Nečastivi pred prvostolnicom

0
5620

BIZARAN PERFORMANS NEDORASLOGA SLUGE BOŽJEGA

Nečastivi pred prvostolnicom

Tek ćemo vidjeti u kakvu se dubioznu politikantsku avanturu upustio kardinal Josip Bozanić kad je, povodom obilježavanja Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta, pred nekolicinom predstavnika židovske zajednice te pred šačicom političkih klijentelista i predatora, priredio tzv. molitveno-komemorativni susret ispred zagrebačke katedrale. Tek ćemo vidjeti kakve ćemo plodove žnjeti od ove naprasno posijanog sjemena. Dojmovi, učinci, socijalne i političke posljedice ovoga iznimno intrigantnoga happeninga još dugo će se razmatrati, zbrajati i komentirati. Primjedbe, rezultati, upiti i zamjerke svakako će još puno puta biti podastirani i samome Bozaniću.
Nu, neovisno o tome, već sada je sasvim izvjesno kako je uzoriti kardinal i preuzvišeni zagrebački nadbiskup, po tko zna koji put, pokazao kako je iluzorno očekivati od njega razumijevanje političke logike. Opskurnim uprizorenjem pred katedralom otklonio je sve dvojbe i otkrio nam kako ne posjeduje ni duhovni, ni intelektualni ni humanistički kapacitet za razumijevanje složenog kolopleta povijesnih okolnosti – o kojima si je dopustio suditi. Trebat će vremena za sagledavanje nemjerljive i dugoročne štete koju je svojim postupkom nanio brojnim društvenim subjektima i hrvatskome društvu u cjelini. Među tim subjektima, na žalost, ni židovska zajednica u Hrvatskoj nije na zadnjem mjestu. Kao ni sam Bozanić.
Unatoč obznanjenoj dobroj namjeri, njegov će postupak sigurno produbiti postojeće podjele i iskopati nove rovove. Navodno su njegove namjere da se zlo ne ponovi i da se sačuva mir. Pritom, međutim, zaboravlja riječi velikog i svetog Ivana Pavla II: ‘Mir će biti djelo pravde!’ A pravde nema bez istine! I to njegova eminencija, očito, ne razabire. Vrlo brzo će se pokazati da je naivni, nadobudni i preuzetni Bozanić poduzeo vrlo dvojbenu operaciju, koju su Nino Raspudić i Damir Pešorda već opisali znamenitom sintagmom: ‘Pomazi poskoka!’. Vrlo brzo će se i sam kardinal morati suočiti s pogubnim plodovima đavolskog sjemena zla, koje je posijao. On je – nevolja jedna – pomislio kako može udovoljiti Molohu. A ne zna da je Moloh nezasitan, i da ga se ne može zasititi. Usprkos Bozanićevu šokantnom grizodušju, sasvim je izvjesno kako njegov usrdni mea culpa ne će uroditi željenim plodom. Još istu večer, nakon slikavanja pred katedralom, stigle su mu nove primjedbe, zahtjevi, “pozdravi i želje”. S jedne strane šok, muk i šutnja, dok s druge strane oni koji ga hvale, sluteći njegovu labilnost, skandiraju ‘hoćemo još’ i ‘možeš ti to bolje’.

Bozanić je zatornik povijesne istine

Sudbina židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu uvijek i u svako vrijeme uznemiruje i opominje. Povijest je prepuna sličnih mnoštvenih stradanja koja pokazuju do kuda može ići poguba ljudske naravi – ukoliko se čovjek odvoji od Boga i od vlastite savjesti. Zato nitko razuman ne može biti protiv njegovanja spomena na svaku nevino stradalu žrtvu. Ali, Bozanićev postupak nije bio u znaku spomena, nego u znaku harange. Umjesto zacjeljivanja nekih otvorenih rana, umjesto prevladavanja društvenih suprotnosti i umjesto jačanja društvene kohezije, Bozanić je svojim neodgovornim i ishitrenim egzibicionizmom iznevjerio vlastiti javni mandat i osobno pastirsko poslanje. Grubo i besramno odbacujući vlastitu pastvu i sve one koji su mu povjereni na brigu, Bozanić je učinio težak grijeh protiv mnogih koji su u njemu gledali zaštitu i utjehu, učinio je grijeh protiv onih koji su u njemu vidjeli utočište pred osionošću perfidnih i moćnih gospodara istine. Umjesto da okuplja stado, umjesto da poput Rahele, kako nam govori prorok Jeremija, oplakuje sinove svoje, kojih više nema, on tim sinovima – priprema nove sumučenike. Na taj način Bozanić je još jednom ispisao ružnu, stranicu svojega iznimno problematičnog episkopata.
Iako mi ne pada na pamet, niti je u ovom trenutku primjereno, licitirati brojkama, činjenicama i istinom, treba reći da je Bozanić svojim ispadom pred zagrebačkom prvostolnicom učinio akt nasilja prema povijesnoj istini – kakva god ona bila. One koji za tom istinom marljivo, prijegorno i mukotrpno tragaju, one koji rastjeruju guste magluštine neprijateljskih laži, nadbiskup je bezdušno izručio knezu tame i ovoga svijeta. Oni su sada ostavljeni na vjetrometini, na milost i nemilost svojih dušmana. Oni su odbačeni poput onog novorođenčeta koje je nesavjesna ili nerazumna majka ostavila na pragu ubožnice. Umjesto da njima uputi zaziv sursum corda, on bodri progonitelje njihove. Umjesto da u punoj otvorenosti zagovara razboritost i znanstvenu dosljednost, umjesto da podupre napore hrabrih ljudi u traženju istine, Bozanić – sokoleći zatornike njihove – pothranjuje šuplje partijske mitove. Neodgovorno pristaje uz laž, uz zadane i silom nametnute istine. Štoviše, on tim čestitim ljudima, zbog njihove zagledanosti u istinu, pripisuje nečasne, podle, gotovo zločinačke namjere. Time podržava socijalno i egzistencijalno usmrćenje njih i njihovih istraživačkih napora. Od toga do nove Jazovke ili Bleiburga samo je mali korak.

Težeći apstraktnom idealu – Bozanić je odbacio konkretnog čovjeka

Ponesen usiljenom političkom korektnošću, lažnim i nametnutim pseudonačelima, Bozanić je, jureći častohlepno i slavohlepno za tobožnjim idealom, zaboravio čovjeka. I to onoga čovjeka zbog kojega postoji stolica na kojoj on već godinama lagodno sjedi. Baš kako reče Dostojevski: služeći uzvišenom idealu čovjeka, dalekog i apstraktnog, tako je lako zaboraviti čovjeka konkretnog, onoga do tebe, tvojeg bližnjega. Kakva su to načela koja zaboravljaju bližnjega, koja su sama sebi svrha i koja ne služe čovjeku? Kakav je to pastir koji se pred svojim stadom od brižnog ovčara pretvara u krvoločnog kurjaka?
Bogobojazni cvijet puka vjerničkoga

Otkud Bozaniću pravo zastrti kršćansku bogomolju – prvostolnicu pače – simbolima druge vjerske denominacije? To nije pijetet prema žrtvama, to nije ekumenizam, to nije uvažavanje i razumijevanje: To je svetogrđe. Svojom samovoljom Bozanić je oskvrnuo najdragocjeniji sakralni prostor koji Hrvati imaju.
Ako je bio uvjeren da radi u interesu vlastitog stada, zašto nije pozvao to stado na svoj opskurni performans? Gdje mu je bio kler, gdje redovnici i redovnice, svećenici, gdje puk vjernički? Zašto je pozvao samo one kojima nije pastir i koji su ga do sada toliko puta povrijedili? Umjesto da bude zaštitnik slabih i nemoćnih, on je iznova prizvao svoje moćne abonente iz političke oligarhije. Prizvao je one koji i inače redovno uzurpiraju prve redove naših bogomolja. I to samo onda kad oko oltara zuje kamere. Upitno je znaju li se neki od njih valjano prekrižiti, a kamoli sastaviti cijeli Očenaš. A bio je to, navodno, molitveni skup?

Nedostojan i nedorastao arbitar društvenih prijepora

Umjesto bavljenja vjerom, kardinal pred katedralom priređuje svjetovne parade. Parade na kojima se ne smije izgovoriti niti ‘In nomine patris…’. Umjesto spasa duša, on se predaje ispraznoj politici i propovijedanju tobožnje političke korektnosti. Ništa čudno, jer njegove teološke i eshatološke nedoumice rješavaju uzori kršćanskoga nauka i uzdanice poput Zvonka Kusića, ministrice Pejčinović Burić, Nine Obuljen… U tom veselom društvancu nedostižni u svojem duhovnom predanju su svizac Njonjo i tihi šetač iz mirogojskih arkada, Očenašek, poznat po jednadžbi ‘pola meni, pola tebi, pola Bagi’. U bogobojaznoj pak skrušenosti ni od koga se ne da nadmašiti novopečeni zagrebački bagerist. Taj se bagerist, doduše, voli lažno predstavljati, jer mu je slika u iskaznici stara preko dvadeset godina.
Dakle, puno je političkih, religioznih i drugih detalja, koji Bozanićevo zbivanje pred katedralom čine spornim i kontroverznim. Znajući ga kao zatajnog, poslušnog i krajnje neinventivnog prelata, postavlja se posve razložno i legitimno pitanje po čijem diktatu, na čiji zahtjev i za čiji račun je upriličeno ovo kaptolsko događanje?
Bozanićev postupak je nesumnjivo na rubu veleizdaje, ali nije to ono čime bih se trenutno bavio. Puno više fascinira njegova bezobrazna spremnost da sam sebe, nedoraslog i nedostojnog, proglasi vrhovnim arbitrom društvenih prijepora o kojima, sasvim razvidno, nema pojma. Otklanjajući bilo kakvu mogućnost rasprave, kardinal je brojne čestite i dobronamjerne ljude izložio podsmjehu, prijeziru i gruboj javnoj stigmatizaciji. Među njima su i brojni Bozanićevi svećenici, koji će vjerojatno odšutjeti ovaj sramni ispad prvog prelata svoje Crkve.
Dok oni posramljeno šute, on je meteorski zabljesnuo i preko noći postao zvijezda među onima koji su do sada viđali katedralu tek na slikama. Nižu se panegirici prosvijetljenom kardinalu: osoba tjedna, mjeseca, godine, desetljeća… Antife su u ekstazi. Kardinal se u svojoj izdajničkoj provokaciji svidio mnogima, koji do njega, i do vrijednosti koje on treba zastupati, drže koliko i do lanjskog snijega. Bilo bi zgodno priložiti koji milijunček nekoj podobnoj agenciji kako bi istražila korelaciju i blagotvoran utjecaj oduševljenja Darka Pavičića, Gorana Gerovca, Tihomira Ponoša, Roberta Bajrušija, Mladena Plešea ili, božemiprosti, Ognjena Krausa i Žarka Puhovskog – na povećanu proizvodnju hostija.

Fašistoidni i šovinističko-huškački govor mržnje Josipa Bozanića

Nu, to nije sve. Najodvratniji i najsramotniji moment neodgovorne Bozanićeve diverzije bio je njegov huškački govor. Čudovišni i barbarski diskurs Bozanićeva prigodnog obraćanja toliko odudara od civilizacijskih načela modernog svijeta, te je teško pojmiti da je takovo nešto izgovoreno duboko u dvadeset prvom stoljeću, usred jedne europske metropole. Civilizacijska i humanistička nepismenost kardinalova proslova na brutalan je način otkrila njegove mizerne ljudske, obrazovne i spoznajne dosege. Boreći se, navodno, protiv diskriminacijskih temelja jednog davnog povijesnog zločina, protiv stradanja zbog roda i podrijetla, Bozanić je na brutalan način otkrio da i sam parazitira na talogu totalitarnih i diskriminatorskih predrasuda. On se ni u novom tisućljeću nije nimalo odmakao od apsolutističkih zabluda i zločinačkih temelja diskriminacije ljudi.
Posve nesvjestan bljuvotina koje izgovara, priprost i siromašan duhom, kakvim ga Bog dade, Bozanić je ispred zagrebačke katedrale, između ostaloga, izrekao ne trepnuvši: “Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom”. Riječi su to od kojih normalne ljude podilazi jeza. Za uvođenje besprimjerne podjele u hrvatsko društvo, Bozanić je iskoristio upravo rod i podrijetlo. Oni su “djeca i unučad počinitelja”. Njihovi su životi ‘obilježeni zločinima otaca i djedova’. Kakav dramatičan faux pas jedne duhovne vertikale, kakvo posrnuće moralnog uzora. Che ignoranza! Valja mu stoga reći: Eminencijo, sram Vas bilo! Vaš život je očito obilježen besprimjernom neukošću.
U svojem odvratnom, fašistoidnom, šovenskom i rasističkom govoru Bozanić je, dakle, beskrupulozno obračunao s onima čija se krivnja, odgovornost i javna nedostojnost očito podrazumijeva. U njihovoj biografiji ne piše ono poželjno: ‘potječe iz napredne i revolucionarne obitelji…’ Za njihovu društvenu diskvalifikaciju nije potreban sud, policija, istražna tijela… Dovoljna je kardinalska stigmatizacija. Ah, kako poznato!!!
Stječe se dojam kako postoji samo prividna i izvanjska razlika između kardinala Josipa Bozanića i generala Milana Baste. Vjerojatno bi i Simo Dubajić, da mu je tkogod u pravi čas poslao purpurni kardinalski galero šešir, radio to što je radio – puno obazrivije. Ovako, u rukavicama, kao što to radi Bozanić. Krv ionako dolazi tek kasnije, i prolijevaju je neki drugi, na krilima ovakvih huškačkih govora.

Umjesto lustracije krvnika – lustracija za žrtve

Ovakav zloćudan nagovještaj zločina, sadržan u kardinalovoj izjavi, baca u sasvim drugi plan njegove površne i subjektivne procjene o povjesnim zbivanjima i fenomenima. Njegovo je neosporivo pravo – iako ne i prvi posao – griješiti i govoriti notorne gluposti i neistine, priklanjati se povijesnim krivotvorinama, izmišljotinama i nametnutim protuznanstvenim dogmama. Njegovo je suvereno pravo na tržnicu ideja iznijeti svu bijedu vlastitih stupidnih prosudbi i objeda protiv vlastitog naroda. Kakvu će cijenu na tržištu ideja postići njegove isprazne zablude pokazat će vrlo skora budućnost. Zasad je komunistički marketing na njegovoj strani, pa ovaj njihov samodopadni maneken s grimiznim ogrtačem još ima neku prođu. Vrtlog medijske slave zamućuje mu bistrinu pogleda i on još uvijek vjeruje kako je istina ono što mu njegovi trenutni obožavatelji, a zapravo iskonski neprijatelji, tepaju.
Međutim, već i vrlo ozbiljni ljudi procjenjuju da ta medijska halabuka ne će održati i spasiti mitove i fantazije osmišljene za pokoravanje hrvatskog naroda. Patnje i stradanje židovskog naroda ne smiju se koristiti za stvaranje lažne povijesti. Time se vrijeđa i same žrtve, obezvrijeđuje se i kalja spomen i iskreni pijetet prema tim žrtvama. Rekosmo, Bozanićevo je pravo ne razumjeti ili krivo razumjeti neka pitanja, povijesna ili koja druga. Međutim, nije njegovo pravo koristiti se govorom mržnje i besramne diskriminacije prema nekim članovima hrvatskog društva. Napose je nedopustivo zlorabiti pritom ugled i autoritet Crkve, kojoj je na čelu.
Malo je tko ucrtao tako zlokobne granice opasnih podjela u hrvatskom društvu, kako je to netom učinio Josip Bozanić. To da jedan crkveni velikodostojnik uvodi u društvo apartheid, društvenu i političku segregaciju, da dijeli građane na ‘djecu i unučad’ i na one druge, da određuje tko su oni punopravni, a tko su oni sa stigmom, slučaj je bez presedana i ostavlja sve pristojne ljude bez riječi. To što te građane nije precizno odredio, što uostalom nije niti moguće, nimalo ne umanjuje njegovu odgovornost i njegov neviđeni bezobrazluk. Nedokučivo je da prvi čovjek Zagrebačke nadbiskupije, koja je i sama toliko propatila, u kojoj svaki dan negdje iz zemlje izvire kosti mučenika, da on prijeti svojoj napaćenoj pastvi naopakom lustracijom. Neshvatljivo je da duhovni pastir i duhovni otac vrijeđa tu pastvu i one koji su žrtve već i slijedom povijesnih okolnosti. Takva blamaža ostat će upisano kao sramno politikantsko posrnuće jednog crkvenog oca. On, koji, kako vidimo, za istinu nimalo ne haje, on koji, nimalo pastirski, odbacuje i osuđuje sve one koji za istinom tragaju, eto, baš on sad priziva nekakvo “pročišćenje istinom”. Ne shvaćajući što čini, on prijeti svojevrsnom lustracijom onima čije rane još nisu zacijelile. Bozanić je time posijao sjeme zla i razdora te naznačio opasnu društvenu konfrontaciju. Pred time valja na vrijeme otvoriti oči i tome zlu se suprotstaviti. U prvom redu čistoćom srca i pouzdanjem u onoga tko je temelj, navodno, i Bozanićeva smisla. Vjekoslav Magaš

 

HOP