Njemac Roman Bannack podsjetio da su Srbi krivotvorili bizantski grb i svijetu ga podvalili kao svoje izvorno znakovlje

0
1164

Njemac Roman Bannack iz samo Srbima znane “rusko – srpske” u Dresdenu javno opovrgao srpske laži o “srpstvu” Nijemaca i podsjetio da su Srbi krivotvorili i bizantski grb i svijetu ga podvalili svojim izvornim znakovljem

Tragom srpskih manijakalnih umotvorina o etničkom “srpstvu” Nijemaca po želji fontane srpskih glazbenih želja, Nijemci su, ipak, reagirali i javno i argumentirano raskinkali i razobličili u potpunosti srpske laži. Narodu koji živi u uvjerenju da su svi europski narodi nastali od Srba to je težak i klasičan nokaut i surovo prizemljenje u stvarnu i sumornu sliku i prizor njihove ozbiljne i nevesele stvarnosti. Srbi su vođeni idejama mračnog i bolesnog uma quasi povjesničara Jovana Deretića otvoeno bacili rukavicu u lice cijeloj Europi tvrdnjama da cijela europska civilizacija i etničko podrijelto goleme većine europskih naroda potječe od Srba!? U ludim pokušajima dokazivanja “srpstva” Nijemaca obično se Srbi pozivaju na ključni argument dokazivanja te laži, rođene u glavi luđaka Deretića i njemu slični srpskih klauna, da je to tobožnji srpski grb na navodnoj “rusko-srpskoj” crkvi u Dresdenu. Otuda izvlače veleumne zaključke kako su Saksonci, onda i Tirinžani zapravo Srbi, ali, eto o tome pojma nemaju. Tu je zato srpska čobanija naroda balkanskih opančara da im drži lekcije i satove iz povijesti. I još misle glupani i budale srbijanske da ih bilo tko u svijetu nakon toga može uzeti za ozbiljno, osim smatrati ih za najobičnije cirkuzante.

Spomenuta “rusko-srpska” crkva u Dresdenu i danas se nalazi u posjedu moskovske parijarhije. Na toj pojedinosti Srbi počinju graditi svoje laži o “srpstvu” Dresdena i cijele Saksonije na istoku Njemačke, jer ionako su si već utuvili u vlastite prazne glave da su Rusi i Srbi tobože “jedan narod,” pa idući njihovm antilogikom, ako je nešto službeno u posjedu moskovske i ruske patrijarhije, makar bila to i crkva u Dresdenu usred Njemačke, onda po Srbima to mora značiti da tamo sve naokolo vri od srpstva, srbovanja i svetosavskog sektaškog prdoslavlja. No, tvrdoglave činjenice su oduvijek najveći neprijatelj srpskih lažljivaca i krivotvoritelja povijesti. Prema obavijesti zaprimljenoj iz tzv. “rusko-srpske” crkve u Dresdenu doznajemo slijedeće podatke:

Oni vele da spomenuti novodno “srpski” grb na crkvi u Dresdenu uopće nije na tzv. “rusko-srpskoj” crkvi, nego na takozvanom “Georgentoru” u Dresdenu, koji nema ništa s rusko – pravoslavnom crkvom. Ta istina ne sprječava Srbe nastaviti s lažima da su Nijemci zapravo etnički Srbi, samo što oni žive i umiru stoljećima u neznanju i nesvjesnosti o toj činjenici. No, tu su Srbi uvijek pripravni otvoriti im njihova bizantska quasi znanstvena obzorja. Iz sjedišta same famozne rusko-pravoslavne crkve u Dresdenu odlučno su zanijekali sve srpske laži i svijetu ih razotkrili kao prevarante. Unatoč svim činjenicima koje ih surovo demantiraju Srbi kao rođeni lažljivci i dalje uporno i tvrdoglavo u svome ludilu ubijeđuju Nijemce da su oni nastali od Srba!? I pritom se kao na krunski dokaz te tvrdnje pozivaju na tobožnji “srpski” grb na crkvi u Dresdenu. No, iz samoga središta dresdenske crkve tvrde posve obratno. Oni doslovno vele ovako:

“Nakon što je ruski knez Ivan III oženio Sofiju Palaiologu, unuku zadnjeg bizantskog cara Konstantina XI 1439. godine je Ivan III, ruski knez imao zakonsko pravo nošenja grba bizantske obitelji Palaiologu. Ivan III je na to imao povijesno pravo, jer se je on vidio kao nasljednik Bizanta i čuvar pravoslavlja, dok su u njegovo vrijeme nepostojeći Srbi ( barem ne pod tim narodnim imenom) od te bizantske obitelji samo ukrali grb i malo ga izmijenili. N, to im je očito bilo dostatno lagati da je taj bizantski grb oduvijek “srpski.” Tako je taj “srpski” grb i dvoglavi orao u biti najobičniji srpski povijesni plagijat.”

Ruski knez Ivan III je bio jako važan za moskovsku patrijarhiju. Godine 1441. protjerao je zadnjeg grčkog mitropolita Isidora od Kijeva, a 15.12.1448. izabran je prvi metropolit “Kijeva i cijele Rusije”. Taj datum se može voditi kao utemeljenje moskovske patrijarhije, a nje ne bi bilo bez kneza Ivana III od Moskve. Zanimljivo je da već nasljednik Ivana III nije više imao pravo nositi grb bizantske obitelji Paliologos, nego samo na mušku liniju grbova kneževa od Moskve. Kad god se nasljednik oženio, nositi i grb obitelji imao bi pravo opet nositi ženin obiteljski grb, iz koje god obitelji ona potjecala.

Kako bi se sve srpske povijesne laži mogle drukčije pisati nego poznatom narodnom predajom:”Tko laže, taj i krade,” a biće Srbinovo najbolje oslikava stara izreka: “Nitko nema što Srbin imade, pogotovo kad tuđi jezik, povijest i teritorije ukrade.” Srpski je poriv za laži i krađom beskrajan kao što je i kozmos beskonačan. Srbi su se pročuli po tome da ne kradu samo tuđi jezik, povijest i teritorije, nego i njihov navodni “srpski grb” i dvoglavog orla, što su trajno posudili i onda zauvijek prigrabili od Bizanta. I sad lažu i ljudima oči mažu lažima da je taj grb oduvijek “srpski.” Istina, povijesno je jedan srpski vladar doista oženio bizantsku princezu, ali tim činom nisu svi njegovi nasljednici stekli pravo nositi taj grb ženske linije bizantske obitelji Palaiologos.

Srbi su svjesni da nemaju kao narod povijest dulju od tisuću godina, te su zato i ukrali grb bizantske obitelji Palaiologos, u očajničkom pokušaju lažnog dokazivanja svoga povijesnog i neprekinutoga trajanja državotvornog naroda. Srpske povijesne laži danas u doba razvijenih komunikacija padaju u vodu lakše i brže nego ikad prije. Kontaktirali smo radi toga rusko-pravoslavnu crkvu u Dresdenu i od njih saznali da se taj navodno “srpski” grb ne nalazima katedrali nego na Georgentoru. Srbi više i sami ne znaju gdje udaraju. Šuplje su im, prazne i puste lažne povijesne tvrdnje, te im ostaje zapitati se nije li im konačno stigao trenutak naplate i kazne za sva povijesna zlodjela, počinjena nad povijesnom znanosti. Gospodina Roman Bannack iz središta te famozne rusko-pravosalvne crkve u Dresdenu glatko je opovrgao sve srpske tlapnje i zbilja neviđene nebuloze o crkvi u Dresdenu:

Štovani gospodine,

“Mogu vam reći da na rusko-pravoslavnoj crkvinema tetragram grba. Slike sa srpskog članka, kao i vaša slika iz prijašnjeg maila, pokazuju Georgentor u Dresdenu. To nema ništa sa rusko-pravoslavnom crkvom i ništa sa “katedralom.”

Tako u srpskom članku u Telegrafu misle možda na Dreifaltigkeits katedralu Hofkirche u blizini Georgantora. To nije niti ulaz u crkvu, niti u katedralu. Neodrživa je zato tvrdnja iz srpskoga Telegrafa da je to “srpski grb” na katedrali u Dresdenu. Cijela priča oko grba Palaiologa se može zanemariti. Članak je jednostavno pogrešan.”

S poštovanjem,

Roman  B.
HOP