Julienne Bušić i Antun Babić osporili knjigu agenta Mičića

0
7957
cof

Lažna tvrdnja u knjizi “U potrazi za Hrvatskom”

Živimo u svijetu lažnih vijesti i tesko je znati je li ono što pročitamo istina ili privid. Također U potrazi za Hrvatskomsvakodnevno svjedočimo iskrivljavanju, uljepšavanju i izmišljanju povijesti.

Jedan nedavni primjer tog trenda je nova knjiga Tomislava Mičića, “U potrazi za Hrvatskom”. Autor Tomislav Mičić piše o “Deklaraciji” Brune Bušića u prijevodu na francuski jezik Iva Paparelle, koja je bačena iz aviona tijekom otmice zrakoplova 1976. godine koju je predvodio Zvonko Bušić (str. 114-115).

Čudimo se toj lažnoj tvrdnji, tim više što su sudionici te političke akcije još živi, kao i pravi prevoditelji “Deklaracije” na francuski – dr. sc. Vinko Grubišić i njegova supruga Francuskinja!

Zvonko je osobno preuzeo Grubišićev prijevod uoči otmice, iako prevoditelj nije znao za što će se prijevod upotrijebiti.

Mičić također tvrdi da je on tiskao letke koji su bačeni iz aviona, što je još jedna neistina, budući da je letke u New Yorku tiskao Josip Remenar.

Naposljetku, Mičić kaže da je preveo letak na njemački jezik.

Nismo nikad čuli za taj prijevod; ako doista postoji, svakako bi ga htjeli vidjeti!

Tko je ovdje lud?

Ikoliko je, dakle, Mičićeva knjiga vjerodostojna?- Julienne Bušić napisala na portalu HKV.

 

Antun Babić

POZIVAM AGENTA TOMISLAVA MIČIĆA NA JAVNO SUČELJAVANJE O NJEGOVIM LAŽIMA O MENI U KNJIZI “U POTRAZI ZA HRVATSKOM”.
Nakon što sam najprije vidio što piše o meni, jučer sam u Školskoj knjizi, na Trgu bana Josipa Jelačića, kupio knjigu “U potrazi za Hrvatskom”, koju je napisao agent Tomislav Mičić.
Naravno, knjigu nisam pročitao, ali odlučio sam odmah, za početak, kratko reagirati na Mičičevu podvalu o meni. Na strani 392. Mičić je, u obračunu s Vicom Vukojevićem, prenio dijelove Izvješća Smiljana Reljića, ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, poslanog državnom vrhu 17. srpnja 1995. godine. Evo što, između ostalog, piše u toj knjizi:
“Dvotjednik ZORA – neke tendencije uređivačke politike i moguće zlouporabe tiska.
U traženju motiva za ovakvu uređivačku koncepciju u pristupu sigurnosnim sadržajima i sustavu sigurnosti dvotjednik “Zora”, za sada raspolažemo saznanjima: Inicijatori i pokretači lista te “urednici u sjeni” su Vice Vukojević, Nikola Štedul, Božo Vukušić i Antun Babić. Oni koncipiraju sadržaje koji će se objavljivati i daju osnovne podatke ili dokumente za članke i druge sadržaje. Određenim dijelom list se financira i donacijama prijašnjih emigranata….”
Nadalje, u nastavku Izvješća piše i ovo…: Da bi se točnije mogli definirati motivi, iz sažetaka za narečene osobe, treba podvući neke prisutne sigurnosne činjenice:
– gotovo svi imaju iskustva s ilegalnim metodama i aktivnostima “u političkoj emigraciji i “iskustva” sa sustavom sigurnosti bivše SFRJ”. Međutim, ta iskustva, konspirativnost, vaninstitucionalnost, prijevarnost, prenose i u javni rad u domovini… piše dalje u Reljićevom Izvješću, čije dijelove Mičić prenosi u svojoj knjizi.
Odgovorno tvrdim, i spreman sam o tomu na sudu svjedočiti, da Vice Vukojević, Nikola Štedul i Božo Vukušić, nisu imali nikakvog utjecaja na rad “Zore”, dok sam ja kratko vrijeme bio direktor dvotjednika Zora. S Vicem Vukojevićem i Božom Vukušićem nisam nikada surađivao u bilo čemu. Dapače, uvijek sam imao osjećaj da mi Vice Vukojević od prvog našeg susreta nije sklon. Nisam to nikada mogao protumačiti.
IZDAVAČ DVOTJEDNIKA ZORA BIO JE TOMISLAV MERČEP
Izdavač Zore bio je slavni ratni zapovjednik u Vukovaru Tomislav Merčep, tj. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Za direktora Zore predložio me Tomislav Merčep, koji mi je puno pomagao kad sam se počeo boriti protiv komunista i Jugoslavena u Hrvatskoj seljačkoj stranici. Zanimljivo je da se u tom Izvješću nigdje ne spominje glavni urednik Zore prof. dr. sc. Josip Jurčević. Inače, jedan dio opreme za rad Zore pomogla je nabaviti moja pokojna supruga bojnica HV-a Janja Ninić Babić, koja je tada radila u Kabinetu ministra obrane Gojka Šuška.
Jedan dio Reljićevog Izvješća vidio sam kratko vrijeme nakon što je bilo dostavljeno predsjedniku dr. Franji Tuđmanu 1975. godine. Izvješće mi je pokazala moja pokojna supruga bojnica HV-a Janja Ninić Babić, koje je tada radila u Kabinetu ministra obrane Gojka Šuška. U tom dijelu, koji je Mičić izostavio, također piše “da Tomislav Merčep, Nikola Štedul i ja djelujemo protiv hrvatske države”. Zanimljivo je da je predsjednik Tuđman, čiji sam bio savjetnik 1991., pored mojeg imena napisao tri upitnika, kao znak sumnje u točnost Izvješća.
POKUŠAJ ELIMINACIJE MERČEPA, ŠTEDULA I MENE
U svojem obračunu s Vicom Vukojevićem i Božom Vukušićem, Mičić se poslužio Reljićevim Izvješćem, u kojem Reljić, iz meni nepoznatih razloga, potpuno lažno optužuje Merčepa, Štedula i mene da radimo protiv hrvatske države i da smo u emigraciji bili u vezi s Udbom i stranim obavještajnim službama te da smo se bavili ilegalnim djelovanjem u emigraciji. Možda je to izvadak iz Udbinog dosijea o mojem djelovanju, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, i koji sam pročitao, gdje je već 1975. upisano “da se družim s ustašama te da u Australiji širim propagandu kako Jugoslavija neće opstati kao država”.
Prije nego što pošaljem poruku Tomislavu Mičiću, želim reći kako sam od određenih ljudi dobio informacije da je Smiljan Reljić u vrijeme komunizma radio za “službe državne bezbednosti”. Stoga nije čudo što je, vjerojatno po zapovijedi Josipa Manolića, lažnim optužbama htio eliminirati Merčepa, Štedula i mene, kao što su njegovi prethodnici fizički likvidirali Antu Paradžika, kojeg sam upoznao odmah nakon dolaska u Hrvatsku 1990., Miru Barešića i Blaža Kraljevića, a prije njih stotinjak hrvatskih državotvornih emigranata u iseljeništvu.
NISAM NIKADA RADIO ZA BILO KOJU TAJNU SLUŽBU
Tomislavu Mičiću i Smiljanu Reljiću javno poručujem da, za razliku od njih, nikada nisam radio ni za jednu jugoslavensku ili stranu službu i da se nikada nisam bavio ilegalnimim ili terorističkim djelatnostima. Od dolaska u Australiju od 1969. do povratka u Hrvatsku. Cijelo to vrijeme sam se u Australiji dodatno školovao, ili radio. Ni jedan dan u Australiji nisam bio bez posla, za razliku od Udbinih agenata, koji nisu nikada radili, a uvijek su imali puno novaca i putovali po svijetu. Mičić dobro zna da u Australiji ne bih mogao dvanaest godina raditi kao koordinator za ljudske resurse u velikoj multinacionalnoj kompanji Ford, da sam bio jugoslavenski agent.
Australske sigurnosne službe znale su za svakog profesionalnog agenta Udbe u Australiji, ali nisu ništa poduzimale, jer su surađivale s jugoslavenskim sigurnosnim službama u držanju nas Hrvata “pod kontrolom”. Da sam bio bilo čiji agent danas ne bih u Hrvatskoj živio od skromne mirovine, a da ne govorim o totalnom bojkotu svih mainstream, pa i tzv. hrvatskih, medija, moje predsjedničke kampanje.
Nisam se nikada bavio istraživanjem rada Udbe, a ni pojedinaca za koje se govorilo i pisalo da su bili agenti te zločinačke komunističke službe. U tom kontekstu, ni o Tomislavu Mičiću ne znam ništa, niti imam bilo kakvih pismenih podataka, osim onoga što sam čuo od drugih političkih emigranata u europskim zemljama. Ovdje ću navesti samo vijest koju je prenio portal HRT Vijesti, od 27 srpnja 2015., da je Tomislav Mičić na suđenju u Muenchenu videozapisom svjedočio u korist jugoslavenskih agenata Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Sudac Dauster je na svjedočenje Tomislava Mičića rekao da mu “nitko tako nije lagao u sudnici”, kao Tomislav Mičić.
U zaključku, pozivam bivšeg ravnatelja SZUP-a Smiljana Reljića i agenta Tomislava Mičića na javno sučeljavanje na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i u bilo kojem obliku o njihovim gnjusnim lažima o mojem djelovanju u emigraciji od 1973. i Republici Hrvatskoj od 1990.
Knjiga Tomislava Mičića samo je dokaz da danas, gotovo tri desetljeća kasnije, Udba vlada Hrvatskom još čvršće nego što je vladala do 1990. Od 1990. Udba je morala raditi ono što im je Komunistička partija zapovijedala. Danas Udba zapovijeda velikoj većini političara, jer o svima, ili njihovim najbližima, postoje dosjei ne samo u Zagrebu, nego i u Beogradu. Današnji vodeći hrvatski političari su ucijenjeni i rade protiv interesa hrvatske države. Tu treba tražiti i odgovor zašto u Hrvatskoj nije obavljena lustracija udbaških i komunističkih kadrova.
DRUGOVI MIČIĆU I RELJIĆU NIJE ME STRAH UMRIJETI
Drugovi Mičiću i Reljiću, nisam se bojao Udbinih agenata u emigraciji, nisam se bojao ni kad sam, na poziv dr. Tumđana, došao u Hrvatsku da bih sudjelovao u predizbornoj kampanji u travnju 1990. godine. Vi ste tada sigurno bili u mišjoj rupi, strahujući što bi vam se moglo dogoditi ako hrvatski državotvorni domoljubi iz Hrvatske i emigracije dođu na vlast u Hrvatskoj.
Nažalost, mi nismo došli na vlast. Vi i i vaši drugovi bili ste jači i lukaviji od nas idealista, pa ste vi lustrirali nas, a ne mi vas. Možda još nije kasno.
Ako se bojite javnog sučeljavanja sa mnom, možda možete protiv mene upotrijebiti metodu koju su udbaši koristili u borbi protiv istinskih hrvatskih domoljuba u političkoj emigraciji, kao što je, primjerice, bio veliki Bruno Bušić.
Sada mi je još jasnije zašto sam postao opasan za sadašnji neokomunistički i globalistički politički establišment u Hrvatskoj i zašto se u potpunosti ignorira moja kampanja za predsjednika Republike Hrvatske.-Antun Babić napisao.

HOP