Očaravajuće kulturno blago Boke Kotorske – zaljeva hrvatskih svetaca

0
2788
Očaravajuće kulturno blago Boke Kotorske zaljeva hrvatskih svetaca na jugu hrvatskoga Sinjega mora svima znanog Jadrana
Iako su Srbi dugo i zlonamjerno potiskivali i gušili hrvatsku nacionalnu svijest Bokelja, nisu je uspjeli zatomiti.
Boka Kotorska nenametljivo i dalje diše hrvatskim plućima krstareći Jadranom s hrvatskim imenima bokeljskog brodovlja.
Pomorstvo je udarilo temeljne oznake i čitavoj kulturi Boke Kotorske, jer su njezini stanovnici razvijali svoje sposobnosti u tom smjeru da nadovezujući na starije londre, skabe, “lađe,” “drijeva,” mogu što bolje upravljati karavelama, galijama svih veličina i oblika, vašelima, raavima, fregatama i fregadunima, gripima, marcilijanima, brigantinima, martigaima. Nemajući od svoje škrte zemlje dovoljno plodova za izvoz bavili su se Hrvati iz Boke uglavnom posredničkim trgovanjem. U srednjem vijeku se prenosi koža, vuna i žito, a uvoze se sukna i tkanine, a i ukrasni predmeti za kućni i osobni pribor. Kasnije se osobito preko Albanije i Jonskih otoka prevozi uglavnom u Veneciju i općenito cijelu Italiju, naročito na sajmove u Lancianu i Pugli, koža, žito, vino, ulje, sol, drvo, rujevina ( drvo s peraškog brda , koje je u sebi sadržavalo žute i zelene boje), usoljeno meso i usoljena riba, kavijar, grožđe, pamuk, duhan, šećer, pepeo sa Sicilije, pogodan za žbuku, svijeće lojanice, rađene najviše na Prčnju, smola, vuna, riža, proso, mlinski žrvnjevi, leća i dvopek, služen posebno za vojsku u ratno doba.
Hrvati Prčnja iz Bokokotorskog zaljeva su se napose bavili prijenosom državnih spisa. U Albaniji je osobito uzašlo na glas dračko pristanište, gdje su živo trgovali i genoveški i francuski trgovci, a Hrvati iz Dubrovnika krajem 17. stoljeća dovozili čak i tkanine i svilu iz Nizozemske preko Ancone, tada u sastavu papinske države, natječući se s Mlečanimana veliku štetu grada Venecije. Trgovačke su lađe, osobito u Hrvata iz Perasta, u 18. stoljeću bile toliko velike, da je trebalo pet do deset mjeseci da se natovare.
Društvene su prilike bile u vrijeme cvata trgovine dobro uređene. Hrvatski pomorci iz Boke udruživali u bratstva mornara pod zaštitom sv. Nikole. Takvo se uzorno bratstvo organizira u Kotoru i u kotorskom gradskom području već u ranom srednjem vijeku. Postoji pisani statut iz 1463. godine. Bratstvo je steklo vremenom golemih zasluga za vjeru, kulturu i stalešku uzajamnost. Socijalna je skrb bila tako uređena za članove ovoga bratstva i njihove obitelji, da se nešto dotjeranije ne bi moglo poželjeti ni u novo doba. Na čelu mu je gastald, s prokuratorima i sindicima. To se bratstvo smatra najstarijim pomorskim društvom u Evropi. Postoji još i danas pod novim imenom Bokeljske mornarice.
Katolička crkva  je unijela u ovakva bratstva divnu osobinu koordinacije između vjere, kulturnih natjecanja, socijalne skrbi i staleške uzajamnosti. Odijelo je mornara šareno i estetski upravo savršeno. To je zapravo staro hrvatsko bokeljsko odijelo. Neki dijelovi odijela kao i starog oružja povezuju Boku kotorsku sa stanovništvom kvarnerskog otočja i s hrvatskim krajišnicima. Zastava je bratstva stara gradska zastava Kotora, koja je na bijelu polju sa završnim izrescima imala lik zaštitnika sv. Tripuna. Slično je hrvatsko bratstvo niklo i u Perastu. Susreće se 1580. kao nedavno osnovano. Nastojanje Peraštana da se kroz 16. stoljeće riješe kotorskog gospodstva organiziranjem neovisne općine, koju mletačka vlada priznaje naknadno, ide usporedo s nastojanjem oko emancipiranja peraških mornara od kotorskog mornarskog bratstva. Ovo je kotorsko bratstvo imalo povlasticu da o Tripunjdanu zatraži od državnih vlasti milost za prognanike. U Perastu je u 16. stoljeću postojalo bratstvo ili fratrija sv. Krsta i poseban fond za potporu mornara i za uzajamnu pomoć u nezgodama pomorskoga života. I čovejk bez novca mogao se za kratko podići u prekomorskoj trgovini takozvanim trećinskim zajmom ili tercijarom. Uzajmio bi novac da ga uloži u trgovinu, pa pošto bi rasprodao robu, nije bio dužan odmah vratiti glavnicu, nego bi samo podmirio dobit, a glavnica se isplaćivala tek pošto se drugi put rasprodala roba, čak i nakon trećeg puta. U trgovačkom se svijetu ovaj zajam nazivao peraškim zajmom, ali nije bio u praksi samo u Perastu, nego i u Kotoru i drugdje po Boki.
Otiskujući se na more, hrvatski su pomorci iz Boke postali znamenitim predstavnicima kulture. Dolazeći u dodir s naprednijim zemljama, oni su prenosili njihove proizvode, motive i uredbe u svoj zavičaj, da onda može biti nositeljem i prenositeljem kulturnih i civilizacijskih dobara u zemljama, koje su bile manje napredne. U Perastu je potkraj 17. stoljeća bila osnovana prva pomorska ili nautička škola na Jadranu. Njezinim se osnivačem smatra slavni hrvatski pomorac iz Boke Marko Martinović (1663 – 1716.),stručnjak u teoriji i praksi. Peraška se pomorska škola nadovezala na duh koji je vladao u mjestu i iz toga duha proizašla. Posebni su općinski odaslanici pazili na učenike da se na vrijeme zaposle i pouče na brodovima, kao i na bolesne nezaposlene mornare. U peraškoj su se nautici sve do 19. stoljeća istakla mnoga svjetla imena, sve domaći ljudi, rod okoline i društva. Ali su se kasnije i po drugim mjestima bokeljskih Hrvata ustrojile škole za pouku u pomorstvu , koje su podržavali franjevci.
Svoj etičko estetski smisao pokazao je hrvatski bokeljski pomorac podižući veličanstvene crkve i krasne palače, građene u različito doba i u različitim stilovima, nekad neosvojive zaklone čestitosti i značaja. Hrvatska Boka je tako postala veliko kulturno središte. Ljudi koji su prolazili kroz nju poprimali su dio njezina duha. U veličanstvenu kotorsku katedralu iz 12. stoljeća, sintezu raznih stilskih težnji, i njezin divni ciborij iz druge polovice 14. stoljeća, komu u svijetu nepma premca, redaju se, osim kotorskih gradskih crkava, još i dvije dobrotske crkve sv. Mateja i sv. Eustahija, te veličanstvena prčanjska crkva, građena po osnovi Bernardina Maccaruzzija (1728 – 1800.) u stilu renesanse i lakog baroka i krasnih zvonika, od kojih zaslužuju posebnu pozornost Zamjevićev zvonik, zatim zvonik sv. NIkole po nacrtu Josipa Beatija, čiji je nacrt i nedovršena župna crkva, zatim Gospa od Škrpjela, sve u Perstu iz 17. stoljeća, gdje je došla do izražaja estetska domišljatost u najrazličitijim stilskim motivima i hirovima i renesansni zvonici kotorske katedrale 17. stoljeća.
Hrvatski bokeljski hramovi su ne samo muzeji kulturnog i umjetničkog blaga, nego i spomenici bokeljskog duha i mišljenja. U ljepoti unutarnjeg umjetničkog ukrasa sve nadvisuje divno peraško svetište Gospe od Škrpjela, umjetno podignuto od 15. stoljeća, pa dalje na hridinama, od čega se razvio istoimeni otočić.Na kraju sjaja, ljepote i bogatstva podigao je hrvatski pomorac u svome škrpjelskom svetištu vjekovan spomenik svojoj vjeri i kulturi, a ukrasio ga je u pravu pinakoteku, vješt kist velikoga hrvatskog slikara iz Boke Tripa Kokolje Peraštanina (1661 – 1713.) i dotjerao ga pokraj djela drugih vrsnih majstora meltačke i genoveške škole u carstvo lakog baroka. Nigjde nije u svijetu pomorac izveo vjersko kulturno djelo ovakve vrste kao što je to napravio hrvatski bokeljski pomorac. Čak je i pomorčeva žena u kućnom priboru i u vezivu pokazala neobičan smisao za ukus, imajući izravne i neizravne veze sa prekomorskim krajevima.
I predstavnici duhovne kulture imaju u hrvatskoj Boki ista obilježja kao i pomorci bokeljskih Hrvata. I oni teže za svladavanjem visokih rekorda i velikih daljina. Značajna su pojava dva kotorska franjevca misionara. Oba su se zvala Marin.Prvi je radio najprije među bogumilima u Bosni i Srbiji krajem 13. stoljeća, a onda je bio poslan među Mongole, gdje je završio život kao mučenik. Drugi je Marin 1472. pošao kao misionar u Perziju. I on je okrunjen mučeničkom krunom. Iz redova hrvatskih pomoraca iz Boke potekao je i bl. Gracija iz Mula kraj Kotora. On je kao mornar došao jednom u Veneciju, gdje je stupio u red augustinaca. Do osobitog stupnja svetosti uzdigla se bl. Ozana, koja je u Kotoru proživjela 52 godine u najstrožoj pokori.
Hrvatski bokeljski pomorac davno je shvatio kako je zemlja bez tradicije ujedno i zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti. Zato je on ljubomorno čuvao svoje stare uspomene. U obraćanju s vanjskim sviijetom služio se tuđim jezicima, koji su imali opće europsko značenje, ali kod kuće je upotrebljavao svoju hrvatsku riječ i hrvatsku narodnu nošnju. Djela svojih prvih sinova, osobito na bojnom polju, opjevali su hrvatski narodni pjevači, umjetnici i pjesnici iz Boke kotorske. Nastali su čitavi ciklusi bugarštica, koje su pjevale o hrvatskim Bokeljima. Neke su se zbirke bugarštica sačuvale više stoljeća u rukopisnim zbornicima znamenitih obiteljima Hrvata iz Boke, pa su se njima obilno poslužili Miklošić, Bogišić i drugi izdavači hrvatske epike. Te su pjesme često dokaz mjesnog rivalstva i kampanilističke isključivosti, ali osnovna je njihova značajka trajno slavljenje poštenja, junaštva i vjernosti, bez obzira da li se u njima govori o “tvrdom Kotoru,” “plemenitom Kotoru”,ili o “Perastu slavljenom”, “Perastu glasovitom” ili o kojem drugom mjestu u Boki.
Hrvatski je osjećaj u Boki Kotorskoj uvijek bio živ kod onih koji su glavni predstavnici bokeljske kulture. Fra Andrija Kačić Miošić nazivao je Boku dikom od Hrvata. Ruski je putopisac Tolstoj 1698. godine zapisao da su gore Boke Kotorske naseljene Hrvatima. I u drugih pisaca sačuvala su se jednaka svjedočanstva na primjer kod Nikole Nalješkovića, Mara Drage, Andrije Zmajevića, Krste Mazarovića, Andrije Balovića. Veze Kotorana s Petrom Zrinskim su također dokaz hrvatskog osjećaja Boke. Stoljećima se baštinio taj osjećaj s majčinim mlijekom da Boka postane u novije doba u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda žarište pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Simbol toga pokreta bila je hrvatska trobojnica koja se vijala na brodovima bokeljskih Hrvata u drugoj polovici 19. stoljeća kad se hrvatsko bokeljsko brodovlje na jedra bilo još jednom podiglo, noseći i hrvatska narodna imena s ciljem ostvarenja i promicanja hrvatskih nacionalnih težnji.
Dragan Ilić
HOP