Beogradski novinar i pjesnik: ‘Srpska duhovnost je pravoslavni kukasti križ, na kome treba raspeti sve što nije srpsko’

0
4011
Beogradski novinar i pjesnik Tomislav Marković alegorijom stihova u poeziji knjige “Vrijeme smrti i razonode” razljutio zločinačke duhove  velikosrba iz srpske traktor brigade i folk parade
Tomislav Marković (43) ubraja se u srednju generaciju beogradskih novinara i među rijetkim i posve malobrojnim predstavnicima “sedme sile” u Srbiji koji su u sferi novinarstva nedvosmisleno i javno osudili velikosrpsku ratnu i poratnu politiku. On je utemeljitelj i urednik Kulturno – propagandnog kompleta Belon, te zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin. Suradnik je i mjesečnika Rez i online magazina Plastelin, a svojedobno je bio i zamjenik glavnog urednika nekadašnjeg internetskog portala E- novine. Pored novinarstva Marković se uspješno ogleda i kao pisac poezije i aforizama. Objavio je i pet knjiga, a književni prvijenac ostvario je kao 19 – godišnjak 1995. godine zbirkom aforizama nazvanim “Grafite na ulicu!” Onda su 1999. i 2003. uslijedile dvije knjige poezije “Snijeg na ispitu zrelosti” i “Hrvanje s anđelom,” te aforistično djelo “Na mjestu zločina” objavljeno 2005. godine. Kruna svega je njegova peta knjiga tiskana 2009. godine, a to je “Vrijeme smrti i razonode,” kolaž Markovićevih književnih eseja, protkanih djelomično i njegovim omiljenim poetskim književnim izričajem.
Srbijanske je dežurne duhovnike zla, mržnje i etničke i vjerske netrpeljivosti najviše zaboljela i kao glogovim kolcem u srce vampira pogodila Markovićeva pjesnička alegorija, što prožima stihove njegove knjige “Vrijeme smrti i razonode” iz 2009. godine. Njegova pjesma “Srpska duhovnost” iz spomenute knjige izazvala je buru negodovanja, uz more uvreda i pogrda na internetskom portalu Intermagazin.rs, međumrežnoj postaji u vlasništvu i pod strogom kontrolom i nadzorom političkih pristaša srbijanskoga ovejanog diktatora, ratnog i poratnog zločinca i pohlepnog i nezasitog vlastodršca i vlastoljupca Aleksandra Vučića. Nizale su se salve prijetnji najnižih i najprizemnijih strasti čitatelja i online komentatora toga portala na njegov račun. Tomislav Marković je na portalu Intermagazin.rs, sastavljenom redakcijski uglavnom od onih izbjeglih od razuma i sišlih s uma, novinara etničkih korijena i potomaka ljudi iz olujne srpske IMT i Ferguson traktor brigade i srpske folk parade iz 1995. prikazan kao slijednik sotone u ljudskom obličju. Srbi su se razbijesnili jer su se očito masovno prepoznali i poistovijetili sa smislom i porukom stihova Markovićeve poezije. Istina ih vrijeđa, jer nemaju hrabrosti i ljudskosti pogledati istini u oči. Nije zgoreg i predstaviti Markovićevu pjesmu “Srpska duhovnost”, radi koje ga njegovi Srbijanci razapinju na križ u očajničkoj nemoći i nedostatku morala da razaberu istinu od laži i pravdu od nepravde. Evo sad i pjesme “Srpska duhovnost” iz pera beogradskog novinara i pjesnika Tomislava Markovića:
“Srpska duhovnost”
“Srpska duhovnost je etnički čista.
Redovno se tušira svetom vodicom.
Glanca čizme.
Pere ruke prije i poslije jela.
Čisti kamu od skorijele krvi.
Sve mora da bude be – prije – kor – no!
Srpska duhovnost vreba u svakome od nas.
Kao tempirana bomba koja čeka svoj čas.
A dan i sat osvete znaju samo očevi nacije.
Koji koriste svaku priliku da nam se najebu majke.
Srpska duhovnost voli da smišlja zagonetke.
Koliko anđela može da stane na vrh bajuneta?
Koliko pređe lijes ako ide pješke?
Ako je mozak prosut, da li je glava polupana ili poluprazna?
Jelečkinje, barjačkinje, koga ćete?
Odgovori će biti pozvani na odgovornost.
Srpska duhovnost  je životinjsko carstvo,
prirodno stanište bijelih orlova, tigrova,
škorpiona, srpskih vukova, sokolova,
žutih osa, pantera i paukova.
U njemu caruje strvinarstvo.
U njemu je sve slijepo,
u njemu je sve kužno,
u njemu se uvijek ratuje.
Srpska duhovnost se ne može spoznati umom,
ali može parabelumom.
Hitac u potiljak otvara prozor u novi svijet,
kroz otvorenu ranu puca pogled
na sve vidljivo i nevidljivo.
Srpska se duhovnost s Kosova čuje.
Zaudara na spaljeno ljudsko meso,
kome je drastično pala cijena,
više ne služi ni kao moneta za potkusurivanje.
Srpska duhovnost je autobus koji vozi zarobljenike
na gubilište u Potočarima.
Hladnjača puna albanskih lješeva,
Vlak zaustavljen u Štrpcima.
Buldožer koji premješta zakopane ostatke ljudskih tijela.
Srpska duhovnost je uvijek u pokretu.
Srpska duhovnost natjerala je oca i sina na snošaj.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Jer Bog je Srbin.
Prema posljednjem popisu stanovništva.
Srpska duhovnost je centralni eksponat
u imaginarnom muzeju genocida,
koji nikada neće biti sagrađen.
Jer mi gradimo hram, hram gradi nas.
Srpska duhovnost je pravoslavni kukasti križ,
na kome treba raspeti sve što nije srpsko.
Prvo onog prljavog Ješu Krista,pa redom.
Spisak je dug kao svjetlosna godina.
Na posao!”
Ovo je ulomak iz knjige “Vrijeme smrti i razonode” iz pera Tomislava Markovića, beogradskog novinara i pisca. Knjiga je objavljena 2009. godine u Beogradu.
HOP