Slavni hrvatski general u Napoleonovoj vojsci Marko Šljivarić prvi je s Napoleonom ušao u osvojenu Moskvu

0
2262
Najveći francuski vojskovođa Novoga vijeka Napoleon izjavio je da su Hrvati najbolji vojnici svijeta
Napoleon Bonaparte: “Kada bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet!”
Slavni hrvatski general u Napoleonovoj vojsci Marko Šljivarić prvi je s Napoleonom ušao u osvojenu Moskvu 1812 godine i od Francuza dobio najviše odličje za hrabrost i junaštvo i plemićku titulu “Baron de Heldenburg”
Legendarni general Marko Šljivarić inspirirao je životnim djelom i grofa Janka Draškovića i bana Josipa Jelačića, osobnog prijatelja Napoleonovoga nasljednika Napoleona III i junačkim podvigom postao prvim idejnim začetnikom Ilirskog preporoda u Hrvata
U odlično dokumentiranoj i vojničkom terminologijom strukturiranoj knjizi ” La Croatie militaire”, francuski zapovjednik P. Boppe izradio je i dao tiskati zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci. U neposrednoj blizini Napoleona prilikom ulaska u Moskvu 1812. bili su hrvatski vojnici i njihov zapovjednik Marko Šljivarić. Vidjevši hrabrost i vojničku vještinu hrvatskih vojnika iz prve ruke, Napoleon je rekao: “Hrvati, jučer sam se osobno uvjerio u vašu hrabrost. Stekli ste slavu i neumrlu čast! Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika. Hrvati, to su najbolji vojnici svijeta. Kada bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet.
Godine 1812. vojska Napoleona Bonapartea ušla je pobjedonosno u Moskvu. Simbolički je to bio veliki poraz za Rusko Carstvo, jer je Moskva bila njegova stara prijestolnica. Dramatičnost događaja vezana za francusko osvajanje Moskve opisao je grof Lav Tolstoj u svom znamenitom romanu “Rat i mir.” Ipak, pokazalo se da je za Napoleona i njegovu veliku vojsku boravak u Moskvi bio katastrofalan. Upravo kad su Rusi u povlačenju napuštali Moskvu, a francuske prethodnice ulazile u nju,buknuo je u gradu požar. Vatra je u sljedećih nekoliko dana uništila dvije trećine grada. kasnije su dugo vremena trajale rasprave oko toga je li vatra podmetnuta ili je nastala spontano, budući je grad Moskva tad većim dijelom bio sastavljen od drvenih kuća, pa bi vatra u napuštenom gradu napredovala zbog nedostatka ljudi koji bi je gasili. Danas prevladava mišljenje da su Rusi požar podmetnuli u doba napuštana grada.
Utemeljenost Napoleonova divljenja hrvatskom vojniku daje upravo začuđujuće objektivan pristup francuskih povjerenika i upravitelja ilirskih pokrajina Hrvatske, koji u svojim izvješćima ministru obrane i samom Napoleonu  slikaju svoja zapažanja o pozitivnim i negativnim osobinama hrvatskih postrojbi. Boppe u svojoj studiji ističe kako je Vojnu Hrvatsku činilo šest pukovnija, potčinjenih generalu ili banu sa sjedištem u Karlovcu: Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, Prva banska i Druga banska pukovnija. U izvješču caru Napoleonu maršal Marmont je pisao kako je prigodom formiranja šest tadašnjih pukovnija koje su osnovane duž granica Austrijske Monarhije Hrvate oduvijek smatralo najokorjelijim ratnicima. Hrvatsku, ističe Marmont, ne treba promatrati samo kao zemlju, već kao jedan veliki vojnički tabor. Njezino je stanovništvo vojska koja u sebi nalazi izvor novaka i svoga opstanka, smatrali su Francuzi, oscjenjujući kako se Hrvati od nomadskih naroda razlikuju po svom ustrojstvu, a čiji su vojni rezultati bili bez premca u svjetskoj povijesti.
Prigodom opće inspekcije za novačenje, general Bertrand istaknuo je ocjenu savjetnika Pellenca, zadužena da diskretno provede ispitivanje o organizaciji javnih službi, te osjećajima Hrvata prema Francuskoj. Njihovi su osjećaji prema Francuskoj slabi, a privrženost površinska, pisao je, posebno istaknuvši kako je njima najvažnije to da su Hrvati, te im je dovoljno da i dalje znaju da su Hrvati, bez obzira na silu kojoj se moraju pokoriti.Što se tiče stanovništva hrvatskih postrojbi u sklopu Napoleonove Velike armije, najbolje opet svjedoči Boppeova ocjena kako su hrvatske provizorne pukovnije visoko kotirale među brojnim stranim postrojbama u sastavu Velike armije. O tome, kako ističe, svjedoče pisma generala na čelu njihovih divizija. Tako bilježi kako je general Delzins pisao da je Prva hrvatska provizorna pukovnija učinila čuda u bitci kod Ostrovna. Treća provizorna pukovnija ovjenčala se slavom, pisao je general Merle, nakon druge bitke kod Polocka. Možda o hrvatskim ratnicima ponajbolje svjedoči jedno izvješće u kojem stoji kako su se Hrvati suprotstavljeni Rusima pod Napoleonovim stijegom pokazali dostojnim reputacije onih hrvatskih vojnika koji su se tako dobro držali kod Marenga, boreći se protiv Napoleona Bonapartea.
U knjizi francuskog zapovjednika P. Boppea podrobno je opisan pravac kretanja Hrvatske regimente Marka Šljivarića i njezin ulazak u Moskvu i to u neposrednoj pratnji Napoleona. Prilikom povlačenja Velike armije iz Rusije, Hrvati su bili najpožrtvovniji i najzaslužniji što Napoleon nije uhvaćen ili ubijen u bitci na Berezini. Kao posebnu zaslugu za to samopožrtvovanje Napoleon je Marka Šljivarića promaknuo u čin generala i dao mu i plemićku titulu “Baron de Heldenburg.” General Šljivarić je vjerno pratio Napoleona sve do konca njegova vladanja i nakon Napoleonova poraza u belgijskom lokalitetu Waterloo, Šljivarić je zbog svojih osobitih vojnih vrlina i zasluga ostao u francuskoj vojsci i za vrijeme “Restauracije”, odnosno povratka Burbona na vlast u Francuskoj. U to vrojeme imenovan je zapovjednikom vojne oblasti Antibes, na Azurnoj obali u Francuskoj.
Godine 1957. kada su Hrvati u domovini živjeli pod terorom i negiranjem njihovog vojnog i drugog identiteta, hrvatski iseljenici u Francuskoj su došli na ideju da se u prvom francuskom vojnom svetištu “Hotel des invalides” službeno postavi spomen ploča u slavu hrvatskim regimentama, koje su svojim životima djelovale u korist opstanka ilirskih provincija kao preporodne faze svoje državne posebnosti i jezika. Hrvate je prilikom te svečanosti predstavljao i poseban govor održao gospodin Mirko Meter, dopredsjednik HRS-a. Uz odobrenje i sudjelovanje francuskih vojnih vlasti u “Hotel des invalides” je postavljena spomen ploča koja se i sad tamo nalazi. Na njoj se može pročitati uklesan tekst na francuskom: ” A la memoire des regiments Croates  qui sous le drapeau Francais  ont partage la gloire de l’ armee Francaise.”
Iz stvarnosti ilirskih provincija proizišla je ideja ilirskog preporoda u Hrvatskoj praktički tada još živog generala Šljivarića 1836, koji je bio i ostaoponos i francuskih Hrvata.Nije neumjesno postaviti pitanje, je li general Šljivarić svojom briljantnom kerijerom u Napoleonovoj vojsci inspirirao, kako grofa Janka Draškovića, tako kasnije i bana Josipa Jelačića i na političkom i na vojnom planu? Naime, Jelačićeva vojska je bila ustrojena otprilike onako  kako su bile ustrojene “ilirske ( zapravo hrvatske ) regimente” u Napoleonovoj vojsci. A sam ban Jelačić je bio, ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Napoleona, nego i i osobni prijatelj njegova nasljednika Napoleona III u Parizu.No, nije slučajno ni to što su preživjeli ljudi hrvatskog duha i kulture spašeni od Titovih pokolja, u Parizu nakon Drugog svjetskog rata, odlučili obnoviti francusko – hrvatske  veze i to mimo, pa i usprkos planova “Jugoslavena” ( u prijevodu Srboslavena ) i ostalih hrvatskih izroda i odroda koji se danas otimaju upravo za ono što su Hrvati u Francuskoj stvarali u onim mučnim prilikama Titovog ludila do 1945. do 1980. godine.
Dragan Ilić
HOP