Sve župe današnje Banjolučke biskupije crkveno su pripadale Zagrebačkoj, Kninskoj i Krbavskoj biskupiji

0
1122
Sve župe današnje Banjolučke biskupije crkveno su pripadale Zagrebačkoj, Kninskoj i Krbavskoj biskupiji i politički bile sastavnim dijelom srednjovjekovne države Hrvatske
Od Vrbasa do Une prije dolaska Turaka živjeli su samo katolički Hrvati i govorili su ikavsku čakavicu, a bliže Uni i Savi i kajkavicu
Srbi i Bošnjaci nemaju nikakva povijesna prava na teitorij od Vrbasa do Une jer nikad nisu te krajeve zauzeli ognjem i mačem, nego su ih dobili na dar od turskoga osvajača tih iskonskih hrvatskih krajeva
Banjolučka biskupija je jedna od četiri teritorijalne jedinice Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 5. srpnja 1881. godine bulom pape Lava XIII Ex hac augusta. Sjedište joj je u Banjoj Luci, a ima 45 župa u šest dekanata koje pastoriziraju dijecezenski svećenici i franjevci, a jednu župu trapisti iz samostana Marije Zvijezde. Katedralna crkva je posvećena sv. Bonaventuri. Veliki potres 1969. godine teško je oštetio katedralu, a 1973. godine je izgrađena današnja katedrala. Iduća velika oštećenja je pretrpjela za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i velikosrpskog pohoda po Bosni i Hercegovini 90 – tih godina prošlog stoljeća. U isto vrijeme su brojne hrvatske zajednice toga područja doživjele etnička čišćenja, tako da je ova biskupija izgubila znatan broj svojih vjernika, koji su ubijeni, protjerani, prognani ili izbjegli.
Bosanska krajina, a to je prostorno i populacijski oko tri četvrtine banjolučke biskupije, područje je sjeverozapadne Bosne, koje se prostorom uglavnom podudara s porječjem rijeka Une, Sane i Vrbasa. Na sjeveru i zapadu graniči sa Hrvatskom, kako je utanačeno Svištovskim mirom 1791. godine. Tada je uspostavljena današnja granica između Hrvatske i Bosne na rijeci Uni na zapadu Bosne i na Savi na sjeveru Bosne. Istočna i južna granica Bosanske krajine nije uvijek bila stalna, ali se obično uzima granica područnih općina Srpca, Prnjavora, Čelinca, Kotor Varoša, Skender Vakufa i Jajca, pa zamišljenom crtom na Bosansko Grahovo i rijeku Unu, te na granicu sa Hrvatskom. Ovi se krajevi u povijesnim vrelima nazivaju Donji ili Dolnji kraji, a nakon najezde i turskoga zauzeća tog povijesnog i središnjeg dijela i srca i utrobe svih hrvatskih zemalja od strane turskog osvajača, svi ti krajevi jedni  imenom se od 15. pa do 19. stoljeća nazivaju Turska Hrvatska, što znakovito govori da su to područja srednjovjekovne hrvatske države koje su Turci okupirali, a poslije ih Osmanlije administrativno priključili Bosni, kojoj povijesno i geopolitički nikad nisu pripadali i s kojom nikad nisu imali dodirne točke.
Područje današnje Bosanske krajine je u srednjem vijeku pripadalo Hrvatskoj, a bilo je podijeljeno na osam upravnih jedinica, odnosno na osam pripadajućih župa. To su gorička, dubička, sanska, vrbaška, psetska, humska, mrenska i zemljanička. O njima su opsežno raspravljali ugledni povjesničari Šišić, Klaić, Smičiklas i mnogi drugi hrvatski i svjetski povjesničari, što izučavaju razdoblje hrvatskoga srednjovjekovlja. Svi spomenuti krajevi s pripadajućim župama, postupno su ulazili, stjecajem povijesnih okolnosti, u sastav Bosne, odnosno bosanske države. No, najčešće je to bilo tek administrativnim putem nakon turskoga zauzeća tih izvorno hrvatskih i katoličkih oblasti i njihovog neprirodnog pripojenja Bosni u režiji turskog okupatora toga iskonskog hrvatskog ozemlja još od doselidbe Hrvata u 7. stoljeću, te sve do 15. i 16. stoljeća i invazije Turaka. To znači da široko područje Banjolučke biskupije gotovo 900 godina predstavlja sastavni dio Hrvatskog Kraljevstva, a danas ga bezočno i bešćutno pred očima svijeta kradu i pljačkaju Srbi i posrbljeni Vlasi, kao i islamizirani Hrvati ili drukčije znani pod imenom današnjih Bošnjaka.  Još koncem 14. i početkom 15. stoljeća pripadale su gorička, dubička, vrbaška i sanska župa politički Slavoniji, a crkveno zagebačkoj biskupiji. Zagrebačka biskupija protezala se na jug u granicama u kojima je Slavonija vladala politički. Veći dio vrbaške i sanske župe pripadao je Bosni u vrlo kratkom razdoblju i to tek posljednjih godina vladanja bosanskog kralja, inače Hrvata katolika na bosankome tronu, Tvrtka Kotromanića. To je bilo oko 1390. godine, a dubička župa je tek desetak godina nakon toga privremeno ušla u sastav Bosne i niakd više prije turskih osvajanja, pustošenja i haranja tih hrvatskih i katoličkih predjela.
Turskom najezdom i njihovim stalnim vojnim pohodima širi se i područje Bosne prema sjeverozapadu, nadiranjem i turskim umjetnim i administrativnim pripojenjem Bosni izvornih i povijesnih hrvatskih i katoličkih područja. Ali, poznato je kako su svi današnji veći gradovi i općenito sva ubicirana mjesta sjeverozapadne Bosne, pod Turke pali kao hrvatske vojne utvrde, na kojima su crtu bojišnice prema Turcima držali u to vrijeme isključivo hrvatski branitelji, koji su tad jedino i obitavali u tim predjelima. Govorili su ikavsku čakavicu, a u nekim krajevima, osobito prema Savi i Uni, prevladavala je kajkavica. Utjecaj kajkavice i čakavice prelamao se i križao oko prostora današnje Banje Luke na Vrbasu. Hrvatski srednjovjekovni gradovi Jajce i Banja Luka, koje je utemeljio hrvatski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pali su pod Turke nakon žestokih borbi 1528, pri čemu su bitke Hrvata i Turaka za prijestolni grad Jajce potrajale punih 65 godina. Od ostalih značajnijih mjesta, koja su Turci osvojili nakon velikoga i dugogodišnjega otpora Hrvata, vrijedi istaknuti današnju  Bosansku Gradišku, koja pada pod Osmanlije 1537. godine, te Bosansku Dubicu 1538. godine i Bosanski Novi 1557. godine, otkuda su Hrvati izbjegli pred navalom Turaka, napustili rodnu grudu i potražili spas i utočište sve do okolice današnje slovačke prijestolnice Bratislave. Sva navedena mjesta u tod daleko doba nisu uopće imali u nazivima predznak bosanski, jer i nisu bili dio Bosne, nego Hrvatske i pod tursku vlast su pali kao sastavni dio Hrvatske, a ne Bosne. Tako je Bihać poslije velikih i ogorčenih bitaka Hrvata i Turaka pao u turske ruke 1592. godine i sve do turske okupacije bio je stolni grad srednjevjekovnih hrvatskih banova, a tamo je prije turske okupacije tradicionalno, kao u stolnom hrvatskom gradu na Uni, zasjedao redovito i državni Hrvatski sabor.
Dramatičnom poviješću ovih krajeva nakon pada pod Turke do najnovijeg vremena, bavili su se, između ostalih priznatih autora, Lopašić, Batinić, Jelenić, Žorović, Karanović, Kreševljaković, Šestić, Draganović, a posebno Berislav Gavranović. Zaključimo na kraju kako je svih osam povjesnih hrvatskih župa današnje Banjolučke biskupije u sadašnjoj Bosanskoj krajini, bio prije dolaska Turaka u te krajeve neotuđivim i sastavnim dijelom svih ostalih hrvatskih zemalja. Tamo je prije turske provale živjelo isključivo katoličko i hrvatsko pučanstvo, što dokazuje i veliki broj katoličkih župa i crkava toga područja, kao i veći broj franjevačkih samostana u njima. Samo na području između Une i Vrbasa bilo je blizu 40 katoličkih crkava. Svi ovi samostani i župe spadali su crkveno pod zagrebačku, kninsku i krbavsku biskupiju, čija se vlast protezala i na Krajinu. Poznato je da granice crkvenih područja, primjerice biskupija, uvijek prate političku podjelu.
Dragan Ilić
HOP