Ekskluzivo otkrivamo srpske špije u konzulatima i veleposlanstvima

0
4527

Srpski čuvari tvoraca ideje Velike Srbije zaposleni i na vječnim stražama u inozemnim veleposlanstvima, konzulatima i kulturnim centrima u Beogradu

 

Srbija je neovisno od trenutačne postave odurne i krajnje ogavne vlastodržačke kamarile oduvijek težila neovlašteno i protuzakonito nadzirati rad, slobodu govora i misli i brojnih visokih diplomatskih uzvanika, što obnašaju najviše dužnosti veleposlanika, konzula, zaposlenog diplomatskog osoblja ili zaposlenika u nekom od brojnih inozemnih kulturnih centara u Beogradu. Općenito, Srbija neće, ne želi i svojim mentalnim sklopom ne može shvatiti da teritoriji spomenutih inozemnih institucija na tlu Srbije u pravnom smislu predstavljaju u potpunosti strani teritorij ili pravnički sročeno, to je eksteritorijalno područje, gdje, osobito u nekom veleposlanstvu ili konzulatu nisu na snazi zakoni i Ustav Republike Srbije, nego neke strane zemlje čiji diplomatski predstavnici tu rade i borave tijekom trajanja njihovoga diplomatskog mandata u Srbiji. Čudno je da nitko i nikada od stranaca nije skrenuo pozornost Srbiji na nečuvenu bahatost, drskost i bezobrazluk u ponašanju njenih državljana zaposlenih unutar stranih diplomatskih predstavništava u Beogradu. Srbi zaposleni u stranim diplomatskim predstavništvima u Beogradu vrlo često zlorabe vlastiti položaj, te se osorno ponašaju, kako spram srpskih građana pri redovitim protokolarnim i konzularnim poslovima, tako nerijetko i prema strancima i to usred njihovih kulturnih centara!? Za ne povjerovati je kako nitko u diplomatskom koru u Beogradu nije reagirao na niz skandala, što ćemo ih sad poimenice navesti.

 

U talijanskom kulturnom centru “Dante Alighieri”, što se nalazi u centru Beograda u ulici Kneza Miloša, prije gotovo jednog i pol desetljeća otvoren je pod pokroviteljstvom tadašnjega predsjednika Srbije Borisa Tadića novi, suvremeni i digitalizirani talijanski kulturni centar, izmješten sa staroga i višedesetljetnog odredišta na raskrižju Njegoševe i Smiljanićeve ulice, također u širem središtu grada. Godinama je jedan od glavnih zaposlenika u talijanskom kulturnom centru bio Branislav Klanšek. Obnašao je poslove knjižničara, premda nije imao kao tek svršeni gimnazijalac nikakvih kvalifikacija za obavljanje toga zahtjevnog posla pri inozemnom kulturnom centru. To je bilo poznato i Talijanima, no oni iz njima znanih razloga nisu na to reagirali. Klanšek je koncem 1991. i početkom 1992. godine nakon proglašenja državne samostalnosti i međunardnog priznanja neovisnosti Slovenije iz Ljubljane s roditeljima stigao u Beograd. Slovenac po ocu, a Srbin po majci, Klanšek se kao dijete iz kuće oca Slovenca i djelatnika carine uvijek osjećao političkim Srbinom, iako naglašeno prozapadno i barem na riječima antinacionalistički orijentiran spram ideja srpskoga velikodržavlja. Uostalom, uvijek je bio blizak i Demokratskoj stranci, nakon toga i Liberalno demokratskoj partiji, kao otcijepljenom krilu izvornih Đinđićevih demokrata. U jednom trenutku u središnjoj gradskoj općini Vračar, gdje i živi, Klanšek je postao gradskim odbornikom LDP-a Čedomira Jovanovića, a netom nakon toga postao je i članom upravnog odbora RTS-a. Naizgled, uzlet karijere više sretnog nego spretnog čovjeka bez sjene srpskih nacionalista. Ipak, samo jedan prizor, što ga je Branislav Klanšek priredio posjetiteljima talijanskog kulturnog centra “Dante Alighieri” otkrio je tajnu njegovoga uspjeha. Studentskom razmjenom na relaciji Srbija – Italija u Beograd uvijek pristižu u sklopu te akcije i studenti talijanskih sveučilišta iz Italije, dolaze na neko vrijeme usavršavati se na praksi iz svojih studentskih oblasti u Beogradu i drugim većim gradovima Srbije, kao što u povratnom smjeru i studenti srpskih fakulteta idu u Italiju na stručno usavršavanje. Ova praksa vrijedi desetljećima i između Srbije i niza drugih europskih i izvaneuropskih država. Kad je jednom prigodom stanoviti student sociologije iz Milana kao Talijan, gost i potpuni stranac napisao na svome mailu niz zamjerki Srbima glede njihovog neskrivenog ultranacionalizma i nacionalne i vjerske netolerancije, što je, kako je zapisao sam Talijan osjetio da visi u zraku, Branislav Klanšek je iz samo njemu poznatih razloga protuzakonito i bespravno ušao u mail nalog stranoga državljanina, čitao njegove komentare, osvrte i sociološke traktate o srpskome društvu, kako ih Talijan vidi iz svoga kuta jednoga stranca, te se onda pred svim nazočnim u kulturnom centru strane države okomio na Talijana, što piše “gadosti, bedastoće, laži i uvrede o Srbiji!” Nitko se nije sjetio priupitati Klanšeka otkud njemu pravo raditi kazneno djelo špijanja bilo čije sadržine pisanja vlastitog e mail naloga, pa još u prostorijama talijanskog kulturnog centra, kao sastavnog dijela veleposlanstva Italije, gdje je narečeni Talijan zapravo na teritoriju vlastite države Italije! Kad je kasnije Klanšek visoko uzletio u društvenom i političkom životu Srbije, razlozi njegovog bezobraznog i drskog ponašanja prema jednom Talijanu usred talijanskog kulturnog centra bili su posve jasni i bili su sakriveni u političkoj zaleđini koju je oduvijek uživao u Srbiji. Usred talijanskog kulturnog centra “Dante Alighieri” nerijetko se događalo da okupljeni Srbi u internet centru, naravno daleko od očiju i nazočnosti Talijana, ogovaraju, vrijeđaju, potcjenjuju i podsmijevaju se Italiji i Talijanima. Neki od Srba su s užitkom znali pričati anegdote o “Trstu kao najvećem i najsjevernijem srpskom gradu na Jadranu!?” Čak im se jednom prodružila i jedna srednjovječna Srpkinja, zaposlena upravo u talijanskom kulturnom centru. Oni su je hranili kruhom, a ona ih je gađala kamenom.

 

U njemačkom veleposlanstvu u Beogradu dugo godina je na poslovima atašea za kulturu i medije radio srpski teolog po zanimanju, pokojni Živica Tucić. U slobodno vrijeme on je pisao i tematske članke i teološke rasprave na stupcima jedno vrijeme oporbenog lista “Demokratija”, što je izlazio u Beogradu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, u razgovoru u četiri oka Tucić je bio samo nevješto kamuflirani velikosrbin. Pomirljivim tonom pokušavao je ostaviti na sugovornika lažni dojam, glumeći nevino janje u koži vuka. Jednom prigodom, ne znajući još tko je i što je narečeni Živica Tucić, obratio sam se početkom dvijetisućitih odjelu za kulturu i medije tražeći zaštitu od političkoga progona u Srbiji od strane velikosrpske rulje u srpskim medijima. Tad sam i razgovarao sa spomenutim Tucićem, koji je glumeći neutralca i moleći me na odstupanje od borbe i suprotstavljanja velikosrpskoj bagri, njima davao za pravo. Dakako, taj nečuveni skandal sam prijavio prvom tajniku veleposlanstva Nijemcu Bernardu Heringu, te je moj prigovor uvažen, a Živica Tucić je radi toga dobio posljednju opomenu pred izbacivanje s posla. U njemačkom veleposlanstvu dugo je bio zaposlen i beogradski Slovenac Marko Čadež, angažiran i aktivan u samom vrhu Gospodarske komore Srbije. Dugo je slovio kao pristaša naoko prozapadne Demokratske stranke Zorana Đinđića, a kad su prerušeni srbijanski radikali pod lažnim imenom naprednjaka 2012. opet došli na vlast u Srbiji, Marko Čadež je kao golub preletač preletio iz tabora demokrata u Vučićeve i Nikolićeve naprednjake. Po Beogradu godinama kruže neprovjerene glasine kako je Marko Čadež jedan od brojnih gay ljubavnika Aleksandra Vučića. Iako teški kriminalc i ratni i poratni zločinac Aleksandar Vučić javno priča o dobrim odnosima s Angelom Merkel, šeficom Bundestaga, u Beogradu je za devet godina otvorene diktature nekoliko puta imao verbalne sukobe s njemačkim diplomatskim predstavnicima glede njihovih utemeljenih primjedbi na stupanj demokracije, stanja ljudskih prava i  napose medijskih sloboda u Srbiji. Onda bi Vučić na komemorativnim skupovima u Jajincima blizu Avale, mjestu stradavanja i masovnoga pogubljenja srpskih civlia od strane njemačkih nacista tijekom WW2 od 1941 – 1945, znao spočitavati u nazočnosti njemačkog diplomatskog osoblja na tom mjestu srpskoga stratišta kako Srbiji ne mogu držati moralne prodike oni što su izazvali Drugi svjetski rat. I to se usuđuje kazati najmoćnijoj i najjačoj državi Europske unije jedan jadni, bijedni i krvi uvijek žedni opančar i čoban Aleksandar Vučić!?

 

Za ne povjerovati je da su se Srbi osmjelili rovariti i špijati stranke i u veleposlanstvu najveće i uvjerljivo najmoćnije države današnjice Sjedinjenih Američkih Država! Kad su mi priredili organizirano političko suđenje u Beogradu kao novinaru koji je bio pozivan od strane Haškog Tribunala, ali bez dostatnog jamstva sigurnosti života nakon svjedočenja, govoriti u haškoj sudnici kao svjedok optužnice protiv srpskih ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, a na temelju mog novinarskog intervjua sa zločincem Aleksandrom Vučićem od 12. 2. 1995. i njegovih riječi kazanih u moj reporterski mikrofon i Vučićevih veličanja srpskih ratnih zločina u Bosni i u Hrvatskoj, ja sam se za zaštitu obratio RSO ( Regional Security Organization), posebnom sigurnosnom odjelu američkog veleposlanstva u Srbiji. No, kad bi se tamo telefonski najavljivao znao bi me ponekad s druge strane telefonske žice iz ureda veleposlanstva SAD -a dočekati glas nekog anonimnog Srbina, zaposlenika u veleposlanstvu i očito srpskog špijuna. Znao bi mi kazati svojevoljno i bez ikakvog znanja i odobrenja njemu pretpostavljenih Amerikanaca: “Rečeno vam je već da ne zovete više ovaj broj i da ne dolazite ovdje!” Ipak, prijavio sam tog odvratnog i pokvarenog provokatora ljudima iz američkog odjela RSO ( Regional Security Organization) u sastavu Allison, Burnes i Mueller i kasnije je taj srpski provokator prestao provocirati. Američko veleposlanstvo uvijek je bilo po pravilu korektno sa strankama, a znalo je pravično postupati i prema vlastitim zaposlenicima i kad naprave nehotice i posve nenamjerno incident kao primjerice slučaj prometne nezgode i sudara vozila bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića i vozila američkih diplomata, kad je za volanom auta s američkim državljanima bio zaposleni u američkom veleposlanstvu u Srbiji Miroslav Cimpl. Slučaj se dogodio još 2004. na prometnoj okretnici kod Topčiderske zvijezde u široj gradskoj jezgri šumovitog dijela grada Beograda i obostrano je sve izglađeno bez razmirica.

 

Umjeli su ostrašćeni velikosrbi rovariti u i veleposlanstvima njima nekada davno politički naklonjenih velikih sila kao što su Francuska i Velika Britanija. Posrbljeni Hrvat iz Šapca, primitivni, prosti, neobrazovani i intelektualno ograničeni Veran Matić, dugo političkim vezama ravnatelj Televizije B 92, početkom srpske vojne agresije na Hrvatsku pisao je oduševljeno velikosrpske članke u “Srpskoj reči”, glasilu Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. U tome političkom tjedniku glavna urednica je bila Danica Drašković, supruga lidera SPO-a Vuka Draškovića. Tamo je Veran Matić veličao četničke koljačke vojvode iz Drugog svjetskog rata kao primjerice majora Dangića ( Matićev poznati članak o srpskom četničkom vojvodi iz WW2, tiskan je u “Srpskoj reči 1991. tijekom vojne agresije Srbije na Hrvatsku a pod naslovom: “Ostav, majore Dangiću!”) i uz Matićev nadahnuti tekst veličanja i svih ostalih četničkih klanja Hrvata i muslimana Bošnjaka u Bosni tijekom Drugog svjetskog rata. Kad je nakon državnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. skužio da ratna sreća ide polako ali sigurno na hrvatsku stranu, do koske i do srži pokvareni prepredenjak Veran Matić preko noći je okrenuo plohu i odjednom počeo na sav glas prozivati  sve velikosrbe i četnike i partizane, svoje do tada političke suborce. To je bilo dostatno veleposlanstvu Francuske u Srbiji dodijeliti mu Legiju časti kao najveće francusko državno priznanje jednom strancu!? Čime je to vitez srpske magle i prašine posrbljeni i popravoslavljeni Veran Matić, bivši Hrvat i bivši katolik, zadužio katoličku državu Francusku da mu uručuje najviše državno odličje!? Ili čime je to zadužila Francusku fetiva i loše prikrivena četnikuša s petookrakom na čelu, s figom iz leđa, kao i s kokardom u džepu, osobno Vesna Pešić? Čelnica Građanskog saveza Srbije tijekom ratnih devedesetih dobila je od Francuza isto odlikovanje kao i Veran Matić!? Francuzi su primali u prostorijama svoga veleposlanstva i Dragoljuba Mićunovića, tada lidera Demokratske stranke, u kojoj ga je poslije naslijedio Zoran Đinđić na mjestu predsjednika, slijepo vjerujući da je Mićunović iskreni štovatelj Francuske. Dok je Mićunović obmanjivao i Francuze, a na isti način skupa s Vojislavom Koštunicom i Engleze u veleposlanstvu Velike Britanije u Beogradu, nudeći im se samoinicijativno lažnom političkom zamjenom za budućega ratnog zločinca Slobodana Miloševića, mlađi članovi njegove stranke bili su angažirani na fronti i u borbenim rovovima na bojišnicama diljem Hrvatske i skupa sa paravojnim postrojbama tzv. “Srpske garde” samo formalno – pravno neosuđenoga ratnog zločinca Vuka Draškovića. Mićunovićev nećak Slobodan Vuksanović kao visoko politički rangirani mladi dužnosnik Demokratske stranke, u koju ga je uključio njegov ujak Dragoljub Mićunović, bio je uzdanica ratnog zločinca Vojsilava Šešelja kad je unutar Demokratske stranke 1997. i 1998. došlo do rascijepa i borbe za stranačku prevlast u okviru Demokratske stranke između Zorana Đinđića i Mićunovićeva nećaka Slobodana Vuksanovića, pobornika ideje o Velikoj Srbiji nalik radikalu Vojislavu Šešelju. Kao što je devedesetih Mićunović lagao i varao Francuze, tako je obmanjivao i zaluđivao i Engleze zajedno s Vojislavom Koštunicom i Vukom Draškovićem, predstavljajući se engleskim diplomatama u veleposlanstvu Velike Britanije lažnim političkim suparnikom potonjeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Engleske obavještajne službe najgoru procjenu su napravile u slučaju Vuka Draškovića. Dugo vremena su ga neopravdano štitii, posebice engleska služba MI 6, a nakon što je pod dejstvom narkotika Vuk Drašković kao tajni adut Miloševića uz onog javnog klauna Šešelja, izazvao seriju prozirnih i naručenih filmski režiranih “atentata”, Englezi su mu poslije posljednjeg u nizu takvih amaterskih igrokaza konačno javno poručili 1999. da ih prestane sprdati i ismijavati, da ne bi poduzeli neke konkretne i ozbiljne mjere protiv njega. Nakon toga, Milošević je povukao Draškovića iz višekratne političke uporabe, jer su ga svi, nakon mnogo godina napokon pročitali kao Miloševićeva tajnog džokera. Velikosrbi su znali spletkariti i u španjolskom kulturnom centru “Servantes”, smještenom u najstrožijem centru Beograda na uglu poprečne Čika Ljubine ulice i one glavne i središnje beogradske ulice Knez Mihailove. Tamo je u  španjolskom kulturnom centru”Servantes”, a u zgradi koja je ranije pripadala desetljećima američkom kulturnom centru, izvjesna Srpkinja koju je osobno zaposlio bešćutni i amoralni Ivica Dačić, neprastance izazivala korisnike internet prostorija “Servantesa” političkim upadicama i javnim veličanjem ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegovoga pulena Ivice Dačića. To je bilo u doba kad je Milošević uvelike bio iza haških rešetaka, čekajući izricanje konačne sudske presude. Tu srpsku opajdaru i velikosrpsku narikaču nitko i nikada od Španjolaca u “Servantesu” nije pozvao na odgovornost za izgovorene riječi.

 

Naravno, crni biseri svih srpskih nediplomatskih ispada i neviđenih i neopisivih izgreda su vezani i za zemlje neposrednog srpskog okružja s prostora bivše Jugoslavije. U   prilogu opisali smo potanko poveznice srpskog BIA igrača Saše Bilanovića kao zeta Vesne Klarić iz veleposlanstva Hrvatske, žene koja je i velika prijateljica bivše novinarke RTS-a Tatjane Lenard – Trkulja, kćeri Titovoga JNA časnika, koji je nakon Drugog svjetskog rata politički surovo progonio sve protivnike Titovog kretenskog komunizma. No, Srbi ne prezaju ni od čega i prema drugim veleposlanstvima iz okružja Srbije. Tko god je veleposlanik Crne Gore u Beogradu i kako god se postavi prema Srbiji, prije ili kasnije dolazi pod kontrolu srpskih vlasti. Klasičan je primjer bivšega veleposlanika Crne Gore u Srbiji Tarzana Miloševića, čovjeka koji je imao neobjašnjivu i psihološki usađenu unutarnju potrebu radi posjedovanja  kompleksa niže vrijednosti prema Srbima,  stalno im se pravdati i ispričavati  za svaki politički potez Mila Đukanovića koji se ne dopada Srbiji. I dok je on bio bezkralježnik u odnosu prema Srbiji, njegova prethodnica Anka Vojvodić na mjestu veleposlanice Crne Gore bila je oštra kao britka sablja prema Srbima i Srbiji. Zato je Srbijanci nisu mogli smisliti, ali do istjeka njenoga mandata nisu joj uspjeli oduzeti vjerodajnice i protjerati je iz Srbije, premda su nekoliko puta to kanili, osobito nakon što je Crna Gora priznala državnost Kosova. Crnogorci su svoju politiku neformalno krojili u “Galeriji”, kafeu bivšega košarkaša Dragana Kapičića, sina pokojnoga Titovog generala Jove Kapičića. Tamo je često odsjedala i Slobodanka zvana “Beba” Kapičić, sestra Dragana Kapičića. Ratnih devedesetih je kao članica Građanskog saveza Srbije dolazila u veleposlanstvo i konzulat Republike Hrvatske, žaleći se da radi političkog stava ima ozbiljne ugroze i prijetnje u Srbiji. U uredu bi je primao gospodin Davor Vidiš i trudio se izaći joj u susret i pokušati joj pomoći i u okviru mogućnosti veleposlanstva Hrvatske riješiti političke probleme u Srbiji. Mnogo godina poslije toga ta nezahvalna alapača, pokvarenjuša, glupača i ludača pljuje i psuje Hrvatsku kao “ustašku državu” i Hrvate kao “ustaše”, a Hrvatska joj je devedesetih pomagala kad je njena država nije htjela zaštititi od političkih progona u Srbiji. Prema Hrvatskoj se poput Bebe Kapičić ponio i Tošo Izrael, umirovljeni beogradski odvjetnik, podrijetlom Židov. Srbi su ga za vrijeme Miloševićeve vladavine progonili kao Židova, onda je Tošo Izrael tražio pomoć i zaštitu i od hrvatskog veleposlanstva, da bi nakon što se bura stišala, a njegovi probemi nestali, naglas blatio i pljuvao Hrvatsku, a veličao, branio, slavio i hvalio Srbiju koja ga je progonila i radila mu o glavi. U Kapičićevu lokalu čest gost je i po nekim medijskim natpisima u regionu (ne)suđeni otac Aleksandra Vučića, albanski novinar rodom iz Prizrena Fahri Musliju. On se tamo trudio uvijek ostaviti dojam odmjerenog i u svemu umjerenog gospodina koji oprezno i pažljivo pazi na svaku izgovorenu riječ. Ako izgledom i sliče Musliju i Vučić, ponašanjem su sušta suprotnost, jer sve usporedbe te vrste idu u korist novinara Fahri Muslijua. U svezi srpskoga upliva u veleposlanstvo Bosne i Hercegovine u Srbiji, može se kazati da je to najveća srbijanska politička podružnica i najjeftinija inozemna ispostava političke prostitucije i intelektualne manipulacije na tlu Srbije. Gotovo bez iznimke Srbija uspijeva izlobirati njenim podzemnim političkim kanalima postavljenje diplomatskog osoblja Bosne i Hercegovine u Srbiji koji se redovito trude služiti političkim interesima Srbije, a ne Bosne i Hercegovine. Svaki tamo tamošnji djelatnik veleposlanstva Bosne i Hercegovine iz reda muslimana Bošnjaka je politička inačica Emira Kuturice ili Muharema Bazdulja, a ako je u pitanju izabrani bosanski Hrvat u diplomaciji BiH-a u Beogradu onda je na razini Željka Komšića ili nekad književnika Ive Andrića. Najmanje nesuglasica Srbijanci imaju, kao što je i za očekivati sukladno njihovoj tradiciji uvažavanja Makedonaca, upravo sa Sjevernom Makedonijom. Prema njima su imali oduvijek najmanje ispada, jer ih smatraju svojim Južnosrbijancima, premda Srbijancima drugoga reda “so teškata govorna mana”, kao Srbi sprdaju Makedonce, izrugujući se makednoskom jeziku, ali s njima nisu imali nekih ozbiljnijih varničenja. Srbijance jako boli što Makedonci u velikoj većini mnogo više vole Bugare nego njih, svjesni da potječu od Bugara, a ne od Srba. Poneki beogradski Makedonci su imali i bliske političke kontakte s vrhom veleposlanstva Sjeverne Makedonije u Beogradu kao primjerice poznati novinar i urednik u brojnim beogradskim medijima Rade Veljanovski, rođen u Beogradu, a korijenom iz Makedonije.

 

Dragan Ilić

 

iz Beograda za HOP

 

HOP