Zašto samo država Velika Britanija preko UEFA nastupa s više odvojenih nogometnih reprezentacija; Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske, premda nii jedna od njih nema međunarodno priznat status države?7

0
3429

 

UEFA mafija zaštitnik engleskih nogometnih interesa i obesmišljavanja svrhe nogometne igre

 

 

U nedjelju je na rasporedu dugo očekivani finale Europskog prvenstva u nogometu između Engleske i Italije. Neovisno o imenu novog europskog prvaka u srazu Engleza i Talijana, pravim pristašama nogometne igre danima nakon meča Engleska – Danska, posve je jasno kako je UEFA mafija europski nogomet podredila pohlepnim interesima oholih i nabijeđenih engleskih nogometnih neznalica. Ona, gotovo bi se reklo, oružana pljačka Danaca od strane nizozemskog suca Dannya Makkelia u dvoboju Engleska – Danska, odigranom u srijedu, danima je već predmetom prijepora u svijetu sporta. Kako šport, napose nogomet, voze paralel slalomsku utrku s visokoparnom politikom, to je svima razvidno da je UEFA mafija učinila sve da nogometno nepismeni, nedaroviti i od nogometa “operirani” engleski trkači na silu postanu europskim prvacima u nogometu ispred barem deset kvalitetnijih nogometnih sastava od izvikanoga i toliko reklamiranoga otočkoga “Gordog Albiona.” Nimalo ne iznenađuju engleska uživanja u čarima nogometne krađe protiv danskih “vikinga”. Od lakog “padavičara” u prostoru od šesnaest metara Raheema Strelinga, preko topnika Harrya Kanea, izbornika engleske momčadi nadimka “Tri lava” Garetha Southgatea, navijača, novinara, općenito cijele engleske nogometne javnosti, svi skupa bešćutno, bezobrazno i drsko uživaju u plodovima krađe. Nacija koja više od svega voli svima drugima soliti pamet o svemu i svačemu, u športu pogotovo o fair play igri, sama najviše rabi nedopuštena makijavelistička sredstva u ostvarenju zamišljenoga cilja.

 

Engleska je prvi puta nakon 1966. u jednom nogometnom finalu i ponovno na svom terenu na Wambley stadionu u Londonu. Daleke 1966. pokrali su Nijemce u finalu i uz pomoć sudaca stigli do svog jedinog naslova prvaka svijeta u nogometu,uz rezultat 4:2, nategntut sudačkim odlukama u produžetku od dva puta po petnaest minuta finalnog dvoboja.Protiv istog suparnika su nakon penal ruleta izgubili polufinale Europskog prvenstva, pogađate, opet na Wambley stadionu u Londonu. Tijekom niza desetljeća ispostavilo se da Engleska, čija je tehnička obučenost nogometaša, poglavito dribling, tek nešto bolja od Irske ili Škotske, a u ravni Norveške, može dospjeti do finala natjecanja samo onda kad se završnica nogometnog turnira igra na tlu Engleske. Onda dolaze do punog izraza svi barbarski trikovi i blefovi engleskih samoprozvanih gentlemena s ciljem krađe nogometnog trofeja, koji im po nogometnom znanju ni u snu ne pripada. Hipnotiziranost sportskih medija diljem Europe nepostojećom nogometnom slavom Engleske, te izmišljene i lažne “kolijevke nogometa”, uvelike je doprinijela sluđivanju nogometnog plebsa takvom engleskom promidžbom.

Ona nesmanjenom žestinom traje otkako se više od stoljeća igra ozbiljan profesionalni nogomet. Najprije su umišljeni i uobraženi Englezi bojkotirali prva tri svjetska prvenstva 1930, 1934. i 1938. govoreći da oni koji su “izmislili nogomet” nemaju što igrati s tamo nekim amaterima i pacerima, kad je unaprijed jasno da su oni najbolji, te bi se svi samo dosađivali. Kad su se 1950. prvi puta pojavili na Svjetskom prvenstvu dobili su pljusku od nogometnih diletanata iz Sjedinjenih Američkih Država omjerom 1:0. Od tad i traje njihov hod po mukama na velikim natjecanjima.

 

Tvrdoglavi do besviijesti i ubijeđeni da samo trkom i frkom mogu nadoknaditi nemanje bilo kakvih ozbiljnih tehničkih kvaliteta u igri, Englezi su dugo robovali svojim nogometnim idejama, vjerujući da ih rijetki dosezi do polufinala ili češće četvrtfinala na SP ili EP, minimalnim porazima ili nakon serije jedanaesteraca samo nedostatkom sportske sreće dijele od uspjeha i osvajanja pobjedničkih pokala. Tome su doprinosile i pojedine rijetke epizode kad su Englezi zbilja bili žrtve sudačkih nepravdi protiv Argentine 1986. i onog Maradoninog mangupskog “rukometnog” gola engleskom vrataru Peteru Shiltonu ili na pravdi Boga poništeni čisti gol, zapravo euro zgoditak Frenka Lamparda u meču Njemačka – Engleska 4:1 na 2010. na Sp odigranom u Južnoj Africi. Uz razne pehove engleskih zvijezda iz devedesetih i dvijetisućitih poput Paula Gascoina, Stevena Gerarda, Davida Bechama ili Davida Owena, nikad dostatno spremnih, koncentriranih ili motiviranih za one najveće i odlučujuće utakmice, Englezi su počeli gubiti vjeru u sebe i dovoditi i veliki broj stranih nogometaša i trenera na Otok. Prešutno su si priznali tim potezom povijesni poraz vlastitog koncepta nogometne igre. Stranci su na terenu ili na trenerskoj klupi dali veliki obol tehničkom napretku Engleza, zarobljenih u njihovom šablonskom “preskakivanju” igre, dugim, obično potpuno nepreciznim loptama, bjesomučnim davljenjem i mučenjem lopte u širinu ili težnji na postizavanje pogoka obično nakon prekida igre, bilo nakon udarca iz kuta, slobodnog udarca ili što je odavno engleski specijalitet kuće, postizavanja zgoditka iz zaleđa ili iz izmišljenog kaznenog udarca.

Uvijek su priparvni drugima moralizirati kako igra navodno nepošteno i nečasno, sve u duhu one izreke: “Tko o čemu, a kurva o poštenju.”

 

Je li već desetljećima itkom palo na pamet zapitati se zašto samo država Velika Britanija samovoljom, bahatošću i razbojništvom UEFA mafije pod paskom engleskog nogomentog lobija u svim nogometnim natjecanjima nastupa s više odvojenih nogometnih reprezentacija Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske, premda nii jedna od njih nema međunarodno priznat status države. Što onda nitko na razini UEFA na zatraži da i mnoge druge europske pokrajine, regije, departmani, entiteti ili bilo kakve autonomne oblasti u sklopu postojećih država Europe, također nemaju pravo igrati s više reprezentacija na europskim ili na svejtskim nogometnim prvenstvima? Po čemu je UEFA I FIFA kao produžena ruka lažnog engleskog nogometnog imperija dopustila samo Britancima da Engleska, Škotska, Sjeverna Irska i Vels mogu igrati odvojeno, kad nisu samostalne države, a to isto pravo UEFA i FIFA nogometna mafija onemogućava i izričito zabranuje primjerice Katoloniji, Baskiji, Galiciji u Španjolskoj, Lombardiji i Venetu u Italiji, Oksitaniji aka Aquitaniji, Provansi i Bretanji u Francuskoj, Bavarskoj i Saksoniji u Njemačkoj, Flandriji i Valoniji u Belgiji, Šleziji u Poljskoj ili Transilvaniji u Rumunjskoj? Izvjesno je da bi se diljem Europe moglo naći još sličnih primjera i usporedbi. I to pokazuje i dokazuje da UEFA i FIFA mafija stavlja posve neopravdano i nezasluženo engleski nogomet iznad i izvan nogometnih zakona, koji vrijede za sve druge. Vrhunac licemjerja UEFA je i određivanje još jednog nizozemskog suca za dijeljitelja unaprijed režirane sportske nepravde u nedjeljnom finalu Engleska – Italija. Nečuveno je da Englezima i u polufinalu i u finalu sude nizozemski suci, tim prije što je Nizozemska, ne samo u sportskom smislu, nego ponajviše geopolitičkom odrednicom, samo puki politički satelit Ujedinjenog Kraljevstva, bilo da se donose političke odluke na razini Ujedinjenih naroda, bilo da u nedjelju vlasnik jednog bogatog nizozemskog supermarketa Bjorn Kuipers sudi finale Engleska – Italija. Iako Talijani po njihovom dugo uvriježenom i kalkulantskom poimanju nogometne ige mnogima nisu bili na srcu, na ovom prvenstvu su, za promjenu, zaigrali uglavnom napadački, sem u srazu sa Španjolcima, gdje su bili potpuno nadigrani. Tom novom filozofijom nogometa “azuri” su osvojili simpatije većine nogometnih poklonika i prije plasmana u finale.

 

Englezi već unaprijed slave pobjedu i prije početka finala, zakazanog za 21 sat u nedjelju i najavljuju dan poslije tekme, znači ponedjeljak 12. srpnja kao novi nacionalni blagdan i neradni dan u cijeloj Engleskoj, a ovisno o posvemašnjem narodnom veselju možda bude i trodnevni blagdan, od sad pa do vječnosti!? Još ako bi nizozemski sudac Kuipers poput zemljaka mu Makkelija dijelio Englezima poklon golove kao Djed Mraz novogodišnje darove i konfete za djecu, onda bi otočka sreća bila još i veća. Čega se pametan srami, time se Englez ponosi. I oni što nikad nisu u životu navijali u nogometu za Italiju, u nedjelju će iz bezbroj razloga navijati za njih, kao što bi navijali u takvoj situaciji i za bilo koju drugu reprezentaciju da igra finale protiv programiranoga i političkim ukazom UEFA mafije projiciranoga lažnoga prvaka Europe Engleske. Ako Italija pobijedi, biti će to znak svim ostalim u Europi da se ne isplati engleska laž, prijevara i podvala. Ako Engleska pobijedi, onda to neće biti njezina pobjeda ili ujedno i poraz Italije, nego vječni poraz svhe i smisla nogometne igre, gdje jedna momčad bez ikakvog nogometnog znanja i samo uz pomoć sudaca osvaja trofej. To bi onda bio najgori mogući putokaz svim ostalim prevarantima i folirantima slijediti englesko shvaćanje trkačkog , besciljnog i besmislenog nogometa. Daleko gora poruka takve Pirove pobjede Engleske bila bi da se nogometni zločin lažiranja utakmica zvani sporticid aka genocid nad nogometom doista isplati, te da engleski pakleni put treba slijediti i ubuduće. I zato je nedjeljno finale Engleska – Italija kao rijetko kad nešto više od samog nogometa, prava borba za očuvanje smisla i sadržaja nogometa. Bilo bi mnogima ljepše i bolje da se u ulozi branitelja nogometnog fair playa umjesto Italije kao suparnik Engleskoj našla i neka druga reprezentacija umjesto “Azura”, ali stjecajem sportskih okolnosti Italija se našla u situaciji braniti čast europskog nogometa pred nečastivom Engleskom.

 

Dragan Ilić iz Beograda za HOP

 

HOP