Zvezdine “delije” kao produžena ruka Vučićeve SNS fašističke stranke vrijeđali trenera vaterpolista Zvezde Hrvata Mirka Vičevića iz Kotora

0
976

Neviđeni skandal dogodio se danas u Srbiji. Skupina teških huligana i samoprozvanih navijača Crvene zvezde pod imenom turskih konjanika “delija” tijekom vaterpolske utakmice Crvena zvezda – Šabac završene pobjedom beogradske momčadi omjerom 13:6 razvila je na tribinama skandalozni transparent na kojem je pisalo: “Šiptar, Hrvat, balija, nisu moja bratija!” Poruka Zvezdinih “delija” kao političkog oruđa u rukama srpskoga tiranina Aleksandra Vučića bila je upućena novom treneru vaterpolista Crvene zvezde Hrvatu iz Crne Gore Mirku Vičeviću.

Čim je Vičević postao novim trenerom kluba,  zaluđeni, zatucani i zaglupljeni Zvezdini huligani su došli na vaterpolski sraz Zvezde i Šapca staviti do znanja novom treneru njihovog kluba kako nije nimalo dobrodošao i poželjan u klubu na mjestu trenera Zvezde samo zato što je Hrvat. Ovo je blamaža europskih i svjetskih razmjera koja će zasigurno imati velikog odjeka i izvan granica ksenofobne i paranoidne sredine učmalog pašalučkog mentaliteta. Jesu li ti čobani uopće svjesni kakvu su medvjeđu uslugu napravili tim kretenskim potezom vlastitom klubu? Ni to nije bio vrhunac skaradnog navijačkog  performansa. Tijekom cijeloga vaterpolo dvoboja Beograđana i Šapčana “delije” su oduševljeno skandirale ime presuđenog i okorjelog ratnog zločinca, masovnog ubojice Ratka Mladića. Dakako, srbijanska država znakovitom šutnjom odobrava ovakvo ponašanje na razini divljih afričkih plemena, a ne primjereno uljudbi Sratoga kontinenta.

Zvezdine “delije”, žestoku navijačku skupinu najpopularnijeg srpskog kluba pod izravnom političkom paskom poludjelog i podivljalog diktatora Vučića najviše je iznervirala činjenica što je, zamislite, Mirko Vičević Hrvat po nacionalnosti, te kao rođeni Kotoranin, tek djelomično politički pristaša Đukanovićeve stranke DPS. On je na listi DPS-a postao gradskim odbornikom u njegovom rodnom gradu Kotoru, no Vičević se u svome političkom angažmanu ponajprije zalaže za opstojnost autohtnone i nažalost sad malobrojne hrvatske nacionalne zajednice u Kotoru i cijeloj Boki Kotorskoj, kao i za politička prava Hrvata južnije od Boke i Lepetana, oiglavito one razmjerno malobrojnije zajednice Hrvata u Budvi, Baru i Sutomoru. Mirko Vičević je već godinama predsjednik HGD-a ( Hrvatskog građanskog društva), kulturne udruge utemeljene radi okupljanja Hrvata Crne Gore s ciljem očuvanja crkve, kulture, jezika, tradicije, običaja i folklora bokeljskih Hrvata. HGD sa sjedištem u Kotoru kojim predsjedava Mirko Vičević godinama je uz glavnu političku stranku Hrvata Crne Gore HGI – Hrvatsku građansku inicijativu, na čijem je čelu Marija Vučinović, jedna od dvije vodeće udruge sa hrvatskim predznakom u Crnoj Gori. No, kako Vičević nije član političke stranke HGI iz Tivta, nego predsjednik kulturne udruge Hrvata HGD iz Kotora, on se našao na listi malobrojnim Hrvatima Crne Gore realtivno bliže i prihvatljivije političke opcije DPS stranke, čiji je lider Milo Đukanović. I tako je postao DPS-ov gradski odbornik u Kotoru, s tim da i dalje obnaša dužnost čelnog čoveka Hrvatskog građanskog društva u Kotoru.

Mirko Vičević je kao i njegov mlađi brat Željko Vičević bio svojedobno vrsni vaterpolo reprezentativac još iz razdoblja bivše Jugoslavije. Potječe iz tradicionalne športske i vaterpolske obitelji u Kotoru. Mirkov i Željkov otac Pavle Vičević bio je također vaterpolist, kasnije i trener vaterpolo kluba Kotor, onda i izbornik mlađih vaterpolskih sastava bivše Jugoslavije. No, unatoč činjenice da su Vičevići, kao i mnogi sad, nažalost, malobrojni Hrvati Boke Kotorske početkom ratnih devedesetih bili politički javno neizjašnjeni da bi barem pokušali izbježi buduće neizbježne nevolje i prijetnje od strane velikosrpskih ekstremista u Crnoj Gori i Boki, preživjeli su početkom devedesetih serijske i vrlo ozbiljne prijetnje. Velikosrbi su im stalno poručivali kako im nije mjesto u Kotoru i neprestance su ih tjerali uznemiravanjem putem anonimnih telefonskih prijetnji da napuste Kotor i presele u Hrvatsku. Prijetili su im i miniranjem njihovoga automobila, kao i kamenovanjem i dizanjem kuće u zrak, no to su sve bile anonimne telefonske prijetnje jadnih, bijednih kukavica. Ipak, Vičevići nisu odselili iz Kotora, odoljeli su svim kušnjama i opasnostima i ostali u svom višestoljetnom zavičaju na svom ognjištu u Kotoru. Netom nakon što je Crna Gora krenula u proces osamostaljenja i odvajanja od Srbije rascijepom Đukanovićevog i Bulatovićevog DPS krila na dva dijela, Vičevići su se politički angažirali i svi skupa stali pod hrvatski nacionalni barjak u Kotoru. Odavno su kao i mnogi drugi Hrvati Boke skužili da ne mogu biti neutralni promatrači, budući ih velikosrpske snage naglas primoravaju jasno se i glasno politički izjasniti. Mirko Vičević, kao i cijela njegova obitelj, nikad nije u životu dao povoda takvom velikosrpskom iživljavanju. On je oduvijek volio svoje hrvatsko i štovao tuđe običaje, tradicije i  narodnosne pripadnosti njegovih sugrađana u Kotoru, Boki i cijeloj Crnoj Gori. S istim žarom je igrao osvajajući zlatna odličja i kao 18 – godišnjak na Svjetskom prvenstvu 1986. u Španjolskoj pod stijegom bivše Jugoslavije, kao i dvije godijne poslije 1988. pod zastavom iste države na Olimpijskim Igrama u Seulu, kad je ponovno osvojio zlatnu kolajnu, kao i kasnije devedesetih braneći boje zajedničke nacionalne vrste Srbije i Crne Gore. Zanimljivo, Mirko Vičević je, vele neke nepotvrđene vaterpolske glasine, imao ponudu Hrvatskog vaterpolskog saveza igrati za reprezentaciju Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Sheffieldu 1993. godine.

U Srbiji je u obranu Mirka Vičevića u njenim vaterpolskim krugovima prvi je stao bivši proslavljeni vaterpolski as Danilo Ikodinović, vaterpolist, koji je početkom dvijetisućitih skupa s njegovom generacijom i vedetama momčadi Aleksandrom Šapićem i Vladom Vujasinovićem pronio slavu srpskoga vaterpola na svim velikim vaterpolskim natjecanjima, osvojivši sve najsjajnije vaterpolske medalje koje su se tad mogle osvojiti. Ikodinović je kao osvjedočeni i ogorčeni protivnik bezumne ratnohuškaške SNS kamarile Aleksandra Vučića kazao kako ovaj skandalozni događaj pokazuje da je srpsko društvo bolesnije nego je ikad prije bilo. Ostaje na kraju upitno što naredbodavac skandiranja odurnih slogana Mirku Vičeviću iz usta njegovih zamorčića “delija”, dakle osobno ćosavi životni (po)četnik  i ultra pacer Aleksandar Vučić nikad ne razmisli kako mu je to dalek, stran i odbojan čovjek Mirko Vičević na mjestu trenera vaterpolsita Zvezde, a svojedobno je kao Šešeljev radikalski nacistički fanatik oduševljeno dočekao dolazak Roberta Prosinečkog na trenersku klupu nogometaša Crvene zvezde? Vučiću, glupane i budalo, nema nikakve razlike između Roberta Prosinečkog i Mirka Vičevića. Tijekom Domovinskog rata Robert Prosinečki se kao nogometaš Ovieda u Španjolskoj istaknuo akcijom doborvoljnog prikupljanja novčanih priloga skupa s ostalim brojnim ljudima iz hrvatskog iseljeništva za kupnju oružja za hrvatsku vojsku početkom ratnih devedesetih.  Zatim je bio potpisnik peticije u Hrvatskoj za oslobađanje od kaznenog sudskog progona hrvatskih generala, neosnovano optuženih od strane suda u Haagu za zbivanja tijekom vojnoreradrtsvenih operacija “Bljesak” i “Oluja”. Prosinečki je bio i među poznatim hrvatskim sportašima što su išli krajem devedesetih svakog petog kolovoza na Kninsku tvrđavu slaviti obljetnicu “Oluje.” Neki srpski izvori, što dolaze iz navijačkog tabora Zvezdinog ljutog i smrtnog rivala Partizana tvrde neprovjerene i možda samo sportski i politički lansirane podatke kao je Robert Prosinečki bio i član Hrvatske stranke prava. Ali, to vrijedi provjeriti, jer u suprotnom ostaje u sferi nagađanja. To  još uvijek nije dokazano i treba za sad uzeti sa zadrškom kao vid navijačkog prepucavanja zvjezdaša i partizanovaca.

Čemu ovaj kratki elaborat o Prosinečkom i usporedba njegovog i Vičevićevog ujednačenog i iznimno prohrvatski naglašenog političkog stava? Zato što o tome nemaju pojma  Srbi iz Srbije te je za njih Prosinečki dobrotvoror,a Vičević zlotvor, jer im je tako objasnila Vučićeva politička bagra. Upravo su obojica svaki na svoj način u teškim trenucima po hrvatsku državu i hrvatski narod iskazali neprijepornu samobitnost i samosvojnost hrvatskog nacionalnog duha. No, Vučićeva navijačka SNS klika iz njima znanih iracionalnih razloga Prosinečkog medijski promovira prijateljem Srba, dok Vičevića drži neprijateljem Srba. U biti nema nikakve razlike između Prosinečkog i Vičevića glede njihovih političkih stajališta i to bi trebalo biti jasno budali i glupanu Aleksandru Vučiću i njegovim instrumentaliziranim “delijama”, dovoljno mladim da zbilja i ne mogu radi svoje mladosti znati ista i nacionalno posve jasna i glasna hrvatska politička motrišta i Prosinečkog i Vičevića. Ako su bili u stanju zdušno prihvatiti Prosinečkog kao trenera nogometaša Zvezde, bilo bi normalno da prihvate na isti način i Vičevića kao trenera vaterpolista Zvezde. No, nema na vidiku starijih da im objasne gdje su doista na istoj hrvatskoj strani u svojoj mladosti bili i Prosinečki i Vičević.Obojica su i u ratu i u miru, a i u dobru i u zlu bili svim svojim bićem za Hrvatsku na svom mjestu rođenja i življenja. Mirko Vičević, jednako kao i Robert Prosinečki nadsve voli svoj hrvatski narod, a naravno štuje i cijeni državu Crnu Goru u kojoj je rođen i u kojoj živi, kao što tamo žive i njegovi preci od pamtivijeka. Kao i Robert Prosinečki i Mirko Vičević kao čovjek nije biće mržnje i  ispoljavanja negativne energije prema drugim ljudima. Ali, kako očekivati da jedan bolesnik i luđak Vučić to pojmi kad je u duši i u srcu mizantrop. Prije podne mrzi sve druge, popodne samoga sebe, a navečer i samoga sebe i cijeli svijet oko sebe.

 

 

Dragan Ilić

 

 

HOP