Milanović je dao naslutit da će se SDP na izborima boriti protiv nepostojećeg «ustašluka»

0
1585

Za ovakvu sam se hrvatsku državu borio u političkoj emigraciji prije četiri desetljeća
Uvod

dav

U vremenu nezapamćene krize, izazvane koronavirusom i potresom u Zagrebu, pred hrvatskim se narodom nalaze najvažniji izbori od uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine. Nije potrebno posebno elaborirati kako će sudbina Hrvatske hrvatskog naroda za najmanje idućih sto godina biti odlučena na izborima koji bi se trebali održati na ljeto ove godine. Na nedavnom polaganju vijenaca u Jasenovcu i na komemoraciji u povodu vojno-redarstvene akcije Bljesak u Pakracu, predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković svojim su izjavama najavili platforme na kojima će se voditi borba tijekom predizborne kampanje. Sada kao prvi glasnogovornik svih Jugoslavena i Hrvata komunista u Hrvatskoj, Milanović je dao naslutit da će se SDP na tim izborima boriti protiv nepostojećeg «ustašluka» u Hrvatskoj i za povratak socijalizma (komunizma) i povezivanja s državama tzv. Zapadnog Balkana. S druge strane, Plenković je na vrlo lukav način poslao poruku da će se HDZ i na ovim izborima služiti Tuđmanom i lažnim domoljubljem, kako bi, po ne znam koji puta prevario, glasače domoljubne i kršćanske orijentacije. Također želim skrenuti pozornost na nastavak podle političke i medijske kampanje protiv pozdrava «Za dom spremni», koji se pripisuje režimu NDH-a i hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990. Iz tog razloga u Hrvatskoj se provodi cenzura i zabranjuje znanstveno istraživanje političkog programa i djelovanja Hrvatske seljačke stranke u emigracije nakon Drugog svjetskog rata, pod vodstvom njezinog trećeg predsjednika dr. Juraja Krnjevića. Kako bi, još jedanput, na vrijeme upozorio hrvatsku javnost i sve članove fragmentirane Hrvatske seljačke stranke na opasnost da bi sadašnji izdajnički predsjednik HSS-a Krešo Beljak mogao na izborima, u koaliciji sa SDP-om, odigrati važnu ulogu u povratku jugoslavenstva, komunizma i velikosrpstva u Hrvatskoj, danas po prvi puta javno objavljujem moje pismo Rudolfu Arapoviću, glavnom uredniku popularnog emigrantskoj mjesečnika «Hrvatski list» od 4. siječnja daleke 1981. U tom sam pismu naveo tadašnje glavne programske i političke smjernice Hrvatske seljačke stranke nakon smrti dr. Vlatka Mačeka 1964. Naravno, u to sam pismo unio i moje vlastite političke misli i viziju za kakvu se hrvatsku državu borim. Dodatno želim poslati poruku hrvatskom narodu da ću za potrebe predizborne kampanje oživjeti Inicijativni odbor stranke Spasimo Hrvatsku. Nećemo samostalno isticati kandidate na izborima, ali ćemo svim našim snagama pokušati utjecati da nas, kao narod, i ovoga puta ne prevare HDZ-e i SDP-e. U tom kontekstu, ako se pojavi istinska treća i naravno domoljubna opcija, mi ćemo dati potporu toj opciji.

Pismo uredniku Hrvatskog lista:
«Poštovani g. Arapović,
Sredinom mjeseca studenog prošle godine primio sam Vaše kratko pismo, u kojem ste izrazili želju da ja uime Hrvatske seljačke stranke u Australiji dođem na seminar koji će Hrvatski list održati u New Yorku 23., 24. i 25. siječnja o. g. Prije svega, ovim putem iskreno Vam zahvaljujem na pozivu i povjerenju. No, unatoč mojoj želji da sudjelujem na tom seminaru, nepremostivi problemi povezani s našom ne uvijek sigurnom hrvatskom emigrantskom egzistencijom sprječavaju me da se uputim na taj dalek put. Međutim, moje osobno uvjerenje u ovom je trenutku takvo da pozdravljam svaki hrvatski državotvorni skup i susret na kojem se vode iskreni i otvoreni hrvatski razgovori. Na takvim skupovima uvijek se pruža mogućnost, ako se radi o iskrenim namjerama i ako svaka strana pokaže maksimum tolerancije, da se, unatoč razmimoilaženju u mišljenjima o pojedinim ideološkim stajalištima, riješe i raščiste mnoge naše hrvatske emigrantske nesuglasice te udare temelji zdravoj demokratskoj općehrvatskoj suradnji pozitivnih čimbenika u emigraciji s namjerom da se pomogne hrvatskom narodu u domovini u borbi za uspostavu pravedne, demokratske i čovječne hrvatske države – NEUTRALNE REPUBLIKE HRVATSKE.

Budući da se iz Vašeg poziva na seminar naslućuje kako će se tamo raspravljati ne samo o najbitnijim pitanjima i problemima emigrantske problematike, nego i o općehrvatskim osloboditeljskim smjernicama – koliko je to moguće u ograničenim emigrantskim uvjetima, u dogovoru s ostalim članovima uredništva Hrvatske istine u Australiji upućujem Vam naš pozdrav seminaru u vidu poruke. U toj poruci iznosimo svoje mišljenje i uvjerenje kako i kojim putem mi Hrvati možemo doći do svoje državne samostalnosti te do socijalne, društvene i gospodarske ravnopravnosti u našoj budućoj hrvatskoj državi. Mi smatramo da je to put kojim mora krenuti hrvatska emigracija, a naročito hrvatska mladost, da bi izašla iz dugogodišnjega začaranoga kruga i da bi uhvatila korak s domovinom Hrvatskom i s domovinskim osloboditeljskim borbenim čimbenicima. Na taj bi način dala svoj lavovski dio u najvažnijem zadatku svih državotvornih organizacija i svih odanih sinova i kćeri zarobljene nam domovine Hrvatske: rušenju velikosrpske okupacije Hrvatske i uspostavi DEMOKRATSKE NEUTRALNE REPUBLIKE HRVATSKE kao zaloga vječne i neuništive budućnosti, samostalnosti i slobode Hrvatske i hrvatskog naroda.

PORUKA SUDIONICIMA SEMINARA

Svi vanjski i unutarnji znakovi ukazuju na skoru veliku i nerješivu političko-gospodarsku krizu u umjetnoj tvorevini svjetskih sila, tzv. Jugoslaviji. Krizu koja će, pospješena velikim svjetskim previranjima, a posebice onima na području Europe, konačno dovesti na dnevni red JUGOSLAVENSKO PITANJE. Mnogi Hrvati u emigraciji sasvim pogrešno i nepotrebno upotrebljavaju izraz „hrvatsko pitanje“ kada govore o Jugoslaviji. „Hrvatsko pitanje“ ne postoji. Hrvatska i hrvatski narod postoje i žive, a i ranije smo živjeli, kao samostalan narod već duže od tisuću godina u tom dijelu Europe. Nikad u svojoj povijesti nismo ni tražili ni otimali tuđe, a ni danas to ne činimo. Stoga može postojati samo JUGOSLAVENSKO PITANJE jer je Jugoslavija kao umjetna država nasilu nametnuta nesrpskim narodima. Jugoslavensko pitanje dovest će se pred svjetske čimbenike i na svjetsku pozornicu otvorenije i jače nego bilo kada dosad, od njezina umjetnog postanka prije 62 godine. Bit će to trenutak koji će pružiti priliku nama Hrvatima da se konačno i jednom zauvijek riješimo velikosrpske imperijalističke okupacije Hrvatske i njezinih krajeva. U svijetu sve više raste uvjerenje, čak i kod onih sila koje su Jugoslaviju stvorile 1918., da su Jugoslaviji dani odbrojeni i da se zbog totalnog neuspjeha eksperiment na Balkanu treba čim prije okončati. Umjesto predviđene stabilizacije na tom području s jedne strane i namjere da brani ruski prodor na Jadransko more s druge strane, Jugoslavija se svakim danom pretvara u sve opasnije žarište, koje bi moglo izazvati III. svjetski rat.

Kao i ortodoksni komunizam, Jugoslavija je izgubila svaku vjerodostojnost u hrvatskom narodu. Za razliku od 1918. i 1945., kada su kod nas Hrvata postojali organizacije istaknuti pojedinci koji su se iz uvjerenja borili za uspostavu ili opstanak Jugoslavije, danas u hrvatskom narodu u domovini i emigraciji ne postoji nijedna značajna politička organizacija s popularnom potporom hrvatskoga naroda koja bi zagovarala opstanak te umjetne tvorevine bilo u kojem obliku. Isto tako, u hrvatskom narodu u domovini i emigraciji ne postoji nijedan poznati, priznati ili istaknuti pojedinac s popularnom podrškom većine hrvatskoga naroda koji se javno izjašnjava za Jugoslaviju i negira pravo hrvatskom narodu na slobodu i demokratsku hrvatsku državu. Među te pojedince, naravno, ne pripadaju Kušan, Vidović i dr. jer ih hrvatski narod i u domovini i emigraciji više ni ne priznaje ni ne podržava (a nisu tu podršku nikada uistinu ni imali, premda je emigracija ulagala velike nade u Vidovića) kao borce za hrvatsku državnu samostalnost, nego ih prepoznaje kao obične sluge Milovana Đilasa i Jugo-Rusa Mihajla Mihajlova te njihovih prijatelja u ljevičarskim krugovima na Zapadu, koji zagovaranjem nemoguće i neostvarive „demokratske treće Jugoslavije“ pripremaju smrtni udarac i biološki nestanak hrvatskoga naroda.

Kao legalno izabran demokratski predstavnik hrvatskoga naroda, Hrvatska seljačka stranka u najtežim je uvjetima, mnogo puta i najgrublje napadana, i to ne samo od neprijatelja hrvatskoga naroda i hrvatske države, već i od samih Hrvata koji na svojim leđima danas nose odgovornost za najveću tragediju hrvatskoga naroda, hrabro i nepokolebljivo iznosila pred slobodan svijet, koji je u to vrijeme često znao biti gluh, prave i istinske političke i socijalne težnje hrvatskoga naroda diljem svijeta, a ponajprije u domovini Hrvatskoj. Hrvatska seljačka stranka, poglavito pod vodstvom predsjednika dr. Jurja Krnjevića, govorila je svijetu da se hrvatski narod nije nikad zanosio ni crnom ni crvenom internacionalom, već da se apsolutna većina hrvatskoga naroda uvijek, kad god je iole imala priliku, izjašnjavala za nacionalnu, socijalno pravednu i demokratsku politiku i za program Stjepana Radića, tj. za NEUTRALNU REPUBLIKU HRVATSKU.

Događaji, tj. hrvatski kulturno-politički pokret 1971. godine potvrdili su apsolutnu ispravnost politike Hrvatske seljačke stranke, odnosno njezine nepokolebljive tvrdnje da je hrvatski narod, premda zarobljen i potlačen pod velikosrpskom komunističkom diktaturom u Jugoslaviji, do danas ostao duboko vjeran idealima, programu, nauku i narodnom putu svog učitelja i vođe Stjepana Radića. Hrvatsko proljeće pokazalo je cijelom svijetu da je duh Stjepana Radića prisutan u hrvatskom narodu danas jednako kao i za njegova života te da taj duh i dalje nadahnjuje hrvatski narod i njegove istaknute pojedince. Na taj način odlučno i nezaustavljivo vodi borbu hrvatskog naroda do njezina konačnog cilja. Taj nas Radićev duh vodi u NEUTRALNU REPUBLIKU HRVATSKU, u kojoj će vladati istina, pravica i čovječnost. Vodi nas u hrvatsku državu, u kojoj će svim građanima te naše buduće države biti zajamčena sva ljudska i građanska prava, bez obzira na njihovu vjeru, nacionalnost ili političko uvjerenje. Dakle, vođen duhom Stjepana Radića, hrvatski se narod bori za državu koja će jednako biti i mati i domovina Hrvatima katolicima, muslimanima i pravoslavcima te drugim vjernicima, kao i onima koji to nisu.

Premda je 1971. godine hrvatski narod napravio nagao i velik korak unaprijed u borbi za svoje neotuđivo pravo na slobodu i samostalnost, te smo godine doživjeli još jedan težak udarac jer u tom trenutku nismo imali vođe ili vođu genijalne sposobnosti, hrabrosti, dalekovidnosti i vjere u hrvatski narod kao što je bio vođa i učitelj Stjepan Radić. Na nesreću, premda to nije danas potrebno suviše isticati, 1971. godine u Hrvatskoj su vladala dva mišljenja o putu i načinu borbe za slobodu i samostalnost. Prema jednom mišljenju, do veće slobode trebali smo doći kroz demokratizaciju Jugoslavije, tj. kroz komunizam s ljudskim licem. Drugo mišljenje, ono ispravnije, zagovaralo je i smatralo da se do slobode i samostalnosti u državi u kojoj ne vlada komunizam, nego velikosrpski šovinizam, može doći samo ako se ide do kraja. Udar u Karađorđevu razbio je sve iluzije kod onih Hrvata koji su vjerovali Titu, koji su vjerovali da je moguća demokratizacija Jugoslavije i da je ostvariv komunizam s ljudskim licem u državi u kojoj od njezina samog početka vlada velikosrpski kundak. Udar u Karađorđevu porušio je sve ideološke i ljudske nesuglasice i razlike među vodećim ljudima i prvacima Hrvatskog proljeća. Po prvi put nakon 1945. mnogi Hrvati komunisti došli su do spoznaje da su klasno i nacionalno jedno. Slično nam je ovih dana u Australiji rekao i urednik Glasa koncila Živko Kustić na jednoj propovijedi u Melbourneu, kad je istaknuo da čovjek, ako nije dobar rodoljub, ne može biti ni dobar vjernik.

Desetogodišnji period postkarađorđevske krvave diktature velikosrpskog šovinizma nad Hrvatskom i hrvatskim narodom poslužio je kao razdoblje konsolidacije i pripreme hrvatskih borbenih snaga za sudbonosne događaje koji se nalaze pred nama. Ujedno, bilo je to razdoblje kad su se kalili sadašnji i budući hrvatski narodni prvaci na domovinskom tlu. Rezultati te konsolidacije počeli su se javno pokazivati od 1978., kad je zarobljena, ali nikada pokorena Hrvatska dostojno obilježila i komemorirala 50. obljetnicu smrti Stjepana Radića. Ubrzo zatim, o zarobljenosti i patnjama hrvatskog naroda u jugoslavenskoj tamnici za svjetsku javnost progovorili su bivši lideri Hrvatskog proljeća Vlado Gotovac i Franjo Tuđman, protiv kojih se zbog toga u zadnje vrijeme u Zagrebu priprema proces, na koji hrvatski narod u domovini i emigraciji ne smije nastaviti šutjeti. Dužnost je cijele emigracije da svim demokratskim i zakonskim sredstvima upozori svijet na opasnost koja prijeti tim istaknutim hrvatskim intelektualcima, koji su se pisanom riječi kao mirotvorci usudili svjedočiti za Hrvatsku i hrvatski narod. Nakon Titove smrti pojavio se i Ivan Supek s knjigom KRIVOVJERNIK NA LJEVICI, koja je izazvala pravu senzaciju u emigraciji i povratila nadu iseljenoj Hrvatskoj. A onda kad je emigracija već počela strahovati da se radilo samo o trenutačnom bljesku, progovorio je čovjek za kojeg se već sada može kazati da je na putu da krene stopama samog učitelja i vođe hrvatskog naroda – Stjepana Radića. Pojavio se čovjek koji se barem za za dva koplja izdigao iznad srpske inteligencije i cijelog srpskog naroda. Intervju dr. Marka Veselice s njemačkim novinarima, koji je „Hrvatski list“ kao božićni dar prvi objavio u emigraciji na hrvatskom jeziku, pokazao je da je Hrvatska dala čovjeka koji je u cijelosti prihvatio bit nacionalnog i socijalnog programa najvećih hrvatskih socijalnih i političkih reformatora – Antuna i Stjepana Radića. Čovjeka koji je došao do spoznaje da se samo tim putem u današnjim svjetskim prilikama može doći do slobode i samostalnosti hrvatskog naroda. Dakle, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata pojavio se na hrvatskoj domovinskoj političkoj pozornici čovjek i političar vizije i neustrašive hrabrosti Stjepana Radića. Čovjek kojemu mnogi od nas u emigraciji ne bi imali ni hrabrosti ni prava pogledati u oči zbog našeg kukavičluka, a pogotovo ne jedan Kušan ili jedan Vidović, koji iz udobnih fotelja i pod punom zaštitom zagovaraju fatalnu politiku nemoguće demokratizacije Jugoslavije pod vodstvom Đilasa i Mihajlova, dok istovremeno Veselica, Supek, Gotovac, Tuđman i drugi hrvatski domovinski prvaci odbijaju svaku suradnju sa srpskim intelektualcima jer dobro znaju da su ti intelektualci na čelu s Đilasom samo jedna od više karata na koje Srbi igraju kako bi spasili Jugoslaviju i velikosrpsku hegemoniju, tj. velikosrpsko gospodarsko izrabljivanje Hrvatske i drugih nesrpskih krajeva Jugoslavije.

Što se tiče vanjskopolitičke orijentacije, Hrvatska seljačka stranka ostaje dosljedna svojoj dosadašnjoj politici, tj. u potpunosti se slaže s domovinskim prvakom dr. Markom Veselicom kad kaže: „Hrvatski narod, kao drevno evropski narod, je normalno po svojim mentalnim osebinama pripadnik zapadnoevropskog geo-političkog i kulturnog kruga.“ Opravdanost te naše dosljednosti, koja ima, kako vidimo iz izlaganja dr. Veselice, apsolutnu podršku domovine, pokazat će skori svjetski događaji.

SURADNJA S „HRVATSKIM LISTOM“

Nakon razgovora predsjednika dr. Krnjevića s g. Soptom, objavljenom u „Hrvatskom listu“ unazad nekoliko mjeseci i nakon kasnijih napisa i članaka u „Hrvatskom listu“ o Stjepanu Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci, u emigraciji diljem svijeta nastala su velika nagađanja i rasprave, uglavnom se, kao i obično, radi o bespredmetnom i nepotrebnom gubljenju vremena, o suradnji „Hrvatskog lista“ s Hrvatskom seljačkom strankom. Neka pak nagađanja idu toliko daleko da bez ikakve osnove govore o nekoj koaliciji Hrvatske seljačke stranke i proljećara. Bez ikakve potrebe za ograđivanjem od onoga što je „Hrvatski list“ do danas napisao o Hrvatskoj seljačkoj stranci i njezinim vođama Radiću, Mačeku i Krnjeviću, smatramo da je ipak potrebo da iskoristimo ovu priliku za javno iznošenje svoga stava o tom pitanju.

Hrvatska seljačka stranka, kao legitiman i demokratski predstavnik hrvatskog naroda, nema potrebu, a ne namjerava se ni organizacijski vezati ni za koju hrvatsku političku organizaciju, stranku, pokret ili novine. To ipak ne znači da smo mi protiv postojanja drugih demokratskih hrvatskih stranaka ili organizacija. Dapače, mi smatramo da će za budućnost hrvatskog naroda i demokraciju u budućoj hrvatskoj državi biti neophodno osnivanje jedne ili dvije istinski demokratske stranke ili organizacije u domovini koje će predstavljati solidnu opoziciju ili alternativu Hrvatskoj seljačkoj stranci na državnim izborima za vladu.

U odnosu na suradnju s drugim hrvatskim organizacijama, strankama i listovima, Hrvatska seljačka stranka i dalje čvrsto stoji i ostat će na stajalištu koje je iznio predsjednik dr. Krnjević na svjetskom kongresu stranke u Belgiji na Uskrs 1979. godine, kad je rekao da će Hrvatska seljačka stranka prihvatiti suradnju svakog Hrvata i svake hrvatske organizacije koji uvide, dođu do spoznaje i priznaju da je hrvatski nacionalni, socijalni i demokratski narodni put i program Stjepana Radića jedina garancija i jedini način da dođemo do suverene i demokratske hrvatske države priznate od cijelog slobodnog svijeta. Tu je predsjednik Hrvatske seljačke stranke bio vrlo jasan kad je naglasio da nije važno kakav program druge hrvatske organizacije imaju. Jedini je preduvjet da dođu do spoznaje i priznaju da je Radićev hrvatski demokratski narodni put jedini koji može dovesti hrvatski narod do konačnog cilja.

Na iznenađenje cijelog iseljeništva i same Hrvatske seljačke stranke, „Hrvatski list“ došao je do te spoznaje brže i odlučnije nego sve druge hrvatske organizacije, publikacije i listovi u emigraciji. Osim „Hrvatskog lista“, početno oduševljenje i entuzijazam za Radića pojavili su se u prvim brojevima „Poruke slobodne Hrvatske“, koja se, međutim, kasnije sasvim nepotrebno zaplela u kanadski slučaj HSS-a i na taj način, najvjerojatnije sasvim nehotice, umjesto jačanja Radićeva programa i hrvatske demokratske misli u emigraciji, pomogla jednom bolesno ambicioznom čovjeku u Kanadi u njegovu izbezumljenom rušenju svega onoga za što se Radić borio i što je u hrvatskom narodu stvorio.

Hrvatska seljačka stranka iskreno se nadala da će joj podršku u širenju Radićeva hrvatskog demokratskog državnog programa među hrvatskom mladeži u emigraciji pomoći glasila i novine koji su na velika zvona zvonili o svojoj demokraciji i hrvatstvu. Nažalost, listovi kao „Nova Hrvatska“ i još neki drugi stupili su u tajnu spregu s Jugo-Rusom Mihajlom Mihajlovim i Milovanom Đilasom i, umjesto Radića i njegova hrvatskog demokratskog narodnog puta, počeli hrvatskoj emigraciji naturivati Đilasa kao spasitelja demokracije u Jugoslaviji. A glasila kao što je „Danica“, čiji su vlasnici bili u najmanju ruku simpatizeri, a neki od njih i sastavni dio hrvatskog ratnog režima u NDH, zbog svoje vječne mržnje prema Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci otišla su u svom hrvatskom jalu toliko daleko da su otvoreno i javno počela potpomagati i braniti Kušanovu i Vidovićevu projugoslavensku politiku putem Hrvatskog narodnog vijeća. To je, čini se, drugi put u ovom stoljeću da ta skupina ljudi zabija nož u leđa svom vlastitom hrvatskom narodu. No, mi se još uvijek duboko nadamo da će oni uskoro prestati s davanjem podrške protuhrvatskoj politici ljudi u redovima HNV-a.

Ako se to možda nije uvijek dovoljno pokazivalo do unazad nekoliko mjeseci, danas je jasno da, osim Hrvatske seljačke stranke, „Hrvatski list“, kojeg se ne smije osuđivati ni zbog kojeg pojedinca, najbolje osjeća bilo domovine i hrvatskih narodnih prvaka u Hrvatskoj. „Hrvatski list“ shvatio je da emigrantske političke organizacije ne mogu dati potrebnu širinu hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Možda još jače i s više uvjerenja nego „Hrvatski list“, o tom pitanju progovorio je hrvatski narod kroz Supekovu knjigu i Veseličin intervju s njemačkim novinarima. I jedan i drugi kazali su kristalno jasno da u današnjim sudbonosnim trenutcima borbe za opstanak hrvatskog naroda nema mjesta za politiku geta i provincijskog mentaliteta, koji se hrani i nadahnjuje u kojekakvim revolucionarnim i pseudo-revolucionarnim organizacijama, koje imaju sva obilježja pokrajinske opredijeljenosti i koje su bez ikakve šire i opće podrške cijelog hrvatskog naroda kakvu uživa hrvatski narodni, nacionalni, politički i socijalni program Stjepana Radića.

„Hrvatski list“ na putu je da obavi veliku zadaću među hrvatskom mladeži u emigraciji i zbog toga je već na udaru neprijatelja hrvatskog naroda unutar i izvan hrvatskih emigrantskih organizacija, ako dosljedno nastavi sa zastupanjem političke orijentacije i borbe za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda koju danas vode domovinski prvaci dr. Veselica, Gotovac, Supek, Tuđman itd. i one koju uime cijelog hrvatskog naroda u domovini i emigraciji vodi predsjednik Hrvatske seljačke stranke dr. Juraj Krnjević.

Uz bratske pozdrave,
Za uredništvo Hrvatske Istine
Antun Babić

Melbourne, 4. siječnja 1981.»