Srbi na godišnjicu NATO bombardiranja prodaju priču Slobinog prijatelja i ‘belosvetskoj zaveri’

0
2346
 Samozvani nebeski narod i dalje živi u labirintu laži, zabluda o samoobmana da su izabrani narod
U stvarnosti samoproglašeni srpski patrioti uživaju i beru plodove ratne pljačke i otimačine.
Na današnji dan 24. ožujka 1999. godine, prije ravno dva desetljeća NATO pakt je zračnom vojnom intervencijom “Milosrdni anđeo” poslao u pakao, barem na tren, velikosrpske požude i strasti za daljnjim iživljavanjem na Kosovu. Srbija pod vodstvom balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića tad je konačno zaustavljena, ali nakon proteklih dvadeset godina, očito je ne i iznutra pročišćena i suočena s neospornom i jedinom krivnjom za sve ratove na području bivše Jugoslavije. Premda je prošla čitava vječnost od ratnih devedesetih, srbijansko društvo niti jednoga trenutka nije pokazalo ni najmanji stupanj katarze, niti je na društvenoj razini itko ozbiljnije i pokušao pokrenuti ključno pitanje srbijanske posvemašnje odgovornosti za sve ratne sukobe na tlu bivše, davno upokojene države. Dapače, svjedocima smo besprizornoga, bestijalnoga i bešćutnoga nastupa bivšega šefa Miloševićeve zločinačke ratne diplomacije Vladislava Jovanovića kako je Srbima tako zločesti i nenaklonjeni svijet iz čiste zlobe, pakosti, obijesti i oholosti istovario tovar NATO bombi, a oni u svojim bajkovitim snovima tako “nevini i nedužni.” Kad bi netko rođen nakon ratnih devedesetih slušao cijeli serijal dugometražne srpske hiperprodukcije beskrajnih propagandnih laži, zasigurno bi pomislio da ni glasovitim piscima dječjih bajki braći Grimm, Andersenu ili La Fontainu, ne mogu likovi poput etničkoga Ciganina, a profesionalnog Srbina Vladislava Jovanovića biti konkurencija u srpskoj omiljenoj igri zvanoj bujna mašta radi svašta. On ih je sve nadmašio i prevazišao i uveliko zasijenio njihovu spisateljsku slavu. Da su živi bili bi ljubomorni na količinu bujne mašte Vladislava Jovanovića.
Na svim državnim i paradržavnim srbijanskim dalekovidnicama, iskopali su pravo niotkud Miloševićeva prijatelja i kolegu iz studentskih dana, umirovljenoga profesionalnog i patološkog lažljivca Vladislava Jovanovića da još jednom podsjeti najšire srpsko gledateljstvo na vrhunsku glumu, masku i pozu jednog političkog klošara. Takve nebuloze može baljezgati i nemilice trabunjati do besvijesti samo u ambijentu neke jadne i bijedne kavane “Kikevac”, filmski i metaforički korištene za opis nečijeg kavanskog i pijanog blebetanja i zanovijetanja. I sve to mogao bi Vladislav Jovanović još i uz potporu raznoraznih majmunskih političkih klubova zastupnika u srbijanskoj narodnoj skupštini na Guberevcu, opet  filmskom metaforom ciganluka srbijanske dnevne politike, prodavati kao mušmule na gradskoj tržnici. Svi su krivi, nitko nije kriv, mir, brate mir, ili tko nas, bre, zavadi!? Dokle će više Srbijanci torokati u prazno o bjelosvjetskoj zavjeri, kad i ptice na grani znaju da su izazvali sve ratove u bivšoj Srboslaviji, počev od Slovenije, onda u nastavku preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te na kraju na Kosovu. Koliko treba imati jak želudac pa gledati i slušati tlapnje jednoga pokvarenog, drskog i bezobraznog starca Vladislava Jovanovića, mucavog i štucavog i mutavog Miloševićeva mutanta na političkoj sceni Srbije kad srpskoga dželata i žrtve srpskih dželata hoće pod svaku cijenu staviti u isti koš? Jovanović je u svome nemuštome stilu, opskurnog i šturog intelektualnog i jezičnog kapaciteta, kao svaki ograničeni čovjek, poput papige ponavljao stotinu ili tisuću puta već viđene srpske mantre kako je antisrpski raspoložen svijet želio Srbe još 1991. bombardirati kad su nasrnuli na Hrvatsku, pa su odustali od nakane i nije se ostvarilo ono što je Jovanoviću, tada u povjerenju, navodno, priopćio tadašnji američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmerman. Opet je nebeska zemlja što uživa u plodovima zemaljske otimačine bila u  centru pozornosti 1995. ili po Jovanoviću i koju godinu prije toga, jer je NATO zaprijetio Miloševiću i Karadžiću bombardiranjem Pala i svih bitnih vojnih kota Srba u Bosni, ako ne prestanu pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića terorizirati i iživljavati se nad Sarajevom.
I tako im je Bosna im je nakon Hrvatske bila od strane NATO, SAD i EU već drugi žuti pokazani karton u diplomatskoj komunikaciji, a crveni i isključujući politički karton su zaradili 1999. na Kosovu. I što tu nije jasno Jovanoviću i tipovima poput njega? Srbi su NATO bombardiranjem 1999. u biti jezikom svjetske politike i diplomacije vojnim sredstvima samo platili, političkom računicom Zapada, cjelokupni ceh za sve osvajačke ratove što su ih vodili u bivšoj državi pod njihovom potpunom administrativnom, vojnom, policijskom i sudskom kontrolom, sve od 1991. do 1999. godine.  Prije neki dan Haag je izrekao drugostupanjsku i pravomoćnu presudu Radovanu Karadžiću, te je dobo zasluženi doživotni zatvor za zlodjela koje je srpska vojska u Bosni i Hercegovini činila uz njegove zapovijedi i odobrenje. Nema niti jednog ozbiljnog političkog čimbenika u Srbiji koji je pozdravio izrečeni pravorijek Karadžiću. I nije bilo ni za očekivati tako što, imajući u vidu prijašnja višegodišnja iskustva i reakcije i političara i gotovo cjelokupne javnosti u Srbiji sličnim povodima neposredni poslije konačnih sudskih presuda srpskim ratnim zločincima. Srbe može nakon svega viđenog u mirnodopskim uvjetima i naravno na onako elegantan način i bez ijednog ispaljenog metka, otrijezniti samo jedna stvar. Hrvatska zajedno sa Bosnom i Hercegovinom mora bezuvjetno inzistirati i istrajati u zahtjevu za golemom ratnom odštetom od Srbije. Samo to ih može spustiti iz oblaka na zemlju, naravno kao i najjači hrvatski diplomatski adut u političkom nadmetanju sa Srbijom. Ta najjača karta u hrvatskim rukama se zove hrvatski veto na ulazak Srbije u Europsku uniju. Sudbina srbijanskih političkih mešetara sada je samo u hrvatskim rukama. I Srbija to zna, ali je to ne smeta glumiti ludilo i mangupluk na diplomatskoj pozornici. Vrijeme je da Hrvatska stavi do znanja Srbiji da ne može više igrati svoj politički igrokaz i taj potez Hrvatska mora napraviti što prije, to bolje, da bi se stvari raščistile i razbistrile do kraja.
Dragan Ilić
HOP