Bog dopušta tzv Djelotvornu zabludu kako bi se razlučili oni koji ljube istinu od onih koji povjerovaše laži

0
1355

»𝐎𝐝𝐥𝐚𝐳𝐢, 𝐒𝐨𝐭𝐨𝐧𝐨! 𝐓𝐚 𝐩𝐢𝐬𝐚𝐧𝐨 𝐣𝐞: ’𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐞 𝐤𝐥𝐚𝐧𝐣𝐚𝐣 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐨𝐦 𝐬𝐥𝐮ž𝐢!’«

Tijekom 2020. većina ljudi doživjela je pad osobnih prihoda i gubitak ušteđevine zbog gubitka posla i zatvaranja poduzeća. U isto vrijeme, jedan mali broj, i to onih koje popularno zovu “elita”, je uvećao svoje bogatstvo i moć. To su isti oni koji su forsirali narativ o pandemiji i izražavali veliku zabrinutost za zdravlje ljudi. Njihova dobra volja je bila, mogli bismo tako reći, nagrađena. Pitanje je samo tko je taj koji ih je nagradio, odnosno radi li se o blagoslovu Božjem ili “blagoslovu” onog koji obećava moć, vlast i novac onima koji mu se poklone, a o kojem smo čitali u prošlonedjeljnim liturgijskim čitanjima (trostruka Isusova kušnja u pustinji).

Tako, već u prvom čitanju te Prve korizmene Nedjelje slušamo riječ Božju iz knjige Postanka (Post 2, 7-9; 3, 1-7) :

“Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog.
Ona reče ženi:
»Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«
Žena odgovori zmiji:
»Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’«
Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.«
Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.”

Površnom promatraču ono što se dogodilo 2020. bilo je bez presedana u ljudskoj povijesti, no to važi samo u slučaju ako se ista promatra bez duhovnih naočala. Određene duhovne zakonitosti su nepromjenjive kako u početku stvaranja svijeta tako i danas. Ono što promatramo na društvenoj sceni jednako se odvijalo stoljećima prije. Samo su scena i rekviziti drugačiji. Opet je za većinu ljudi diljem svijeta “normalan” ekonomski i društveni život gotovo stao dok je se “nevidljivi neprijatelj”, iskorištavajući slabosti unutar međusobno povezanog i međuovisnog sustava, ušuljao i neobuzdan proširio preko granica dopuštenog, te opustošio što se opustošiti dalo, eliminirajući ljudstvo koje mu je stajalo na putu i pustošeći gospodarstvo i društvo.
Svih tih stoljeća ljudska priroda i institucije, vjera i razum, bili su pred kušnjom, točnije pred napašću, kako se postaviti spram tog “nevidljivog neprijatelja”, koji se uvijek ispočetka predstavljao kao dobrotvor i humanista, kao onaj koji “samo” želi pomoći čovjeku, da bi na koncu postao očit kao onaj koji ga želi u cjelosti eliminirati.

Đavo se nikad u početku zavođenja ne pojavljuje bez maske (sic!) dobrote. Što više, ne samo da nudi prosperitet i blagostanje u materijalnom smislu, nego čak i stanje čovjeka s božanskim atributima. On zna da vizija koju treba ponuditi čovjeku mora biti velika, božanska, kako bi zasjenila onu istinsku do koje se dolazi po vjernosti obećanjima Božjim. On čovjeku nudi “nebo” (transhumanizma) ovdje i sada. Njegova vizija je “bolja” od Božje. U njoj nema ograničenja i zabrana. Samo neslućena veličina i moć do koje se dolazi, kako drugačije nego po kidanju veza s Božjom. Ta, zar je tek tako Prva Zapovijed Božja: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj. … Nemaj drugih bogova osim mene!” !? Sve odatle polazi i sve se k njoj vraća. O njoj i o onoj, njoj sličnoj (ljubav prema bližnjem kao prema samom sebi) ovisi sav Zakon Božji. Ako se ona prekrši sve ostalo “pada u vodu”.

Ka dokidanju, tj nepoštivanju te zapovijedi đavo ide suptilno preko unošenja sumnje u njezinu istinitost, a ljudsku “žrtvu” koja proizlazi iz odgovornosti predstavlja kao nepotrebnu uskraćenost i ugroženost. Na taj način baca koprenu i zasjenjuje širinu i veličinu Božje ljubavi prema čovjeku, koja se očitovala u tome da je prvim ljudima omogućio korištenje plodova sa 𝐬𝐯𝐢𝐡 stabala u vrtu, osim jednog. Ponudio im je slobodu bez odgovornosti.

Slijepi su stoga pored očiju svi oni koji danas ne vide povezanost između, s jedne strane, seksualne revolucije, gej parada, homoseksualnih brakova, rodne ideologije i s druge, stvaranja novog poretka u svijetu, koji bi u konačnici bio ništa drugo do li protubožje kraljevstvo na Zemlji. Ovim slobodoumljem đavo preko svojih sluga trasira put uređenju svijeta bez Boga i tradicionalnih vrijednosti. Odatle njihova silna hajka o ugroženosti i diskriminaciji. Zabranjeno voće predstavljeno je kao imperativ, a tko se god protivi narativu koji ga promiče biva proglašen diskriminatorom koji ne poštuje ljudska prava i slobode. Onog trenutka kada društvena zajednica legalizira ta “prava” ona automatski pada u samoizopćenje i gubitak blagoslova Božjih. Sve ostalo što se potom događa samo su posljedice tog grijeha.

Nemojmo se stoga čuditi vlastima koje potom idu još dalje uzrokujući egzistencijalne probleme preko politike koja više ne služi narodu, nego isti eksplatira u korist elitističkih struktura, te donošenju cijelog jednog niza zakona koji su upereni protiv ljudskog dostojanstva, njegovih prava i sloboda. Dobrostivi lik đavlji koji se ispočetka predstavio kao dobrotvor i humanista postupno pokazuje svoje pravo lice. I kako vrijeme bude odmicati gledat ćemo ga u još strašnijem izgledu, bez maski, sve do pomahnitalog delirija i opijenog krvlju nevinih. Ta, prepuna je povijest krvavih pirova koji su bivali sve veći i luđi kako su mu na raspolaganju bila veća i sofisticiranija sredstva ubijanja. Pomoću ovih kojima trenutno raspolaže moguće je u cijelosti uništiti planet na kojem živimo.

Svaki put do sada čovječanstvo je dolazilo do ruba ponora i vraćalo se nazad kad bi se suočilo sa strahotama razaranja i masovnog pomora stotina tisuća (pa i milijuna) ljudskih života. No, ovaj put se nalazi na konačnoj prekratnici, tj. pred mogućnošću potpunog uništenja. Nemojmo se stoga zavaravati misleći kako ćemo se uskoro vratiti u “staronormalno”. Ovo što se trenutno događa samo je preludij istinskom ludilu koje slijedi. A da je stvar u cijelosti izmakla kontroli govori činjenica da se o depopulaciji stanovništva govori bez ikakvih posljedica za izrečeno. I to nije nešto što je došlo samo od sebe bez našeg sudjelovanja. Od početne faze zavođenja do suočavanja s ružnoćom grijeha i zla mi smo ti koji smo tim fazama dopustili da se dogode. Već ono “staronormalno” nije bilo normalno. Ono je i dovelo do ovog u čemu se nalazimo. Brojnim gresima, ukljućujući i sodomiju, mi smo prekinuli veze sa svojim Stvoriteljem pristavši na laži zloga. Znali smo što ostavljamo i povjerovali da možemo živjeti bez Zakona Božjeg, te biti neograničeno slobodni, poput malih bogova na zemlji. Izišli smo iz dostupna svjetla milosti izgubivši jasnoću misli i osjećaj za lijepo i moralno, te posljedično izgubili sposobnost kritičkog odnosa spram onog što se događa oko nas. Utopljeni u amorfnu masu i otuđeni od samih sebe nismo se u stanju pokrenuti i učiniti niti minimum onog što spada na građansku dužnost. Čast rijetkim pojedincima koji proročki izgaraju i trude se probuditi pozaspale. No, nemali broj i njih odustaje suočavajući se s ljudskom nezahvalnošću, pa čak i prijezirom jer “pozaspali” više mrze alarm i svjetlo nego poslodavca tiranina.

Mogu li ove suhe kosti oživjeti? – pitanje je s kojim se suočava svatko tko je postao svjestan darovanog proročkog dostojanstva. Ne radi se tu ni o kakvom proricanju budućnosti, nego o uvođenju u istinu onih koji su još uvijek slijepi pored očiju. Djelovati proročki znači svjedočiti o onom što je nama osobno dano na uvid. Ništa niti više, niti manje od tog, s tom razlikom što to biva uz jak nutarnji senzus i osjećaj dužnosti naspram onih koji vide, al kao da ne vide jer nemaju hrabrosti izložiti se. Imaju međutim kada treba proroka ubiti jer svjetlo riječi istine koju iznose ih uznemirava i suočava s odgovornošću, a time i krivnjom koja se ne tiče samo krivih izbora, nego i nečinjenja.

Onaj tko je prekršio Prvu zapovijed Božju i priklonio se idolima, unatoč tomu što vidi da je i on kao jedinka te amorfne mase napadnuta iz zraka, preko vode, pića, hrane, kozmetike … pesticidima, frekventivno, duhovno, medicinski, socijalno, ekonomski … ne usudi se podići svoj glas jer se osjeća nemoćan i bez blagoslova Božjeg. Odrekao se vizije Božje i njegovih obećanja, ciljeva koji iz nje proizlaze, svrhe života i svog istinskog identiteta, a taj je da je dijete Božje. On kao takav nije u stanju suprotstaviti se onom drugom kojem je dozvolio da ga zavede, duhovno razoruža i učini svojim plijenom. Ako smo jedan od tih koji se zadovoljava još samo preživljavanjem, a biva vođen strahom za egzistenciju, nemojmo se zanositi mišlju da treba samo zabiti glavu u pijesak dok nevrijeme ne prođe. Daleko je bitnije uspraviti se na noge i barem vrisnuti u svojoj boli, te zavapiti, zazvati milosrđe Božje poput psalmiste kojeg nam Crkva donosi uz čitanja od prve korizmene Nedjelje:

Ps 51, 3-6a.12-14.17

Pripjev: 𝐒𝐦𝐢𝐥𝐮𝐣 𝐧𝐚𝐦 𝐬𝐞, 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐦𝐨 𝐬𝐚𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞š𝐢𝐥𝐢!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Čovječanstvo neće naći mira sve dok ne zazove moje milosrđe – rekao je početkom 20 st. Isus svetoj Faustini Kowalskoj, aludirajući na veliki Dan milosrđa kada će sva plemena zemaljska proplakati vidjevši, s jedne strane, vlastite grijehe kakvima ih Bog vidi (u svoj njihovoj ružnoći) i s druge koliko nas je Otac ljubio davši nam svog Sina kao žrtvu pomirnicu. “Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći ću kao Kralj milosrđa. Prije nego što započne Dan pravednosti ljudima dat će se sljedeći znak na nebu: svo svjetlo na nebu ugasit će se i bit će velika tama na cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak križa na nebu i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke i noge Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti, koji će neko vrijeme osvjetljavati zemlju.”
Potrebno nam je dakle spoznanje grijeha, pokajanje za iste i njihovo priznanje s vjerom da je Božje milosrđe veće od naših grijeha, ma kako veliki i teški bili. Samo tako ćemo vratiti izgubljeno dostojanstvo i ući u pravednost po vjeri. Samo tako ćemo iznova zadobiti blagoslov i primiti snagu Duha kojeg smo bili prezreli otvorivši se duhu ovog zavodničkog svijeta. One pak koji misle da stoje valja podsjetiti na evanđeoski ulomak koji ide uz već pomenuta čitanja tj. na četrdesetodnevni Isusov post u pustinji na koncu kojeg biva kušan od đavla. Da bi se ustrajalo do kraja pored molitve treba znati i postiti jer bez odricanja teško se othrvati požudi tijela i ovozemnostima koje opterećuju duh. Duh je voljan, ali je tijelo slabo, reče Isus Ivanu, Petru i Jakovu na ulasku u Getsemani, pozivajući ih na budnost i molitvu. Ulazak pak u četrdesetodnevni post zbio se na početku Isusovog javnog djelovanja. Preko njega je ušao spreman u evangelizacijski i otkupiteljski pothvat.

“U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »𝐏𝐢𝐬𝐚𝐧𝐨 𝐣𝐞: ’𝐍𝐞 ž𝐢𝐯𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐨 𝐤𝐫𝐮𝐡𝐮, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐨 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐣 𝐫𝐢𝐣𝐞č𝐢 š𝐭𝐨 𝐢𝐳𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐢𝐳 𝐁𝐨ž𝐣𝐢𝐡 𝐮𝐬𝐭𝐚.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »𝐏𝐢𝐬𝐚𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐚𝐤𝐨đ𝐞𝐫: 𝐍𝐞 𝐢𝐬𝐤𝐮š𝐚𝐯𝐚𝐣 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐚, 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐠𝐚!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »𝐎𝐝𝐥𝐚𝐳𝐢, 𝐒𝐨𝐭𝐨𝐧𝐨! 𝐓𝐚 𝐩𝐢𝐬𝐚𝐧𝐨 𝐣𝐞: ’𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐞 𝐤𝐥𝐚𝐧𝐣𝐚𝐣 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐨𝐦 𝐬𝐥𝐮ž𝐢!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

U ova vremena u eter je puštena jedna krilatica, a ponavlja se ucestalo kao malo koja druga. Riječ je o onoj poznatoj od Klausa Schwaba: ‘You’ll Own Nothing and Be Happy’ ili u prijevodu ‘Nećete ništa posjedovati ali ćete biti sretni’. Kad sam je prvi put čuo neodoljivo me podsjetila na jednu drugu biblijsku, a koju je izrekao Veliki svecenik onog doba: “Bolje da jedan čovjek strada nego sav narod”, misleći pri tom na Isusa. “Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!” To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.” – riječi su Pisma kako ih donosi apostol Ivan. Je li ih svjestan i Klaus Schwab mi ne znamo. Kako stvari stoje nisu niti mnogi oni koji ih citiraju. Na tragu je to i onog prvog od Osam blazenstava kije je izrekao Isus u svom poznatom Govoru na gori, a koje glasi: “Blago siromasima u duhu. Njihovo je kraljevstvo nebesko.” Ne možemo a da ne uočimo nevjerovatnu sličnost između blaženstva koje obećava Isus i ovog Klausovog. Na prvi pogled su identična, no razlika je ipak što Isus govori o nenavezanosti na stvari i pojavnosti u vremenskim okvirima u duhu želeći nas slobodne i raspoložive za baštinu koju nam nakon svoje smrti, uskrsnuća i uzašašća k Ocu ostavlja kao polog ukoliko joj se otvorimo u vjeri. Isus nam zapravo ostavlja ne samo sve svoje, nego i samog sebe, svoje sinovstvo. Ne radi se dakle o nekoj nadogradnji postojećeg, nego na orvom mjestu o pražnjenju samog sebe od natruha kojima je zatrpan naš duh, a kojima je otežan i trom, te nesposoban sam po sebi doći do samooslobođenja, čistoće i nutarnjeg iscjeljenja (a nerijetko i tjelesnog ozdravljenja od bolesti koje su često posljedica bolesti duha).

Ono pak što nudi Klaus Schwab jest potpuno materijalno osiromašenje, a potom raspodjela prema “potrebama” svakog pojedinca. Drugim riječima on kaže sve što posjeduješ trebaš dati “nama” na raspolaganje, tj. po gubitku privatnog vlasništva postati beskućnik u doslovnom smislu riječi, te se izručiti “nama” na milist i nemilost. Iz tog razloga budući poticaji čak i za proizvodnju dobara ne bi bili klasificirani prema uspješnosti nego prema podobnosti. Odnosno, “oni” bi bili ti koji bi određivali ljestvicu “novih vrijednosti” prema kojoj bi netko bio nagrađivan, a drugi netko kao manje podoban uskraćivan čak i onda kad se od njeg traži postupanje protiv vlastite savjesti i glasa Bozjeg u njoj. Što više od nas bi se zahtjevao pristanak da nam “uđu pod kožu” i zagospodare našim savjestima, emocijama i razumom kako bi se kontrola uspostavila u cijelosti. Drugim riječima, “oni” bi bili bogovi, a mi njihovo vlasništvo kojeg bi se mogli riješiti u svakom trenutku ako ne zadovoljava standarde koje postave.

Vodi se dakle totalni rat protiv čovjeka i obitelji kao slike Božje, a u konačnici i protiv Stvoritelja svega stvorenog. Pitanje je samo područja ljudskog života na kojem smo u odrđenom trenutku pogodjeni više ili manje. Dok s jedne strane velik broj ljudi ne vjeruje da se ovakvo što doista i događa s druge pak postoje oni rijetki koji se ne boje glasno govoriti i vikati da je na djelu plan eugeničara o depopulaciji stanovništva na Zemlji koji su još od polovine 20 st. krenuli sa sustavnom realizacijom tog plana. S jedne dakle strane imamo maliciozne eugeničare (one koji su se svjesno stavili u službu mračim silama) i amorfnu masu koju ne zanima ništa više od zabave i preživljavanja, a s druge proročki nastrojene pojedince, koji unatoč tomu da znaju što ih sljeduje ukoliko nastave buditi i podizati mrtve u duhu, ne odstupaju niti pedlja od glasnog pozivanja na obrat s puteva na koja smo zavedeni zakoračili. Ovi zadnji to čine jer znaju da je zlo jednom zauvijek pobjeđeno na križu tj. da je pobjeda Božja s malo ili puno nas. Radi se samo o broju onih koji propadaju i onih koji se spašavaju.

U 2Sol2 stoji kako Bog dopušta tzv. Djelotvornu zabludu kako bi se razlučili oni koji ljube istinu od onih koji povjerovaše laži, te kako će ovi zadnji ukoliko se ne odreknu laži i ne priklone Istini biti uništeni zajedno s Bezakonikom. Nalazimo se dakle u prorečenom vremenu velikog otpada od vjere, odnosno Velike nevolje kako je naziva Sveto Pismo. I to na njezinom početku budući će do kulminacije i progona vjernog ostatka doći tek “nakon ratova” i predaha od istih, a koji će biti obustavljeni izvanrednom i milosrdnom intervencijom s Neba kada će doći i do velike evangelizacije svijeta, te milijunskih obraćenja.
Tek tada započinje uspon i križni put ka vrhuncu Golgote. Crkva ce proći kroz Vazam, kao i njezin utemeljitelj. Najteža faza svjedočenja vjere. Opstati će samo oni koji su čvrsto ukorijenjeni u Krista pristajući na mučenistvo i smatrajući ga najčasnijim od svih vijenaca. Da bi se to moglo trebat će odbaciti sve ljudske iluzije o uspostavi mira na zemlji na izvanjski politički socijalni način. Podjela će se, kao i zajedništvo, događati u duhu pojedinca. Čak niti unutar obitelji neće biti jedinstva bez ovog temeljnog opredjeljenja, spremnosti na žrtvu i prolazak kroz Vazam. Mnogi od nas su kršćani samo do Cvjetnice, no ne i u tjednu Muke kad se ti isti premeću u neprijatelje križa.

Svi mi, manje više, zaziremo i od same pomisli da je muka križa pred vratima. Mnogi ne žele niti slušati o takvoj mogućnosti, nesvjesni da je korisnije znati kako ići u susret muci, nego tražiti sve moguće načine njezinog izbjegavanja. To je u jednu ruku i razumljivo ako se zna da sami sebe ne možemo spasiti, no ono što nije moguće čovjeku moguće je Bogu. Vjera jest dar, ali se ona i umnaža prolazeći kroz kušnje, počevši od onih manjih do herojskih. Riječ je o procesu sazrijevanja. Nitko ne postaje niti zao, niti dobar preko noći. Potrebno je stoga ući u školu Isusovog učeništva i ostati u njoj. Ovo korizmeno vrijeme je jedno od povlaštenih u godini. Valja u njeg ući sa svom ozbiljnošću i odlučnošću hvatajući se u koštac s onim slabostima, manama i navezanostima pod kojima posrćemo. Odricanje i mrtvenje trebalo bi nas uz inteviziranu molitvu pred križem Gospodnjim otrijezniti i privesti svrsi života, te učvrstiti u odlučnom nasljedovanju Krista i na onim područjima u kojima smo doskora posrtali.
Isus je svoje apostole pune tri godine poučavao i riječju i primjerom, no svejedno nisu pokazali zavidnu razinu vjernosti i odvažnosti u danima Muke. Tek kada je Duh na njih sišao bili su zahvaćeni iznutra primivši svu potrebnu snagu i sredstva. Ista stvar će se dogoditi i u godinama koje su ispred nas. Nakon Velike Pedesetnice vjerni će se odvažiti čak i na žrtvu vlastitog života u danima progona, ne pristajući na ucjene i ne popuštajući pred prijetnjama. Kod prolaska kroz Vazam trebati ce opraštati i ljubiti kao što je Krist ljubio na Kalvariji. On je činio silna djela, pokazavši svoje kraljevsko dostojanstvo u vlasti nad svim prirodnim i nadprirodnim pojavnostima, al je njegovo kralevsko dostojanstvo najviše došlo do izražaja na križu dok je opraštao i molio za one koji su ga doveli u tu situaciju. Nakon velikog izljeva Duha na sva plemena zemaljska dojučerašnji “slabići i strašljivci”, poput Šimuna Petra koji je zatajio Isusa, mnogi će nastupiti u sili i snazi Duha poput prvih kršćana, ali i dokazati vjernost u vremenu velikog progona koji nakon toga slijedi ljubeći i opraštajući svojim progoniteljima.

M. BUŠIĆ

HOP na Telegramu