SPC drži provokativnu liturgiju kod Ulcinja u Crnoj Gori da bi izazvali sukob Crnogoraca i Albanaca
Na Ivanjdan unatoč zabrani crnogorske policije SPC drži liturgiju u Svaču kod Vladimira nadomak Ulcinja, iako tamo nema vjernika SPC, ali gdje idu srpski popovi za njima odmah kreću i srpski topovi.
U primorskom mjestu Svaču kod Vladimira u blizini samoga Ulcinja i na krajnjem jugu crnogorske obale danas je uzavreli dan velikog političkog izazova u režiji Srpske pravoslavne crkve. Duhovni pastiri srpskoga višestoljetnog velikodržavlja davne 1669. godine iscrtali su granice Pećke patrijaršije u konturama Budimpešta na sjeveru, Solun na jugu, Sofija na istoku i Ljubljana na zapadu i sve to u granicama krajnjeg dosega turskih srednjevjekovnih vojnih osvajanja. Na krajnje domete turskih vojnih osvajanja u srednjem vijeku danas se Srbi pred cijelim svijeto pokušavaju pozivati kao tobože legalni i legitimni nasljednici prava ostavštine turskih vojnih osvajanja. U povijesti civilizacije nije zabilježen sličan primjer naroda popu Srba koji sebi hoće pripisati vojna osvajanja ognjem i mačem jednog drugog, konkretno turskog naroda. Time su Srbi ujedno i priznali da su i u srednjem vijeku ratovali u ime i za račun Turaka kao njihovi vojni saveznici, te sad misle da im kao srednjivjekovnim turksim saveznicima od Nikopolja pa do Galipolja pripada sve ono što su nekad Turci u tursko i očito po Srbima i u zajedničko tursko i sprsko ime držali u turskim i srpskim rukama. Podsjetimo, SPC se ka sjeveru i zapadu Europe širila samo zahvaljujući Turcima, a za njom je išla i pastva srpskih doseljenika. Apetiti su im porasli na zapadu prema zemljovidu Pećke patrijaršije iz 1669. i do Kranjske i ljubljanske kotline, sve do Kranja, premda južnu stranu Alpa, kao ni sjeverozapdni dio Hrvatske srpski duhovni idoli Turci nikad nisu vojno osvojili.
No, nezajažljiva i nezasita zadnjica zinula im je i u najnovije vrijeme u duhu šešeljizma kretenizma i radikalskog idiotizma i za plavim Jadranom. Hoće malo kiseliti noge u Sinjem moru i ne kane odustati od pohoda na njihovu bivšu uzdanicu Crnu Goru. Danas SPC obilježava Ivanjdan ili kako Srbi vele, Jovanjdan, u čast velikog crkvenog sveca. Tradicionalni događaj spomena na svetog Ivana Vladimira u povodu Ivanjdana SPC je zlouporabila u najgore političke svrhe promicanja velikosrpske politike. SPC je i u ratovima devedesetih uvijek bila duhovni stožer i ratna izvidnica i prethodnica srpskih vojnih trupa prema zemlji i narodu, na čijem je teritoriju lamentirala o izmišljenoj i lažnoj ugrozi manjinskog srpskog naroda. Scenarij već viđen s početka devedesetih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, sad je na djelu u Crnoj Gori. Zbog sigurnosnih razloga crnogorska policija je zabranila liturgiju SPC kod Ulcinja u mjestu gdje pravoslavnog življa gotovo i da nema, te je iluzorno i pomisliti da ima ikakvog smisla što SPC ide tamo držati liutrgiju kad pravoslavci u tom mjestu i ne žive i SPC tamo nema svojih vjernika. To već ukazuje na čistu političku provokaciju u režiji SPC i srbijanske vlasti u Beogradu, kao izravnih naručitelja te teške provokacije s ciljem zavade i sukoba tamošnjih Albanaca i Crnogoraca. Na koncu Srbija bi se nakon mogućeg kraćeg i ograničenog sukoba pojavila kao lažni pomiritelj, ubrala političke poene u Crnoj Gori, ali poremetila relativno dobre odnose Crne Gore i Albanije. To je konačni cilj te srpske podmukle misije i opasna pozadina podrivanja i rovarenja Srbije u crnogorsko – albanske odnose. Srbi se ponašaju u tom slučaju po principu divide et impera – zavadi, pa vladaj!
Kako u Svaču kod Vladimira, a u široj jezgri Ulcinja nema uopće Srba pravoslavaca, niti su ikad tamo živjeli, u božji hram crkve Svetog Jovana Vladimira, dukljanskog vladara iz prvotne narodne dinastije Petrislavića, najbližih srodnika hrvatske narodne i kraljevske dinastije Trpimirovića, Srbi su u putujući cirkus poslali nekoliko desetina vjernika sekte SPC da odu tamo da im put vidi kaput i da po potrebi budu sudionicima nemira i nereda, ako im kao teledirigiranoj beslovesnoj masi stigne i takva vrsta naredbe. Njima je kao vojnicima velikosrpske ideje takvo naređenje i automatsko izvršenje na licu mjesta. Taj opasni i izazivački skup s nakanom podrivanja i rovarenja Crne Gore od strane Srbije, ipak, se održava pod nadzorom jakih policijskih snaga. Policija posebno osigurava ulaz na lokalitet crkve, koje je od prosinca prošle godine zaštićena zona i radi novih arheoloških istraživanja u tom području. U samome sakralnom objektu nema nikakvog okupljanja. Po uputama lokalne vlasti u Ulcinju, koju sačinjavaju etnički Albanci što tvore preko 90% pučanstva toga kraja, crnogorska je policija odlučila zabraniti bilo kakvo okupljanje unutar crkve. SPC zato svoj igrokaz s uvezenim putujućim cirkusom srpskih vjernika pokupljenih iz drugih krajeva Crne Gore izvodi na obližnjoj livadi pod vedrim nebom. Bitno im je samo izazvati pozornost, premda znaju da su i lani na istom mjestu i na isti način pokušali izvesti isti pothvat. No, lani su albanski mještani Vladimira kraj Ulcinja i okolnih sela spriječili mitropolita Amfilohija, svećenika SPC i mitropolije crnogorsko – primorske održati političku promociju u tom mjestu.
Albanska manjinska zajednica u Crnoj Gori ove godine je opet odlučno podigla glas protiv održavanja političkog skupa po scenariju i u režiji SPC i njihovih političkih nalogodavaca iz Srbije. U Ulcinju djeluje pokret Forza, kao politički najjača albanska stranka. Oni su osudili pokušaj SPC da liturgiju održe ne teritoriju naseljenom nepravoslavnim i nesrpskim pukom. Forza iz Ulcinja priopćila je kako je namjera SPC neprihvatljiva i iritirajuća za stanovnike Ana e Malita i Ulcinja. Oni ističu slijedeće: “Zahvaljujući angažovanju Albanskog nacionalnog savjeta , Skupštine Općine Ulcinj, ulcinjskog muzeja i lokalne zajednice Ane e Malit, postavljeni su temelji pravne zaštite arheološkog nalazišta Svač i ulcinjskog Starog grada, ne nasjedajući na provokacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.” Unatoč svemu, Srbi ne odustaju u svojim paklenim političkim planovima. Albanaca je 30 000 u Crnoj Gori, od toga apsolutna većina njih živi na teritoriju općine Ulcinj, gdje čine više od 90% stanovništva. Ulcinj je smješten uz samu granicu Crne Gore i Albanije i Srbi kao treća strana žele baciti preko SPC iskru sukoba na relaciji Crnogoraca i Albanaca, da bi se naknadno postavili kao tobože treća i neutralna strana i ponudili se pomiriteljima dviju strana, misleći da su Albanci i Crnogorci toliko naivni i lakovjerni da ne mogu skužiti što je pozadina cijele srpske igre.
Srpske igre sa SPC uvijek su predigra moguće vojne ofenzive na ciljanu zemlju i na to upućuju ranija iskustva. U Crnoj Gori živi i nekoliko desetina tisuća muslimana ili deklariranih Bošnjaka islamske vjere i to pretežito u Plavu i Rožajama, pograničnim općinama Crne Gore i Kosova. Strateški je to sad Srbima kao duboko kontinentalno područje u drugom planu za izazivanje sukoba i izvoz srpskih balvan revolucija, jer im je prioritet Jadran. Zato su bacili oko na Ulcinj, a da je Hrvata u Crnoj Gori veći broj od službene brojke od šest tisuća ( premda je Hrvata katolika duplo više po crkvenim knjigama u Crnoj Gori ), onda bi Srbi zasigurno bacili čarke na relaciji Hrvata i Crnogoraca, primjerice u Tivtu, opet glumeći kao u gore spomenutom i opisanom ulcinjskom scenariju lažno neutralnu i lažno pomiriteljsku treću stranu, koja treba između umjetno sukobljenih strana u režiji samih Srba praviti nekakve tampon zone i izigravati tobožnje dobročinitelje, pomiritelje i spasitelje. Tko ih ne zna, skupo bi ih platio, a tko ih pozna, istinski ih zna kao srpske vukove u janjećoj koži lažnih duhovnika Srpske pravoslavne crkve. Što bi narod kazao: “Znam te puško kad si pištolj bila!”
Srpsko je zveckanje oružjem ispod popovskih SPC mantija sračunato i ciljano s dalekosežnim posljedicama po opstojnost Crne Gore i konačnim i nedosanjani ciljem Srbije, a to je izbiti na jadransku obalu pod svaku cijenu, makar i izazivanjem novog i velikog balkanskog krvoprolića. Ali, to im je sad krajnja i iznuđena oružana varijanta s beznačajnim izgledima da poluče uspjeh, jer je Crna Gora pod NATO kišobranom. Međutim, Srbi preko SPC žele izazvati razdor između Crnogoraca u njihovim odnosima s manjinskim zajednicama Albanaca, Hrvata i Bošnjaka muslimana u Crnoj Gori. Srpska je računica jasna, ali i prozirna. Na svakim izborima Đukanovićev DPS i koalicija oko njega pobjeđuje uz prevagu od 10 – 15% glasova u odnosu na prosrpski blok stranaka samo zahvaljujući zbrojidbi glasova Crnogoraca i manjinskih zajednica Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, tako da srpski blok ostane u matematičkom zbroju glasova kratkih rukava i redovito gubi. Ako bi Srbi uspjeli zavaditi Crnogorce s Albancima, Bošnjacima i Hrvatima kojih skupa ima između 70 – 80 000 u Crnoj Gori, onda računaju Srbi da bi pukle izborne i postizborne koalicije Đukanovićevog vladajućeg DPS-a sa strankama spomenuta tri manjinska naroda, glasovi bi se razvodnili, rasplinuli samo na kotač lokalne manjinske samouprave ili bi nezadovoljni glasači Albanaca, Bošnjaka i Hrvata po srpskom scenariju onda apstinirali od glasovanja na izborima, ogorčeni i razočarani na crnogorsku stranu, a o savezu sa srpskom stranom ionako ne smiju ni pomisliti, jer znaju iz iskustva devedesetih u Crnoj Gori da im je to čin ravan samoubojstvu.
U toj situaciji na brisanom prostoru glasovanja ostao bi početni omjer od 42:28 ili po grubim računicama 40%:30% nacionalno izjašnjenih Crnogiraca u odnosu na izjašnjene Srbe u Crnoj Gori. I u tom broju od 40% ili 42% Crnogoraca veliki je broj onih što se očituju vjernicima SPC a ne CPC, što tvrde da im je maternji jezik srpski, a ne crnogorski, te da pišu ćirilicom a ne latinicom. U okviru onih 30% izjašnjenih Srba gotovo 100% njih su za SPC, srpski jezik i ćirilicu i to je čvrsta i tvrda jezgra. Oni lako značajnu masu onih nedostatno nacionalno, vjerski i jezično nedefiniranih, nedorečenih i neprofiliranih Crnogoraca iz spomenutih 40% očitovanih Crnogoraca mogu prevesti na svoju stranu na nekim budućim izborima. T daje Srbima dodatni prostor za manipulaciju u Crnoj Gori i zato SPC toliko intenzivno tamo i rabe u svoje političke svrhe. Naravno, računaju da bi razočarani i sa Crnogorcima i po srpskom paklenom planu zavađeni pripadnici manjina Albanaca, Bošnjaka i Hrvata potpuno razočarani odustali masovno od općih izbora ili glasovali samo na razini lokalnih općinskih zajednica izvan dosega izvršne vlasti. U takvoj situaciji Srbi kalkuliraju da bi neviđenom i povijesnom podvalom i prijevarom zgrabili vlast u Crnoj Gori, postavili svoje ljude, marionetu Andriju Mandića kao inačicu pokojnog sprskog trabanta u Crnoj Gori Momira Bulatovića i onda Crnu Goru ukinuli kao državu i preko noći je priključili opet u državnu zajednicu sa Srbijom. Tako bi Srbi ostvarili svoj plan bez ispaljenog metka. U svemu ovome srpski je vožd Vučić zaigrao do sad svoju najopasniju i najrizičniju igru. Jasno je svima kako je SPC u Crnoj Gori s mitropolitom Amfilohijem Radovićem, tastom Vojislava Koštunice, na čelu ispostave SPC u Crnoj Gori samo srpka vojna izvidnica i prethodnica. Oduvijek se znalo pravilo da tamo gdje marširaju srpski popovi, odmah u koloni za njima odjekuju srpski topovi i tenkovi. U ovom trenutku srpska huškaška kampanja u Crnoj Gori možda nekima izgleda samo kao bengalska vatra, ali to ne znači da se u budućnosti ne može rasplamsati u plamen velikih sukoba na vjetrometini geostrateškog raskrižja i političkih interesa Istoka i Zapada.
Dragan Ilić
HOP
