Kako su Srbi svom državnom projektu Aleksandru Vučiću šest godina upisivali lažne ocjene i proknjižili lažnu diplomu Pravnog fakulteta
Tragom otkrića političara i sadašnjeg publicista i kolumnista “Blica” Žarka Jokanovića koji je još 1993. navijestio kako je Aleksandar Vučić stekao lažnu diplomu pravnika na Pravnom fakultetu u Beogradu, zaronili smo malo dublje u tu zanimljivu temu. Vučić je upisao studij prava netom po završenoj srednjoj školi. On maturirao s odličnim uspjehom kao učenik Zemunske gimnazije. Po ondašnjim zakonima bivše srboslavenske države zvane službeno SFRJ, svi svršeni srednjoškolci što su upisali studij po okončanju srednje škole, iste jeseni su bili unovačeni na služenje tada obveznog vojnog roka u JNA. Vučić je po svršetku srednje škole u lipnju 1988. već u rujnu iste godine otišao na služenje vojnog roka i bio je u makedonskom mjestu Debru blizu albanske granice. Cijele 1988/89. njemu je studentski status mirovao budući je godinu dana bio u vojsci i ta mu se godina po tadašnjim Statutima fakulteta nije računala kao izgubljena, jer su svi vojno sposobni momci u starosnoj dobi od 18 – 27 godina bili zakonski obvezni godinu dana služiti vojsku u nekom intervalu između 18. i 27. godine života. Vučić je u rujnu 1989. završio vojni rok i vratio se doma, a u listopadu je kao redovni ili sufinancirajući student na državnom proračunu, već od 1989/90. aktivirao studentski staž i trebao početi studije prateći obvezna predavanja, vježbe i kolokvije. No, to se nije dogodilo. U nedavnom intervjuu Vučića i njegovom osvrtu na studentske dane, on sam priznaje da mu u početku nije išlo, te da je gluvario, mangupirao se i nastavio srednjoškolski hobby huliganisanja po nogometnim i košarkaškim utakmicama Crvene zvezde. Uvidom u plan i program nastave i predmeta Pravnog fakulteta iz Vučićevog vremena, otkrivamo pojedinost da je na prvoj godini studija imao dva jednosemestralna predmeta Rimsko pravo i sociologiju, koje je mogao polagati u zimskom roku u trajanju od mjesec dana od druge polovice siječnja pa do sredine veljače. Ostala četiri dvosemestralna ispita nije mogao polagati ako u indexu nije imao upisani fond obveznih odslušanih i neophodnih sati predavanja, zatim vježbi i dva položena kolokvija. Vučić je u intervjuu u povodu toga, a što ga je prenijela i mreža regionalne TV N1 sam upao u stupicu i u startu se razotkrio u početnoj laži. Pošto je huliganisao i nije pribivao predavanjima, kamoli vježbama i kolokvijima, on po Statutu fakuletta nije imao prava polagati niti jedan ispit, budući nije ispunio obveznu i traženu, propisanu normu za redovne studente glede predavanja, vježbi i kolokvija. To regulira Statut fakulteta i dopušta samo izvanrednim ili samofinancirajućim studentima, obično onim iz kategorije trajno ili privremeno uposlenih mladih ljudi, da uz rad studiraju, te oni nisu obvezni ni na fond predavanja, pogotovo na vježbe ili kolokovije. Njima ostaje samo spremiti u datom roku gradivo, pristupiti ispitu i položiti ga, ako pokažu potrebno znanje iz tri ispitna pitanja. Na dan 13. svibnja 1990. Vučić je sa Zvezdinim bahatim “delijama” došao u Zagreb praviti nerede i divljati i politički izazivati sukobe na tribinama maksimirskog stadiona i to s njegovim Srbima uoči nikad odigrane utakmice Dinamo – Crvena zvezda. U evidenciji policijske uprave zagrebačke zacijelo postoji evidencija je li Vučić toga dana kao i više puta prije toga kad je Zvezda gostovala u Zagrebu i toga popodneva bio privođen u policijsku postaju ili nije, kao u više navrata ranijih osamdesetih kad je Vučićkao Zvezdin huligan dolazio s “delijama” u Zagreb. Sam se hvalio srpskim medijima da je koncem osamdesetih nekoliko puta kao Zvezdin huligan bio u pritvoru u Remetinecu, ali taj podatak treba dodatno provjeriti, jer je Vučić nerijetko i hvalisavac koliko i lažljivac. Po iskazu Vučića poslije povratka iz Zagreba, a to je bilo već 14. svibnja 1990. on je cijelo ljeto proveo u takozvanoj studentskoj razmjeni exchange of students u Londonu u jednoj engleskoj gvožđari, gdje je radio svih ljetnjih mjeseci za najnižu nadnicu fizičke poslove. Istodobno je imao smještaj u jednoj engleskoj obitelji ta tri mjeseca porvedena uz odmor i rad u Engleskoj. I tu je vrlo znakovito kako je već tad projiciranom Vučiću Pravni fakultet omogućio da uopće pod krinkom razmjene studenata ode u Englesku na odmor i rad. Privilegiju exchange of students imali su samo potvrđeni studenti svih godina studija što su imali prosjek ocjena barem 8,5. Oni su imali pravo konkurirati za dolazak na tu vrstu odmora i tromjesečnog rada u inozemstvo u okviru studentske razmjene s određenom zemljom. Kako je Vučić u lipnju 1990. otišao u London, kad je prije toga mogao u najboljem slučaju položiti samo dva jednosemestralna ispita Rimsko pravo i Sociologiju u zimskom ispitnom roku? Nije ni to iskoristio, budući je sam priznao da je aktivno huliganisao sa Zvezdinim “delijama” i da mu studij u početku nikako nije išao. To znači da u trenutku odlaska u Englesku u lipnju 1990. nije imao niti jedan položen ispit u indexu i otišao je u London kao ilegalac. Time mu je propao i mjesečni lipanjski rok, a time i cijela prva godina studija. Imao je još popravni rok u listopadu, gdje je mogao prijaviti po Statutu najviše dva ispita početkom nove studentske godine 1990/91. To je njemu od upisa studija 1988/89. ne računajući mirovanje studentskog statusa te godine kad je upisao studij, bila druga, respektivno već treća kalendarska godina studija, a da nije imao niti jedan položen ispit.
Slijedi 1990/91. kada je po svemu sudeći Vučić i počeo ili barem pokušao aktivno studirati Pravni fakultet Sveučilišta u Beogradu. To s može lako zaključiti iz činjenice da je dogodine u lipnju 1992. svim javno i slavodobitno obznanio da je usred općeg studentskog štrajka, što su ga poduprili i profesori, on se nekoliko desetaka studenata štrebera i pristaša Miloševića i Šešelja i još nekoliko SPS i SRS profesora izašao demonstrativno i iz političkih razloga na ispit Ustavnog prava, na kojem je polagao kod SPS profesorice Zlatije Đukić Veljović Da bi dogurao do Ustavnog prava koje je na drugoj godini studija, morao je logički očistiti prije toga svih šest ispita prve godine studija i to je očito i uspio 1990/91. kad je jedino i aktivno studirao prava u oba semestra, išao na predavanja, dolazio na vježbe i polagao studentske kolokvije. Tako je nastavio i u jesen 1991. kad je počela u listopadu nova studentska godina. No, već u proljeće 1992. Vučić je praktički prestao zauvijek studirati i napustio studij prava. Po vlastitom iskazu koncem ožujka i početkom travnja 1992. kad su Srbi u Bosni već počinjali posljednje pripreme za trogodišnji osvajački rat radi težnje ka stvaranju Velike Srbije, tada već propali student prava, 22- godišnji Aleksandar Vučić odlazi na Pale, gdje je u ratnom stožeru četničke paravojske pobunjenih i odmetnitih bosanskih Srba bio najprije na fronti kod Jevrejskog groblja i u postrojbi četničkog vojvode Slavka Aleksića ubijao nedužne ljude. Nakon nekoliko mjeseci kao loš borac koji remeti Srbima atmosferu u stroju, kao i u pozadini bojišnice, te unosi paniku dernjavom, kukavičlukom i nesnosnim dječjim plačem iz straha po život privlači pozornost muslimanskih obližnjih izvidnica, koje čuju eho njegovih jecaja, kukanja i zapomaganja, Srbi su ga prebacili u TV studio na Palama. Bio je tamo ratni izvjestitelj, prevoditelj vijesti s engleskog jezika i povremeni izvještač TV studija na Palama kojim su ravnali Ilija Guzina i Risto Đogo. Sveukupno, Vučić je na Palama, na bosanskom bojištu i na Romaniji, gdje je sa Šešeljem i četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom, potom tjelesnim čuvarom srpskih radikala, išao Romanijom u džipu terencu na čiju su karoseriju Vučić, Šešelj i Vidović postavili odrubljenu muslimansku lubanju.
Zaključak je vrlo lak i jednostavan. Vučić je samo 1990/91 i u prvom semestru 1991/92. i zimskom ispitnom roku od 15. siječnja 1992. do 15. veljače 1992. mogao polagati ispite prve i eventuallno druge godine Pravnog fakulteta u Beogradu. Onda se zaputio na bojišnicu na Pale, gdje je bio i srpski ratnik i srpski ratni izvještač i tu je prekinuo svaku pomisao o studijama. Na kratko, postoji i spomenuta epizoda iz lipnja 1992. kad se usred ratnog i vojnog izvještavanja iz pozadine fronte na Palama vraća u Beograd da bi formalno polagao kod miljenice Miloševićeva režima Zlatije Đukić Veljović ispit iz predmeta Ustavno pravo. To je učinio iz prkosa prema 99% studenata i profesora Sveučilišta koji su bili u političkom štrajku i prosvjednici i sudionici masovnih antiratnih protesta, prvih i posljednjih ozbiljnih i iskrenih antiratnih prosvjeda protiv srpske agresije na BiH i zadnjeg poziva zaturene srpske savjesti te vrste u Beogradu i u Srbiji u lipnju 1992. godine. Vučića su tad uz pomoć body garda iliti “gorila” Goran Vesić, sad njegova desna ruka u SNS-u u gradskoj Skupštini Beograda, a tad njegov ljuti protivnik iz redova Demokratske stranke, kao i Vlatko Sekulović iz Studentske unije Pravnog fakulteta naredili izbaciti fizički iz amfiteatra, kao i ostale studente i profesore štrajkbrekere. Nisu uspjeli, jer je intervenirala policija i spasila Vučića i režimske studente i profesore, što su opstruirali štrajk i podupirali velikosrpsku politiku Miloševića i Šešelja. Jedan od tih ispolitiziranih i instrumentaliziranih studenata, oruđa zločinačkog režima bio je i propali student prava Aleksandar Vučić. Pojavio se na tom ispitu samo da sa istomišljenjacima pošalje političku poruku, a ne da istinski polaže ispit Ustavnog prava. Nakon toga lipanjskog ispitnog roka Vučić se vratio na Pale u studio srpske ratne televizije i nastavio svoj novinarski posao ratnog i vojnog izvjestitelja, kao i studijskog prevoditelja s engleskog jezika, s obzirom da očigledno nisu imali diplomiranog filologa, čim im je Vučić sa skromnim znanjem engleskog jezika morao raditi taj posao.
Vučić s definitivno vratio s Pala u Beograd u ožujku 1993. godine, kad je završio jednogodišnju ratnu avanturu katastrofalnog vojnika i jednako lošeg ratnog i vojnog izvjestitelja s tragikomičnim neznanjem engleskog jezika. Kao 23 – godišnjak, propali student, uplakani i upišani vojnik i nepismeni i netalentirani novinar u pokušaju, već potpuno obeshrabreni i promašeni mladi Vučić dolazi na poziv poznanika s Ekonomskog fakulteta i voditelja političke emisije na studentskom radiju Index, inače šahista i majstora FIDE Mladena Skenderije gostovati u političkoj emisiji “In medias press.” sa svježim dojmovima s bojišnice, onako velikosrpski nabrijan u emisiji je na sva zvona hvalio Šešelja i uzdizao ga u nebesa u usporedbi sa Slobodanom Miloševićem i Vukom Draškovićem. Do tad je sam Vučić bio u trilemi, a ne samo dilemi hoće li pristupiti Šešeljevim radikalima, Miloševićevim socijalistima ili Draškovićevom Srpskom pokretu obnove,. Ionako su svi imali iste velikosrpske projekte, a odlučio se za Šešelja, jer mu se, veli, učinio najradikalnijim i najvećim luđakom, premda priznaje da i ona preostala dvojica nisu billi za bacanje. Trabunjanje i baljezganje u noćnoj emisiji voditelja Mladena Skenderije bila je Vučiću preporuka sutradan se javiti na prvi razgovor i upoznavanje sa Vojislavom Šešeljem i od tog trenutka počinje poznata povijest koja traje do današnjih dana bez zastoja. Vučić je istog dana kada je upoznao Šešelja postao članom njegove stranke, a ovaj ga je u nedostatku gotovo ijednog mladog, makar i propalog studenta poput Aleksandra Vučića, odmah ubacio, kao najmlađeg 23- godišnjeg narodnog zastupnika zločinačke i zloglasne Srpske radikalne stranke u Narodnu Skupštinu Srbije. Od tog trenutka Vučić je počeo svoju političku karijeru, neprekinutu do današnjih dana. Još kao mlad narodni zastupnik nazočio je svakog dana svim doslovno cjelodnevnim, nekad i cjelovečernjim sjednicama Narodne Skupštine Srbije. NI fizički nije imao, ni vremena, ni prostora o bilo kakvom daljnejm studiranju, od koga ni prethodnih godina, radi nogometnog huliganisanja po Hrvatskoj, onda provoda,, lumpovanja i orgijanja u Engleskoj, ubijanja, klanja, paljenja i žarenja po Bosni, te političkog happeninga na radikalskim mitinzima i na fakultetu u Beogradu nije bilo niti govora u stvarnosti, sem u Vučićevoj bujnoj mašti i pokvarenim strastima vječnog gimnazijalca. I pravo ni otkud propali student Pravnog fakulteta u Beogradu Aleksandar Vučić u studenom 1994. dobio je fakultetsku diplomu s upisanim redom desetkama u indexu i potpisima predmetnih profesora i lažnih ispitivača. Oni rijetki što su ga ispitivali, uvijek bi mu, kao što je objasnio i Žarko Jokanović unaprijed dojavili tri naručena ispitna pitanja što ih treba pročitati i naučiti iz knjuge u prosjeku od 500 do 1000 strana. Preostala većina sito takvih bešćutnih kvazi profesora upisivala je svojim imenom i prezimenom desetke u index jednom kvazi studentu i već tad unaprijed programiranom budućem političkom projektu Srbije zvanom Aleksandar Vučić. On je visoku sicilijansku školu učio i izučio pored Miloševića, Šešelja, Nikolića, Draškovića… Nitko mu sa bilo kog faksa ne mora tražiti potvrdu te vrste. Barem se tu potvrdio kao najveći životni negativac i to nitko pristojan i uljudan uopće ne dvoji.
Vučićev slučaj izmišljenog studiranja i lažnog diplomiranja je za svjetske anale najveće prijevare i podvale stoljeća u povijesti srpskog Sveučilišta. To teško kazneno djelo nema zastare i čim padne s vlasti, Vučić će samo radi toga, ne računajući još sijaset teških kaznenih djela, morati na dugogodišnju robiju. Zarad mladih generacija što dolaze Vučić mora biti kažnjen za zločin nad znanošću, počinjen iz umišljaja i iz nehata i kao takav, bez presedana u svijetu. To bi morao naposlijetku biti poučak sličnim kriminalcima da se zločin te vrste ne isplati i da račun prije ili kasnije mora doći na naplatu. Vučić je kao mlad narodni zastupnik radikala 1993. trebao Šešelju, jednako kao i Šešelj njemu. Šešelju nitko normalan među mladim nije htio prići osim nenormalnog Vučića i njemu sličnog propalog radikalskog studenta prava Steve Dragišića. Otac toga Dragišića, bosanski Srbin i vlasnik pilane na Romaniji morao je Šešelju dati u kešu 30 000 maraka da njegov sin postane narodni zastupnik Šešeljeve stranke, a Šešelju su junoše poput Dragišića i Vučića, propalih studenata Pravnog faksa služila kao promocija i reklamni i politički marketing da ima i mladeži koja hoće s njim u kolo. Tipovima poput Vučića i Dragišića, stara garda srpskih luđaka i bolesnika poput Šešelja i Nikolića bila je potrebita kao poslovna šansa i odskočna daska u životu za probijanje u svijet politike ili bolje reći kruha bez motike.
Dragan Ilić
HOP
