Istovremeno s luđačkim medijskim veličanjem zločinca Tita, masovnog ubojice Hrvata, kreće medijsko blaćenje prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana koji je stvorio hrvatsku državu.
“Analitičar” je neki Jasmin Klarić. Prestrašno. Mržnju prema Hrvatima, Hrvatskoj i posebno prema prvom hrvatskom predsjedniku siju unisono gotovo svi hrvatski mediji. Zanima me koliko ćemo dugo to još trpjeti i što će ti jezivi mediji i oni koji ih plaćaju požnjeti u državi koju toliko luđački mrze. Traktorski vozni park?
Divljanje i pozivanje na mržnju i linč Hrvata
Evo i Ante kante govana Tomića s njegovom litanijom: ovaj velikosrpski trudbenik (nećete vjerovati) tvrdi da je Domovinski rat započeo “zadarskom kristalnom noći”, što znači da je odmah uvodu poistovjećuje naciste i Hrvate. Onda u svoj sastavak (naravno pun govana) slikovito uvodi lik “srpskog mališana” (il je Tomić vidovit, il je malome pisalo na čelu), koji radoznalo gleda kroz prozor, a “majka ga opominje da je to opasno” (zbog tih istih nacista, pogađate – Hrvata). Fali još samo Spielberg da snimi film po ovom Tomićevom uratku u bljutarnjem listu.
Radi se o monahu, popu, pa Tomić (s okusom govana) otkriva svoju melankoličnu, vjersku dušu… jedan monah, vladika, episkop, njegova “preosveštenost” SPC, crkve koju nitko osim tih nacističkih Hrvata ne priznaje i ne financira, a čiji su poglavari odreda najprije položili za niške specijalce ili šifrante, a potom za popove, glavni je lik potencijalnog Spielbergovog filma… tak si je to zamislio Tomić kanta puna (znate već čega, da se ne ponavljam).
Ali, taj episkop Nikodim kojega opisuje Tomić, priznaje da ga okolina poštuje (znači da ipak nije onaj klinac s početka priče, ili ako je, sretno je preživio tu “strašnu nacističku i fašističku sredinu”).
Svejedno, Tomić (pun znate već čega) ne odustaje od tragike i zapleta mogućeg filma. Težak život, kulturološki šok zbog bijega u Šumadiju (pred krvoločnim Hrvatima, pogađate), školovanje po Jagodini, Beogradu, Novom Sadu, Grčkoj, Italiji, roditelji izdahnuli od tuge za svojom otadžbinom Dalmacijom koju su zauzeli ti (krvoločni) Hrvati itd., itd. Na koncu konca shvatio pop da voli srdele na gradele i došao nazad, postao episkop dalmatinski i – gušta čovjek. Ali Tomić ne bi bio Ante kanta puna (znate već čega) da ne zavapi očajan (onako više za sebe): “što ga je natjeralo da se vrati u negostoljubivi dalmatinski zavičaj, među malobrojnu, ostarjelu i siromašnu pravoslavnu pastvu, u jednu riječ, je li on normalan?!”
Da rezimiramo, ovaj jad od novina yutarnji i bljutarnji nakon kuknjave nad zločincem i masovnom ubojicom Hrvata koji je skončao još prije 39 godina i nakon obilježavanja partizanskih krijesova (časna riječ, prvi put čujem za to), aktivira kantu punu znate već čega, kako bi nam na primjeru jednog popa srpske pravoslavne crkve koji gušta u Dalmaciji za naše novce dokazao da su Hrvati fašisti koji kao fol ugrožavaju Srbe pravoslavce?! U Hrvatskoj?? Nakon Domovinskog rata i stotine hrvatskih crkava koje su u tom istom ratu srušili velikosrpski agresori na hrvatskom tlu prethodno blagoslivljani od popova SPC-a?
Ingrid Runtić
HOP
