Crnogorci potomci Hrvata iz Duklje, najjužnije pokrajine Hrvatskog Kraljevstva

0
7895

Hrvatski i katolički iskon Duklje i Crnogorci potomci Hrvatska iz Duklje, najjužnije pokrajine Hrvatskog KraljevstvaUnatoč političkim i vjerskim proturječnostima Crna Gora, kako se od sredine 15. stoljeća naziva srednjovjekovna hrvatska Duklja, sačuvala je u narodnoj predaji hrvatski iskon. Hrvatska tradicija nikad nije bila izgubljena u svijesti naroda, niti su ljudi zaboravili svoje hrvatsko podrijetlo. Dukljom su vladale kraljevske obitelji Hrvata katolika iz Duklje Petrislavića i Vojisavljevića, na koncu i posrbljenih i pravoslaviziranih i izvornih hrvatskih i prvotno katoličkih Nemanjića. Sve pobrojane obitelji bile su u krvnom srodstvu s hrvatskom narodnom dinastijom Trpimirovića. U srednjem vijeku bilo je kanonsko pravilo da u državi živi narod iste etničke pripadnosti i iste vjere kao i vladar na tronu te države i naroda, na čijem je čelu. Iz toga slijedi da su i u Duklji hrvatskih i katoličkih vladara Petrislavića, Vojislavljevića, na koncu, kasnije i pravoslaviziranih i posrbljenih Nemanjića, živjeli isključivo Hrvati rimokatolici. Drugog naroda i druge vjere tamo nije bilo osim Hrvata katolika. U Duklji, ili Crvenoj Hrvatskoj, hrvatski je puk govorio čakavsku ikavicu. Brojna povijesna vrela svjedoče o hrvatstvu i katoličanstvu najjužnije hrvatske povijesne pokrajine Duklje, kao i o činjenici da su današnji Crnogorci etničkim korijenom pripadnici naroda Hrvata. Poslije prvog i početnog vala i pokušaja posvemašnje srbizacije nekadašnje Duklje, onda prezvane Zete u doba Nemanjića, današnji prostor Crne Gore  krilu Katoličke crkve vraća hrvatska i katolička obitelj iz dinastije Balšića u Zeti. To je bilo u razdoblju od 1360. do 1421. godine. Balšiće su naslijedili pravoslavni vladari Crnojevići ( 1439 – 1496 ). Oni su vladali u Zeti, brdskoj oblasti negdašnje Duklje. I premda pravoslavci, Crnojevići su bili tolerantni prema katolicima u Zeti i održavali su i uske i bliske veze s Rimom i Venecijom.

Crnogorci u današnjoj Crnoj Gori su etnički Hrvati, kao što su i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini etnički Hrvati. To su potvrdile i znanstvene analize Instituta za genetska DNK istraživanja u kanadskom Vancouveru. I DNK analiza genetskog hrvatskog koda Crnogoraca i Bošnjaka znanstveno je i politički prihvaćena u svim zemljama Commonwealtha Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. Istraživanja i rezultate DNK analize Instituta u Vancouveru o etničkom hrvatstvu Bošnjaka i Crnogoraca na najozbiljniji i najvjerodostojniji način uvažavaju i priznaju u vođenju svjetske globalne geopolitike i sve Vlade na Zapadu. Nije samo Rus Mayorov raspršio srpske kleptomanske i megalomanske snove rođenih SPC i SANU mitomana. Time su srpske povijesne krivotvorine o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini pale u vodu.  O hrvatstvu i katoličanstvu Duklje pisali su i Grgur Barski rodom iz Zadra ( poznatiji pod imenom Pop Dukljanin ), bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije, glasoviti Bozantinac Skilica, te episkop Devolski i Skilicin glosator Mihail Devolski ( Njegov je legendarni zapis: ” Dukljanski kralj Mihajlo vladar je onih koji se zovu Hrvati…”), bizantski kroničar Choniates. Kasnije su svojim djelima u razvjenom razdoblju srednjovjekovlja hrvatstvo i katoličanstvo stanovnika Duklje potvrdili i dužd mletački Andrea Dandolo, pišući podrobno o Duvanjskom saboru Kraljevine Hrvatske, čijim je sastavnim dijelom na narodnom Saboru bila i Crvena Hrvatska i Hrvati južne hrvatske pokrajine Duklje. Tragom pisanja Dandola išao je talijanski humanist Flavije Biondo. On je u svom povijesnom zapisu zabilježio, sve slijedeći i proučavajući povijesna vrela iz pera starijih pisaca da se “Raška i Bosna smatraju krajevima Kraljevstva Hrvatske.” Budući je Flavije Biondo to pisao sredinom 15. stoljeća pred nadolazeću tursku najezdu, to ima posebno povijesno značenje. Jedan stranac i to Talijan Flavije Biondo, suvremenik epohe, jer je živo od 1388 – 1463. svjedoči da je Hrvatsko Kraljevstvo obuhvaćalo cijelu Bosnu i Hercegovinu, Duklju ( Crnu Goru ), te zapadnu Rašku, danas zapadni dio Srbije. Slično je razmišljao i grčki pisac Laonik Halkokondyles ( 1432 – 1490 ),a poslije njega i Mavro Orbini u svom djelu “O kraljevstvu Slavena”. Tamo Orbini 1601. godine jasno spominje razdvojbu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, a nakon njega to su potvrdili i Jakov lukarić, Resti. Ivan Lučić, Marko Marulić. Turski putopisac Evlija Čelebija ( 1611 – 1682 ) zapisao je kako od juga Boe Kotorske i gradova Herceg Novog i Risna, pa idući ka sjeveru i kopnenom dijelu Crne Gore tamo žive i sve preko planina i rijeke Pive i grada Nikšića i obližnjeg Gatačkog polja u istočnoj Hercegovini ” sve čisti, pravi Hrvati,” kojima još Turčin Evlija Čelebija dodaje i nadimak dušmani, jer ih je svo opisao kao žestoke i hrabre borce protiv Turaka. Iz zapisa Turčina Evlije Čelebije iz 17. stoljeća zaključujemo da su se protiv Turaka u 17. stoljeću u današnjoj Crnoj Gori mogli boriti jedino Hrvati, budući da sam Turčin zapisuje da Turci i vode boj protiv tamošnjih Hrvata, pored kojih nije niti jedan drugi narod obitavao u to vrijeme na prostoru današnje Crne Gore. Danas se Srbi i Crnogorci glože i otimaju oko hrvatskoh povijesnog i etničkog prostora Duklje iliti Crne Gore. Kojeg li povijesnog apsurda! To je neviđeni anticivilizacijski paradoks.

Uz zanemarive iznimke strani ljudi drugih nacija nikad nisu migrirali u krševita i teško pristupačna brda Crne Gore. Zato je i očuvan hrvatski etnički supstrat tamošnjeg pučanstva. Potomci dinarskih Hrvata negdašnje Duklje, koji čak i danas govore ijekavskim dijalektom uz jaku mješavinu ostataka čakavskog i sa čakavskim izgovorom, tamo još uvijek obitavaju. I tradicionalna crnogorska podjela na plemena i plemensku organizaciju društva, također, je izvorno hrvatskog korijena. U imenima mjesta, narodnih običaja i tradicije, sjećanje na Crvenu Hrvatsku i na Hrvate je sačuvano. Na ulazu u Podgoricu sve do uspostave Kraljevine SHS 1919. stajao je znak prigradskog podgoričkog naselja Hrvatska Stubica. Karađorđevići su već ranih dvadesetih to obilježje trajno uklonili, želeći da izbrišu povijesne hrvatske tragove hrvatske Duklje i izbace je iz svijesti vremenom sve više i sve jače duhom i nadasve nasilnim metodama srbiziranog hrvatskog puka u Crnoj Gori. To je utoliko veći srpski zločin ako znamo da je Turčin i kroničar tursko – hrvatskih ratova u ondašnjoj Crnoj Gori Evlija Čelebija još 1664. zapisao da u Podgorici, Cetinju, Danilovgradu i NIkšiću žive čistokrvni i izvorni Hrvati. Također, nakon pokolja muslimana u akciji istrage poturica 1709. godine i sve do 19. stoljeća i teritorijalnog širenja Crne Gore, hrvatsko ime se očuvalo i u obiteljima protjeranih muslimana koji su bježali u Bosnu, Hercegovinu i Sandžak. Oni su sa sobom ponijeli i hrvatska imena, koja su kasnije darivali svojim obiteljima, kao i nazivima novih naselja gdje su pronašli spas. Tako na tom današnjem crnogorskom, a izvorno hrvatskom prostoru hrvatske Duklje, danas zvane i znane pod imenom Crna Gora, susrećemo i obiteljska prezimena hrvatskih i katoličkih predaka kao što su Hrvat, Hrvić, Hrve, Hrvačić, Arvat, Arvatović, kao i nazive naseljenih mjesta Hrvati, Hrvatsko Brdo i mnogi drugi hrvatski mjestopisi.  U Carigradu su crnogorskog predstavnika sami Turci nazivali imenom Hrvat – baša. Crnogorske žene koje su jednom prigodom po zapisu pisca Adolfa Webera boravile na turskom dvoru u Istanbulu 1885. izjavljivale su sljedeće: “Ovdje su svi, bilo Vlasi ili katolici, jednim zajedničkim imenom nazvani Hrvatima i to je ime poznato u narodu od pamtivijeka.” I glasoviti ruski povjesničar Filipov potvrđuje svojim pisanjem ovaj spomenuti iskaz crnogorskih žena kao nepobitan dokaz o nacionalnoj hrvatskoj pripadnosti svih ljudi koji su živjeli u Crnoj Gori 1885. godine.

I Srbin  Sima Milutinović Sarajlija nakon proputovanja kroz Crnu Goru u istom je 19. stoljeću, iako dušom i srcem zagriženi velikosrbin s mukom i tjeskobom morao priznati i zapisati istinu da u “Crnoj Gori žive Hrvati srpske vjere ili srpskog zakona.” Ovaj dio “srpske vjere” ili “srpskog zakona” odnosi se na pravoslavlje i SPC, budući je još tad spontano i neopravdano pravoslavlje promidžbom SPC bilo poistovjećivano samo sa Srbima i tko god je pravoslavac onda po Srbia mora biti ujedno i Srbin, te je to Sima Milutinović označio i kao “srpski zakon.” No, iskaz Sime Milutinovića Sarajlije iz prve polovice 19. stoljeća znači srpsko izrvano priznanje pretapanje Hrvata u Srbe. On otvoreno piše da su Crnogorci nacionalno Hrvati, ali u nastavku veli kako pripadaju srpskoj pravoslavnoj vjeri. Ujedno, to je i srpsko priznanje da im SPC služi kao sredstvo posrbljavanja Hrvata, u opisanom sluačju na području Crne Gore, a slični povijesni scenarij napravili su i u Bosni i Hercegovini i samoj Srbiji.  Turci su i iz službenih isprava, a ne samo iskaza hrvatskih žena iz Crne Gore u Istanbulu znali da u Crnoj Gori i u drugom dijelu 19. stoljeća žive Hrvati. Tako se u službenoj ispravi izdanoj u Istanbulu 1863. godine spominje stanoviti Dmitar Vicković, glavar Hrvata u brdskom predjelu Zupcima u Crnoj Gori.

Uklanjanje hrvatskog imena i aktivna srbizacija Crne Gore bila je dug i višestoljetni povijesni proces. Taj je zločin posrbljavanja i pravoslavizacije Hrvata koji se danas očituju ili Crnogorcima ili Srbima pravoslavcima, započet koncem 17. stoljeća, točnije 1696. godine. Tada je na vlast došla dinastija netom posrbljenih i pravoslaviziranih Petrovića, od kojih je proistjekla i srbijanska grana dinastije Karađorđevića. Petrovići i u Srbiji prezvani Karađorđevići ( po crnom Đorđu ili na turskom Kara – Đorđu Petroviću ) doselili su u brdsko pleme Njeguša u srce današnje Crne Gore iz središnje Bosne između Zenice i Travnika kao uzoriti i gorljivi Hrvati katolici. Prema sačuvanim povijesnim zapisima u Crnoj Gori postoje podaci da su preci Petrovića odnosno Karađorđevića bili prije doselidbe u Crnu Goru, u zavičajnoj središnjoj Bosni i franjevci.  Nekoliko stoljeća kasnije u Crnoj Gori i u Srbiji dinastije Petrovića i Karađorđevića borili su se do posljednje kapi krvi protiv svega katoličkog na ovome svijetu, a preci im svima bili Hrvati katolici i oni to i znaju i toga su svjesni i danas. To ni konzilij svjetski najboljih psihologa ne bi mogao rezonski objasniti, toliku količinu i dozu gaženja i pljuvanja vlastitih hrvatskih i katoličkih predaka. Najveći početni obol srbizaciji i pravoslavizaciji hrvatskih katolika u današnjoj Crnoj Gori dali su izdajnici hrvatskih predaka franjevaca iz Bosne iz dinastije Petrovića. Oni su umjetno srpstvo i nametnuto svetosavlje uz potporu srpsko – turskog agenta i srpskog propagatora i Njegoševa učitelja spomenutoga Sime Milutinovića, širili i na planu državne i svjetovne vlasti, kao i preko agenture SPC u Crnoj Gori.

Ali, sve to od kraja 17. stoljeća, pa sve do 19. stoljeća nije polučilo značajnije i tako brzo očekivane rezultate za Srbe. Prijelomni trenutak je bila sredina 19. stoljeća. Zato se pravoslavni vladika Petar Drugi Petrović Njegoš ( 1830 – 1851 ), kome je učitelj bio velikosrbin Sima Mulitinović, rođeni Sarajlija, koji je umro u Beogradu, može smatrati apostolom duhovnog i nacionalnog posrbljavanja Crne Gore. I danas svi velikosrbi u Crnoj Gori oduševljeno ističu Njegoša kao uzora i duha srpstva u Crnoj Gori. U tome zanosu oni i ne priznaju i ne žele poznavati hrvatsku i katoličku povijest hrvatke i katoličke Duklje, kao i Zete kao preteča današnje Crne Gore prije dolaska posrbljenog Njegoša, koji je unatoč svemu bio svjestan da su mu svi preci Petrovići bili Hrvati i katolici, ali mu je kao izdajniku i otpadniku roda svoga bilo bitnije što mu kao učitelj velikosrbin Sima Milutinović Sarajlija kaže i kupi ga velikosrpskim lažima na uštrb istine o samim Njegoševim hrvatskim i katoličkim precima. Kao državni i vjerski poglavar Crne Gore Petar Petrović Njegoš je zadao smrtonosni udarac hrvatstvu i katoličanstvu na prostoru Crne Gore. Pod neodoljivim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, crnogorski vladika Njegoš je napisao svoje veliko poetsko djelo “Gorski vijenac.” To djelo je otvoreno veličanje srpskog pravoslavlja, oličenog u beskurpuloznom svetosavlju. Ono je u duhovnom smislu najviše i doprinijelo srbizaciji crnogorske inteligencije. Nastalo je u 19. stoljeću kad u Crnoj Gori nije bilo mnogo pismenih ljudi, te se time još jače i brže širila srpska promidžba među neupućenim pukom, koji je htio, ne htio, bio primoran slijediti misli od izvornog hrvatstva i katoličanstva otuđenog i odnarođenog potomka Hrvata franjevaca iz Bosne u liku crnogorskog vladike i gospodara Petra Petrovića Njegoša.  Ipak, narodne mase su u velikom broju, usprkos svim pritiscima posrbljavanja, očuvale svoje hrvatsko podrijetlo, jer su oduvijek znali da nisu Srbi.

Samo oni najpametniji i najobrazovaniji u današnjoj Crnoj Gori svjesni su istine da su današnji Crnogorci izravni potomci Crvenih Hrvata iz hrvatske Duklje, povijesne i najjužnije pokrajine Hrvatskog Kraljevstva  hrvatske narodne dinastije Trpimirovića, u čije ime su kao imenovani namjesnici Trpimirovića upravljali u ime vrhovnih gospodara hrvatskih kraljeva iz dinastije Trpimirovića, njihovi krvni srodnici Petrislavići, Vojislavljevići i na koncu Nemanjići, koji su se onda odvojili, osamostalili, a kasnije vremenom odrekli i hrvatstva i katoličanstva, iako su svi Nemanjići bili svjesni da potječu od Hrvata katolika.  Sve ove povijesne činjenice su i navele kretatore druge Jugoslavije da nakon Drugog svjetskog rata stvore zasebnu republiku Crnu Goru bez ikakvih izravnih poveznica sa Srbijom. Nakon krvavog raspada Jugoslavije od 1991. godine Srbije je Crnu Goru nasilno utopila u novu Srboslaviju pod lažnim imenom Jugoslavije. I poslije posve neravnopravnog suživota u zajednici sa Srbijom ( 1991 – 2006 ) na svome referendumu 2006. Crna Gora se izborila za državnu neovisnost i time okrenula novu stranicu u svom povijesnom razvoju. Srbija se još uvijek ne može pomiriti s istinom da se Crna Gora od nje državnopravno odvojila 2006. i čini sve od 2006. do ove 2019. godine ne bi li razbila i rasturila Crnu Goru, a onda je u konačnici pokušala silom ponovno priključiti zajedničkoj državi sa Srbijom. U biti i Srbi i Crnogorci se otimaju oko zajedničkog plijena kao srpski i crnogorski razbojnički pljačkaši zatiranja i uništenja povijesne i etničke hrvatske Duklje, koju su zajedničkim snagama tijekom stoljeća nasilnim putem odvajali od hrvatskog nacionalnog bića i hrvatskog duha.

Dragan Ilić

HOP