Zaboravljeni i neprimjetljivi se podižu
Poznati galski teoretičar, sociolog, filozof profesor, književnik od 97 godina Edgar Morin, koji je između brojnih ostvarenja i studija posvetio i referentno djelo “Fratricides”/Bratoubojstva/sukobima u oblasti južno-istočne Europe 90 godina prošlog stoljeća, poznat kao “mislilac kompleksnosti” koji svoj način mišljenja određuje kao ko-konstrukciju, odnosno suradnju vanjskog svijeta sa našim duhom za stvaranje stvarnosti, istakao je o fenomenu “Žuti prsluci”, svoje posebno viđenje :
-Bilo kakve prirode da su zahtjevi “žutih prsluka”, degradacije i krici zanemarenih, podloga svega je potreba za priznanjem njihove humanosti u cjelokupnom značenju pojma!
Manifestacija nije samo zajednički protest nego kolektivni akt manifestanata protiv represije, odnosno zastrašujućeg neprijatelja.
Akt je i zajedničko slavlje , a zanesenost i opijanje svake svečanosti može donijeti nasilje i destrukcije jer razbijajući, izokrećući, uništavajući, otklanjaju se i uništavaju na simboličan i mitološki način političko-socijalne odredbe, protiv kojih se i krenulo u manifestaciju! To plaši one izvan, razdražujući protestante.
Dodajmo i moćna sredstva pokušaja zastrašivanja i posramljivanja-masovne aglomeracije kvazi robota koji izgledaju kao izašli iz Rata zvijezda, kamione, autobuse, blindirana vozila, veliki žuti buldožer : sve to doprinosi da protestanti smatraju kako su David protiv Goliatha pa nastoje ostvariti barikade poput predaka iz 1830,1848,1968 ili 1971 godine , ali su upućeni na upotrebu jednostavnih daski i kontraplakata.
Zanimljivosti skupljanja “žutih prsluka” su različite grupe i partije, drugačijih ideologija i vjerovanja koji oduvijek čine heterogenost francuskog naroda , smislu pokazujući posebne osobine nacije.
Među njima su zemljoradnici, vozači kamiona, trgovci, službenici i službenice, majke koje podižu nasljednike, mnoštvo mladih bez zaposlenja, fašista, ultraljevičara, bijesnih, umjerenih, apolitičnih i hiperpolitiziranih.
Ima i gore jer se susreću i desni i lijevi ekstremisti. Ali “žuti prsluk” ih spaja, isto kao i policijska brutalnost koja je postavila veliki arsenal protiv njih, po cijelim Elizejskim Poljima /Champs Elysées/ što kod protestanata izaziva pripadnost istoj sudbini, istini zakratko, zasjenjavajući sve razlike među njima.
Zasigurno, imućni upozoravaju mase kako su privilegirane u odnosu na stanovnike Azije ili Afrike , gdje se i ne govori o ljudskim pravima, prisiljenim na napuštanje rodne grude, da posjeduju hladnjake, televizijske aparate, mobilne telefone i druge prednosti moderniteta. Ali oni koji su na vlasti ili sto drže mnoštvo vrijednosti ne žele vidjeti sve veće nejednakosti između njih i onih sto svaki mjesec nastoje “spojiti dva kraja”, boreći se sa neimaštinom, prisiljeni ici u prepun metro, hraniti se losom, industrijskom hranom… Čak ne primjećuju osobni prezir prema siromašnim koje smatraju manjim, od makova zrna.
U svakom slučaju, ovi nesvakidašnji događaji, se ne mogu objasniti običnim rasuđivanjem. Pored jedinstvenog karaktera u našoj historiji, današnji protesti su smjesa seljačke bune, pokušaja ponavljanja revolucionarnih pokreta iz veljače 1934, lipnja 1936 ili svibnja 1968 godine. Lansirali su zemlju u nepoznatu avanturu kojoj se ne zna sudbina, niti izlaz a ni posljedice. Možda će izroniti svijest da iza predsjednika i opovrgavanja njegove politike, iza ekonokrata i tehnokrata ministarskih kabineta, postoje ogromne ekonomske moći sto su kolonizirale moćnike koji se priklanjaju njihovim odlukama?
Znači, bilo kakvi ulozi koje nosi pokret, /podsjetimo se kako je i oslobođenje Pariza 1944 godine nosilo negativnosti i nepredviđene nerede pa stradanja/, današnja ponižavajuća degradiranja su refleks podizanja pognutih, neprimjetljivih, muškaraca, žena, starih i mladih, koji noseći žutu odjeću u kaosu i neredima, zahtijevaju da ih se najprije smatra istinskim, ljudskim bićima.
Džana Mujadžić iz Pariza za HOP
HOP
