Moralno posrnuće bosanskih muslimana i njihova povijesna nezahvalnost Hrvatima prelazi okvire suvremene psihoanalize

0
7709
izetbegovic_komsic_0_0_468X10000izet
Ocjene druga Bakira
Bosanski muslimani, listom potomci islamiziranih Hrvata, žrtve su Štokhlomskog sindroma jer se i dalje dive njihovim tlačiteljima Srbima, u njihovoj opsjeni zamjenom surovog i vječnog gospodara za okrutne srednjevjekovne Turke, a drvljem i kamenjem uvreda i pogrda zasipaju svoje povijesne spasitelje Hrvate od kojih jedino etnički i potječu.
muslimani
Nije zgoreg spomenuti još jednu izravnu Vučićevu poveznicu usred Sarajeva. To je visoki SDA kadar Nedžad Ajnadžić, načelnik općine Centar u Sarajevu, glavne, središnje i najbogatije gradse općine. Poznat je i u Sarajevu i prepoznat kao lak na novcu kad ga treba strpati u vlastiti džep, a još poznatiji po tome što je u vrijeme Vučićeva služenja vojnog roka u Sarajevu u rujanskoj klasi vojaka 1988/89. upravo narečeni Nedžad Ajnadžić bio glavni vojni starješina Vučiću u sarajevskoj vojarni “Viktor Bubanj.” Tamo se Vučić neslano “proslavio” i nadaleko pročuo kao cinkator ostalih vojnika iz klase raznim desetarima i vodnicima. Zaradio je zato značku primjerenog vojnika JNA, ali i klasično vojničko “ćebovanje” od njegovih kolega iz sobe, kad su doznali da ih upravo on cinka vojnim starješinama. Ajnadžić, kao Vučićev vojni starješina i njegov zaštitnik svih njegovih opasnih i opakih nestašluka u JNA 1988/89 je i danas jedan od najpovjerljivijih ljudi Bakira Izetbegovića. Prije rata u Bosni slovio je kao čovjek od velikog povjerenja KOS-a u Bosni i Hercegovini i školovani i prokušani beogradski pulen. I kad je planuo rat u Bosni i Hercegovini Vučićev skriveni adut u Sarajevu i današnji načelnik središnje gradske općine glavnog grada Bosne i Hercegovine bio je u vojnoj odori agresorske JNA. Ta je vojska već u rano proljeće 1992. opkolila Sarajevo sa svih strana i nemilosrdno ga rafalno i iz svih oružja i i preko zrakoplovstva JNA kao i uz topništvo jugosrpske soldateske sijala smrt stanovnicima Sarajeva bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, a vojne snage jugosrpskog generala Milutina Kukanjca su početkom rata u Sarajevu uhitili i Aliju Izetbegovića, ali su ga, očito, kao srpskog čovjeka iz sjene, brzo i pustili na slobodu.
sarajevo3_P_1306_fbb9fc81-51ad-41f3-a5e2-6773f3117474
Nedžad Ajnadžić se kao današnja karika političkog  povezivanja Bakrira Izetbegovića i Aleksandra Vučića u rano proljeće zarana svrstao u isti vojni stroj s budućim ratnim zločincima Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem. No, već tijekom svibnja mjeseca 1992. Ajnadžić iznenada mijenja stranu kad je napokon skužio da je već barem 95% ili možda i 99% časnika njegovih sunarodnjaka bosnaksih muslimana prešlo na stranu vojnih snaga ujedinjenih u postrojbe branitelja Bosne i Hercegovine, napose grada Sarajeva. Za to vrijeme, dok se sin srbijanskog prijeratnog potrčka Alije Izetbegovića, osobno Bakir Izetbegović, kao vojni dezerter krio kao posljednja, najjadnija i najbijednija kukavica u zgradi sarajevskog trezora banke, njegov sadašnji vrli prijatelj Aleksandar Vučić je sa četničkim vojvodama Slavkom Aleksićem i Vasilijem Vidovićem – Vasketom i ruskim književnikom u pokušaju, a ostvarenim pederom u životu i srpskim ratnim dragovoljcem Vladimirom Limonovom, u njihovom stožeru na Palama iznad Sarajeva slao iz dana u dan tone granata na grad na Miljacki, kojega su branili i obranili od velikosrpske vojne agresije združeni hrvatski i bošnjački branitelji grada. Među njima je pored ostalih i Dragan Vikić, zapovjednik HVO-a u Sarajevu, koji se čak 1993. pridružio sa svojim promuslimanskim postrojbama trupama ostalih vojnih snaga bosanskih muslimanima u vojnom zauzeću hrvatskog povijesnog grada Vareša u središnjoj Bosni. Danas je Dragan Vikić ostavljen na cjedilu od strane bosanskih muslimana, iako je ratovao za njihove interese, najprije protiv Srba, onda i protiv Hrvata kojima pripada. Kako je on prošao koliko jučer bez izborene i priznate vojne mirovine od strane muslimanskih vlasti u sarajevu za sve što je učinio za njih kao hrvatski izdajnik, tako će u bliskoj budućnosti, koliko sutra, proći i Željko alijas Sejdo Komšić. I bosanski muslimani se rukovode geslom što važi oduvijek. Ako je jučer Vikić, a danas Komšić u stanju izdati i prodati svoje Hrvate, onda će jednoga dana još lakše i još brže prodati i interese njih Bošnjaka muslimana. Tko je jednom izdajnik, taj je uvijek i posvuda i u budućnosti označen kao mogući izdajnik onoga kojemu se priklonio. I tu ima logike zdravog razuma, jer ni Vikić, ni Komšić, niti Srbin iz Kraljeva Jovan Divjak, kao dzerter JNA što su su svi zajedno prolijevali krv za borbu islamskog polumjeseca nisu bili bošnjački vojni legionari, nego samo korisne budale i gomila njima sličnih jednokratno uporabljenih i nacionalno neizgrađenih ljudi i još u vremenu prije početka rata. Zato nitko od političkih uzvanika bosankih muslimana nije ni trepnuo, niti prostom mrdnuo da zaštiti sina tog istog bivšeg srpskog JNA generala Jovana Divjaka kad su mu netom nakon rata drogirani sarajevski mangupi na ulici pucali sinu u obje noge i trajno ga učinili invalidom.
Coat_of_arms_of_the_Croatian_Republic_of_Herzeg-Bosnia.svg
Nezahvalnost bosanskih muslimana Hrvatima iz BiH-a i Hrvatima iz Hrvatske za vojni spas Bosne i Hercegovine od 1992 – 1995. pred vojnim pohodom Srba je dugi niz godina poznata širom svijeta. Oni i nadalje fantaziraju i snuju otvorenih očiju da ih Srbi i Turci prime pod njima zajednički državni kišobran Otomana i nekog novog Bizanta, niječući da je i njihovim dalekim precima prije više stotina godina uvijek bila bliža i srcu i duši krunica i križ nego srpska kokarda i rusko – srpska petokraka ili primjerice turski polumjesec. Moralno posrnuće bosanskih muslimana, danas samozvanih Bošnjaka s imenom naroda ukradenim oliti trajno posuđenim od staroga i katoličko hrvatskog prezimena Bošnjak, doista je epohalnih dimenzija. To najbolje ilustrira i tragični prizor nedavnog divljeg i životinjskog urlikanja horde združenih Izetbegovićevih alijas Trezorbegovićevih i Vučićevih pristaša na ulicama Sarajeva u znak prosvjeda služenja mise i odavanja počasti i sjećanja na žrtve jugosrpskog komunističkog genocida nad nevinim žrtvama Bleiburga. Tad su združeni srpski i muslimanski fanatici u Sarajevu, listom pobornici Izetbegovića i Vučića nosili gradom petokrake masona i srpskoga sluge, dokazanog homoseksualca Josipa Broza zvanog Tito, psovali, pljuvali, vrijeđali, omalovažavali i ponižavali uzvišenog kardinala Vrhbosanskog Vinka Puljića, čovjeka koji je i tijekom rata i srpske agresije na BiH od 1992 – 1995. skrbio, zadužio i zbrinuo i nebrojeno mnogo muslimanskih obitelji. Gdje su onda Izetbegoviću ili njegovom pulenu Ajnadžiću bili njima omiljene petokrake i kokarde ili još im i najdraži turski polumjesec da ih životno zaštite od najezde njihovih životnih idola iz šumadijsko – pomoravskog pašaluka? Nigdje drugdje nego u ptičjem pleću! Sakrili su se u najdublji krtičnjak po onoj narodnoj, svi junaci ponikoše i u crnu zemlju propadoše.
josipović tadić komšić
Ali, zato je Hrvatima upravo taj zlosretni i zlehudi at u Bosni i Hercegovini od 1992 – 1995 i u konačnici bošnjačko – muslimansko uzvraćanje Hrvatima kamenom na bačeni hrvatski kruh najveći i najjači poučak za sva buduća vremena, dakako uz neizbježno značenje tisuću puta ponavljane izreke “Pomozi sirotu na svoju sramotu.” Hrvati su zdušno i svojski pomogli sirotim muslimanskim samoprozvanim Bošnjacima, ali taj narod je Hrvatima na kršćanski izraženu ljubav, vjeru i nadu uzvratio mržnjom, nevjerom i beznađem i bezdušjem pjevajući iz iracionalnog prkosa samima sebi pjesmu Bella Ciao, čije riječi i smisao uglazbljenih stihova ne razumije nitko iz pjevačkog zbora Izetbegovićevih i Vučićevih uličnih drekavaca na partizanskom derneku u Sarajevu. Jednako su vjerodostojni kao i nepostojeći lik posve izmišljenog filmskog Waltera, stvorenog sedamdesetih godina u vrijeme postojanja indoktrinirane srbotitoističke kinematografije u bivšoj i pokojnoj državi Srboslaviji. Muslimanski Srboslaveni klicali su oduševljeno izmišljenom komunističkom i dakako konspirativno nazvanom “srpskom filmskom Walteru” u tumačenju opskurnog, amoralnog i oskudno talentiranog i izvikanog glumca u pokušaju Velimira Bate Živojinovića, poznatog desetljećima kao jednog od omiljenih režimskih glumaca komunističkog zlotvora i masovnog svjetskog ubojice Tita. Treba li uopće podsjećati da je i spomenti Živojinović aka “Bata Životinja”, kako su ga od milja zvali u filmskim krugovima, tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio politički u istom stroju s Vučićem, naravno i s Miloševićem, Šešeljem, Draškovićem, Karadžićem, Mladićem, Arkanom… Nedžad Ajnadžić i Bakir Izetbegović -Trerzorbegović kao ondašnji i današnji prijatelji Aleksandra Vučića željeli bi te istine gurnuti pod tepih i prekriti ih patinom vječnog zaborava. Hoće, ali ne mogu, jer istina je voda jedna duboka.
HOP