Vlada i MVP opet nisu reagirali na prijetnje četničkog vojvode Vučića!

0
2348

Čuj srpski zlotvore Vučiću: Dogodine je 305. Sinjska alka i 25. Oluja!

Ima jedan narod na Balkanu koji danas živi između Drine, Morave i Timoka, a sutra bi mogao obitavati u postojbini Karpata i kupati se u valovima Crnoga mora.

U Krušedolu usred živopisnoga Srijema okupila se četvrtoga kolovoza srpska, štrokava i musava četnička razbijnička i pljačkaška banda pustiti krokodilske suze nad vlastitim povijesnim porazom u srazu s hrvatskom vojskom u Oluji 1995. godine. Depilirani četnički peder Aleksandar Vučić izazivački je poručio Hrvatskoj otrovnom strijelicom: “Oni što slave Oluju trebaju znati kako umijemo odgovoriti snažnije, ali nećemo!” Reče to galameći onim njegovim dječjim i plačljivim glasom, histerični, upišani i usrani srbijanski vojvoda Aleksandar Vučić. Gdje on stade, tu produži supatnik mu i ujedno i politički saputnik po jedinici mjere izgovorenih i učinjenih (para)državničkih gluposti i ludosti Milorad Dodik, alijas Milokrad Duduk. Izgubljen u vremenu i prostoru bosanski buzdovan iz Laktaša odvalio je nakon tirade i folk parade srbijanskog čobana i opančara Vučića znakovitu dosjetku okupljenim mitingaškim Srbima, onima što su davno kazali zbogom pameti. Tako će poslije Vučića u svome stilu prosvijetljenoga srpskoga balvana i buzdovana Milokrad Duduk, nehotice priznati nazočnim Srbima na mitingu u Krušedolu podno Fruške gore: “Hvala predsjedniku Vučiću koji je za ovo zaslužan!”

Znamo odavno, a to je i znanstveno dokazano i potvrđeno, kako Srbe pamet ne smeta. Što se narodski veli, pamet im se piše. Tako su, umjesto zviždukom, onako zdušno i ujedinjenim i uvježbanim pljeskom i pozdravili Dodikov odgovor na Srbima četvrt stoljeća dugu zagonetku tko je jedan od glavnih kumova njihove ratne katastrofe. Dakako, među živim Srbima to je, neprijeporno i Aleksandar Vučić. No, kako očekivati da će to beslovjesna masa što se uz valove mora na radničkim odmorištima onako po gedžanski “talasa” to skužiti na prvu loptu? To je nemoguća misija, ustvrdila bi to čak i svaka srbijanska komisija. Kad takvi glupani i budale, operirani od mozga među sobom biraju političke zastupnike, onda zaključe kako su im likovi poput Vučića ili Dodika sol soli njihove inteligencije. Ako su im njih dvojica, naravno uz trećega člana toga trija “fatnastukis” Milokrada Pupavca pojam pameti, kako li tek izgledaju notorni glupani i totalne budale među njima? Mogu biti jedino debili na ivici idiotizma i kretenizma, kad takve kao što su Vučić, Dodik i Pupavac biraju za vlastite političke vođe. Kad ih Kinez hrani, a Rus brani, ne mogu ni misliti bolje i drukčije. Pored takvih prijatelja, neprijatelji su im nepotrebni. Ipak, i ti govori Vučića i Dodika nedvojbeno pokazuju kako su si Srbi najveći neprijatelji. Još nisu politički dozreli shvatiti da im je najteži posao pobijediti same sebe i vlastitu sujetu, zavist, ljubomoru, zlobu, što im skupa rezultira patološkom i divljom i životinjskom mržnjom spram Hrvata. Imaju kompleks niže vrijednosti u odnosu na Hrvate, te se zato tako i ponašaju, kako u ratu, tako i u miru. Očito, u pitanju je država i narod velikoga broja psihološki neizgrađenih i nedovršenih, vječno nezrelih ličnosti.

Hrvatska država već treći dan mudro šuti na ratničku prijetnju obrijanoga četničkog pedera Aleksandra Vučića. Uručenje prosvjedne note veleposlanstvu  šumadijsko pomoravskoj imitaciji i sprdnji od države u njihovom diplomatskom predstavništvu u Zagrebu trebao bi biti prvi diplomatski korak i munjeviti odgovor na Vučićev ratnohuškaški izazov. Drugi potez bilo bi povlačenje hrvatskog veleposlanika iz šumadijsko – pomoravskoga pašaluka u Beogradu na konzultacije u Zagreb. Na koncu, istraje li Vučić sa verbalnim atentatima i akrobatskim i šarlatanskim zveckanjem oružjem i otvorenim prijetnjama ratom Hrvatskoj, treba pothitno prekinuti sve diplomatske odnose sa šumadijsko pomaravsim pašalukom sa sjedištem u Beogradu. Vučić i Dodik moraju biti, skupa sa svim Srbima i prezadovoljni i presretni ratnim epilogom iz 1995. godine. Oni su u ratu i vojno pregaženi, do nogu potučeni, zgromljeni i zbrisani. Dobili su lekciju za sva vremena, ali to im očito nije dostatno. Ovakvim izjavama samo dolijevaju ulje na vatru, umjesto da shvate činjenicu da je za njih Hrvatska i vojna i politička velesila, koju moraju štovati i ne smiju ni su snu, kamoli na javi sa Hrvatskom razgovarati takvim tonom.

Najbolji odgovor Vučiću, Dodiku i njihovom malom od kužine Milokradu Pupavcu ide sljedeće godine. Dogodine se održava dvostruka slavna obljetnica na hrvatskom tlu. Ide proslava 305. Sinjske alke i 25. Oluje. U mjesecu kolovozu 1715. godine Hrvati su na bojnom polju porazili i ponizili etničke Turke, a početkom kolovoza 1995. Srbe, te etičke i duhovne Turke na Balkanu. Narodna izreka veli: “Turčin laže, kamenje valja.” Vučić, Dodik i Pupovac čim zinu, odmah i lažu, ili kao što bi obični puk kazao da lažu kao psi. To lajanje na mjesečinu srpskih kroničnih lažljivaca povijesno je svima najbolje oslikao srpski kralj laži Dobrica Ćosić. Priučeni i polupismeni srbijanski pisac, lisac iz srbijanskoga kokošinjca, istaknuo je kako je Srbina kroz povijest laž održala i njojzi hvala! Još je Vuk Stefanović Karadžić govorio svojim Srbima: “Ljudi, idite preko Drine u Hrvatsku kod Hrvata. Naselite njihove zemlje. Oni ne znaju krasti kao mi Srbi i zato ćete lako s njima izaći na kraj!” Antun Gustav Matoš fino je zamijetio kako je “Srbinu laž od Boga!” U dalekoj Finskoj na sjeveru Europe imaju u narodu uzrečicu: “Lažeš kao Srbin!”

Između srbijanskog svetog trojstva laži, krađe i ubojstva, uzdignutih na pijadestal nacionalnih vrlina po tumačenjima njihovih narodnih mudraca i višestoljetnih vladara tako naopakoga životnog svjetonazora, promiče amorfna masa srpskoga naroda koja slijepo slijedi te divlje porive srbijanskih političkih gusara i slijepih narodnih guslara. Oni svi skupa trebaju se od sreće i veselja štipati i udarati po vlastitom tijelu što ih Hrvatska i oslobodilačkom, pravednom i obrambenom Domovinskom ratu nije poslala dalje od njihovih sadašnjih pričuvnih položaja na Balkanu. Budu li ovako drski i bezobrazni, možda u nekom novom ratu što ga Srbi otvorenih očiju sanjaju, budu odbačeni sve do njihove postojbine na Karpatima i sve do Crnoga mora. Otuda im u njihovoj požudi strasti jednostrane srpske ljubavi i stalne i neprebolne čežnje ka Rusiji puca pogled ka zemlji nepreglednih euroazijskih tundri i tajgi, svakako i Sibira. Bude li se Vučić latio oružja, nova adresa naroda Srbistana mogla bi biti upravo Sibir, zemlja iz ruskih i srpskih polarnih bajki i beskrajnih i tamnih noći. Tamo nikad nema izlaska iz vječnoga i tamnoga ruskoga i sibirskoga tunela. Srbi, uzmite si u pamet i otjerajte Vučića s vlasti, da vas on u konačnici ne potjera sve skupa u Sibir.

HOP