Isus je upozoravao farizeje govoreći : Nemate vjere jer tražite slavu jedan od drugoga’

0
10182

‘Poricanje djelovanja demona je uvrjeda Autoru Svetoga Pisma’ – napisa George Carter Needham u svojoj knjizi „Anđeli i Demoni“, opisujući njihovu prirodu, postojanje i karakteristike. Nije mi namjera ulaziti na područje demonologije jer po tom pitanju nisam stručno osposobljen, no za ustvrditi ovakvo što ne treba biti izobražen. Radi se o jednom od onih pitanja usko vezanih uz višestoljetno crkveno učiteljstvo, a do čijih se odgovora kao potvrde dolazi jednostavnim činom iskoraka u vjeri. U postojanje i djelovanje zloduha Crkva vjeruje od svojih biblijskih početaka. Ondašnji apostoli, većinom jednostavni i neobrazovani pojedinci, su imali iskustvo da im se zlodusi pokoravaju i još prije nego je Crkva na Duhove rođena. Isus ih je slao ovlaštene da idu u mjesta gdje je i sam kanio doći, te da u njima oslobađaju opsjednute demonima i liječe bolesne u Njegovo ime. Dakle, činili su to još i prije nego su i sami iskusili silu i snagu Duha Svetog kojim su bili kršteni nakon Isusovog Uzašašća u nebesku slavu. Jednostavno su u poslušnosti vjere izgovarali ono što im je bilo rečeno i događale su se manifestacije oslobađanja kod onih koje su mučile demonske sile.

(Danas se mnogi uznemire kad vide slične manifestacije, pa kažu to ne može biti od Boga. Pa, i nije nego od Bogu protivnih sila u Njegovoj prisutnosti.) Po povratku bi Isusu radosno svjedočili kako im se (pored ozdravljenja) čak i zlodusi pokoravaju. On ih je međutim ukorio rekavši da se zbog tog ne treba radovati, nego zbog izabranja i buduće slave u nebesima koja im je namijenjena. To hoće reći, da svoj osjećaj vrijednosti ne smijemo graditi na činjenici da je nama dana vlast nad zlodusima, a tamo nekima nije. Radi se o nezasluženom daru, a ne o znaku naše svetosti. Taj dar je samo jedno od sredstava kojima se trebamo služiti u zahvalnosti i ljubavi prema onima koji su u potrebi, a ne likovati zbog te činjenice.

Govoreći o krizi vjere u 20. st. Papa Benedikt XVI je rekao kako ona postoji, te da se jedan od razloga krije u činjenici da je došlo do odvajanja povijesnog Krista od Krista vjere. Pokušava se reći da Krist nije isti jučer, danas i u vijeke, tj. da danas ne važi ono što je važilo prije dvadeset stoljeća, pa tako i da se ne trebaju moliti molitve oslobađanja i ozdravljanja. Za takvo što on direktno optužuje racionalizam i pokušaj čovjeka da se stavi na mjesto Božje kao protagonist i kreator povijesti. Na taj način vjera postaje suvišna, a onaj kome se trebamo klanjati biva čovjek. Boga se isključuje iz javnog prostora, a pod krinkom odvojenosti Crkve od države umjesto sekularnog društva (u kojem su ravnopravni svi građani bez obzira na vjersko i političko opredjeljenje) pokušava se nametnuti sekularizam kao norma (isključenje vjere u cijelosti iz svih sfera društvenog života). Sve ovo ne bi bilo moguće da „sol“ nije obljutavila i da su vjernici u dovoljnoj mjeri svjesni svog kraljevskog, svećeničkog i proročkog dostojanstva. Živimo dakle u vremenima velikog otpada od vjere i gubitka smisla za istinu i žrtvu, te se suočavamo sa sve raširenijim negiranjem stvarnosti Zloga, a što je jedna od hereza koja je „najzaslužnija“ za dominaciju sekularizma u društvu. S jedne strane imamo sve otvorenije negiranje na „teološkoj“ razini, dok se na društvenoj događa upravo suprotno, demonologija biva sve očitija u svojom besramnom očitovanju.

Đavo se sve više očituje javno i bez straha da će biti razotkriveni njegovi morbidni ciljevi. Takvo što više govori o nama nego o njemu. Prešla se linija kao granica dopuštenog koju su nekoć javno i bez srama prelazili samo rijetki. Sada je prelazak postao masovan. Ono što danas gledamo na jednoj splitskoj Ultri, na Zrću, LGTB paradama srama postati će još masovnije i brojnije sa obilježjima poput onih s “modnog tjedna” koji se ovih dana događao u Berlinu.

Screenshot_20230715-001913_Facebook

Ne možemo se oteti dojmu kako nekako sve ide k tomu (ta, prorečeno je da hoće) da se ta sekularizirana masa javno okrene protiv Crkve, a što bi za posljedicu moglo imati ono što su uradili nekoć “borci za slobodu” u Francuskoj, pogubivši više tisuća svećenika i redovnika, dok su mnogi od njih bili suočeni s različitim oblicima torture i progona, od hapšenja, mučenja i zlostavljanja, do izgnanstva, konfiskacije imovine … Mnoge crkve su opljačkane, vjerski redovi raspušteni, a samostani zatvoreni.

FB_IMG_1689495737635

Ako nisu bili protjerani ili pogubljeni mnogi svećenici su se povukli iz javnog života kako bi izbjegli progone. Prisiljavalo ih se da polože zakletvu vjernosti revolucionarnoj vlasti, što je bilo protivno njihovoj savjesti i crkvenim načelima. Javne crkvene ceremonije su bile ili ograničene ili zabranjene. Željelo se crkvene institucije odvojiti što više od naroda, te da država ima kontrolu nad njima čak i kad je financiranje u pitanju.

FB_IMG_1689495734002

S pravom se stoga pitamo što se želi postići ovih dana s prijedlogom Anke Mrak-Taritaš tako što se nakon pet godina opet u saborsku proceduru upućuje prijedlog zaključka kojim bi zastupnici zadužili Vladu da pokrene postupak izmjena u ugovoru Hrvatske sa Svetom Stolicom, a koje se prije svega tiču “vjeronauka u školama, financiranja Katoličkog bogoslovnog fakulteta pri Sveučilištu u Zagrebu, povrata imovine Katoličkoj crkvi, izdvajanja državnog novca za gradnju i obnovu crkvenih zgrada, obavještavanja crkvenih vlasti o slučajevima istraga klerika i određivanja neradnih dana u Hrvatskoj”.

FB_IMG_1689495730626

U “svom” prijedlogu dotična se poziva upravo na ono što se ovim (gore spomenutim) nakaradnim manifestacijama donekle uspjelo postići (pored prijevara koje su se događale kod popisa), a to je smanjenje broja onih koji se prema zadnjem Popisu stanovništva izjašnjavaju kao katolici (78%), a kojih je 2011-te bilo 86%. U svom obrazloženju gđa. Mrak navodi kako je Crkva snažno politički “svrstana”, te da je sudionik rasprava “koje razaraju tkivo hrvatskog društva”. Drugim riječima optužuje ju i etiketira kao neprijatelja Hrvatske. Naravno, svjesna je i sama da još nisu „dozrjeli“ uvjeti, te da se radi tek priprema terena za takvo što.

FB_IMG_1689495866591
Evo, zbog čega se ide za stvaranjem određenog “raspoloženja” kod masa i čemu služe “modni sajmovi i manifestacije”, poput najnovijeg u Berlinu, a na kojem je prikazana najniža moguća besramnost. Oni nisu odraz onog što jest (ogledalo), nego izraz onog što „netko“ želi da bude, programirani raskid s tradicijom, u ovom slučaju transmoderna, sublimirajuća poruka koja za cilj ima prijepor s Crkvom i kršćanstvom općenito.

Screenshot_20230715-001913_Facebook

Radi se o prediktivnom mehanizmu kojim se želi postići budući općeprihvaćeni obrazac ponašanja, tj. ozračje u kojem će se uvesti “novonormalne” Mjere protiv Crkve kao stupa i uporišta istine koji stoji kao svjetionik i hrid, uporište i utočište.

Naravno, kad se ovakva i slična događanja promatraju izolirano, kao zasebni slučajevi, malo tko je svjestan da se radi o dijelovima jednog sveobuhvatnog plana, koji se kontinuirano sprovodi na raznim poljima i frontovima. Zajedno posloženi oni tvore jednu veliku laž koju je teško raspoznati kad ju se promatra u njezinim segmentima. Kakve sad veze imaju Francuska revolucija i današnji neredi u Francuskoj, zagovornici abortusa i umjetne oplodnje sa eugeničarima, UN rezolucije i genderizam, gladomor sa pLandemijom ili sa svjetskim ratom koji se odvija u etapama, uništenje obitelji sa transhumanizmom, uništenje ljudske seksualnosti s pametnim gradovima …

Malo tko će „prava“ homoseksualaca dovesti u vezu s transhumanim hibridnim čovjekom koji će sutra „sklapati brak“ s robotom.

Izjednačavanje homoseksualnih brakova s heteroseksualnim za prvotni prijelazni cilj ima brisanje pojmova „muškarac i žena“, te uvođenje „osoba1 i osoba2“, a što je preduvjet uvođenju rodne ideologije i bespolaca koji će sami birati što žele biti. U tom slučaju heterseksualnost bi se tretirala kao nešto nazadno, nametnuto i pridržano sustavu koji treba konačno dokinuti. Zato će finalni obračun nakon i službeno proglašenog novog poretka u svijetu biti usmjeren na Crkvu, tj. njezin vjerni ostatak.

No, da bi u tome uspjeli moraju je predstaviti kao onu koja je iznevjerila svoje poslanje, te postala ono što gđa. Mrak već tvrdi da jest. Evo što se usudila reći: “Umjesto naviještanja ljubavi i mira svim ljudima, poruka prihvaćanja i zajedništva, čuju se poruke isključivosti, mržnje, nerazumijevanja za druge, pogotovo za drukčije.”
Kad bi se netko od crkvenih dostojanstvenika i usudio javo izraziti negodovanje zbog ove berlinske blasfemije vjerujem da bi dotična “gospoja” bila prva koja bi rekla da je to izraz neprihvaćanja, isključivosti, mržnje i nerazumijevanja za “drugačije”. Naravno, ti “drugačiji” na koje cilja ne bi bili “modni dizajneri”, nego “građani” (prema njoj sada već značajan broj), koji imaju pravo na “slobodu izražavanja”. U zadnjoj rečenici njezine izjave („drukčiji“) sadržano je sve prethodno napisano. Na kraju krajeva, zašto ne bismo imali i hramove posvećene Sotoni u kojima bi ti isti veličali svog Gospodara kao i kršćani svog, zar ne !?

“NB: Evo dakle… sapienti sat (a blenti ni šmajser)! Mi koji smo rođeni u bivšoj YU-tvorevini odmah u tim frazetinama s lakoćom prepoznamo neskrivenu mržnju totalitarne poMRAKčenosti iz komunističkog represivnog sustava. Drugarica “Anka Partizanka” bi doslovce starim “šumskim” metodama i partijskim jednoumnim principima po kratkom postupku obračunala “u ime naroda” sa svim neprijateljima režima. Ona bi to izvela kao komandant streljačkoga voda, ali na “demokratskom” prijekom sudu, tako da nema prigovora i neka se vidi kako “institucije rade svoj posao”…” – napisa na svom FB profilu svećenik don Anđelko Kaćunko, raskrinkavajući glasnogovornicu Mrak Ankicu, kao jedan od rijetkih koji je bez dlake na jeziku kad je u pitanju “posao” na koji je od Boga pozvan, a o kojem današnja liturgijska čitanja upravo govore: “Mt 10, 24-33 (Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:
»Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim.
Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar.
Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko li će više njegove ukućane?
Ne bojte ih se dakle.
Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami, recite na svjetlu;
i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.
Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?
Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.
A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.
Ne bojte se dakle!
Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima.
A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Vidimo dakle jedino čega se trebamo bojati jest da ne odbacimo život i ne prepustimo se stihiji svijeta koji srlja bez cilja i nade u sunovrat. Ne smijemo odustajati od života jer je Gospodin taj koji ne odustaje od nas. Kakve god okolnosti bile isplati se biti čovjek nade pa cak i kad su nam gola egzistencija ili vlastiti život dovedeni u pitanje. Zlo je jednom zauvijek pobijeđeno na križu, uključujući i ono sto grijeh rađa, a to je smrt. Oko puno toga se mi u svom životu brinemo, bilo kao pojedinci, bilo kao obitelj ili zajednice vjernika, a morali bismo više biti usmjereni na vjeru, nadu i ljubav. Bez toga sve pada u vodu i na osobnoj razini i na razini Crkve ili društva.
Mnogi od nas, koji hodamo utabanim staza, koje je netko već prije nas trasirao, znamo biti ponosni na sebe, uvjereni da smo dobri i ispravni samo zato jer nismo poput onih koji idu stranputicom, a da se već prvom prilikom, kad izgubimo orijentir, očitujemo kao likovi puni sumnje, straha, nemira, izbezumljeni i dezorijentirani u vremenu i prostoru, nesposobni za iznalaženje bilo kakvog načina za nadilaženje stanja u koje smo upali.
Situacije su to u kojima otkrivamo da nam vjera, nada i ljubav nisu na zavidnoj razini, tj. da je sve to u dosta slučajeva bio folklor, dekor u koji smo obučeni, koji nema snagu kojom se odupiremo i pobjeđujemo svijet, i njegove ponude. Nažalost mnogi od nas još uvijek hode ovom zemljom kao siročad, bez oca, umjesto kao sinovi Božji. Mislimo da trebamo postati dobri kako bi bili voljeni, umjesto da prihvatimo činjenicu da nas je Otac prvi ljubio onakve kakvi jesmo, nudeći nam put izlaska i spasenja kao nezasluženi dar koji se prima vjerom, te stoga potvrdu vlastite vrijednosti tražimo od svijeta. Nastojimo mu se svidjeti i zadobiti aplauze. Odatle silni kompromisi i kognitivna disonanca, kukavičluk i manjak zauzetosti za opće dobro, dobro naše djece. Dok zbunjeni i zaleđeni stojimo dotle neprijatelj i Boga i ljudi napreduje krupnim koracima žanjući sve više ‘napuklih trski’. Hoćemo li se trgnuti iz uspavanosti tek kada nam osobno pokucaju na vrata!? Moramo biti svjesni da je jedan narod nemoguće slomiti osim ako on sam ne osakati samog sebe i učini duhovno disfunkcionalnim. Ni najokrutnije „mjere“ ga ne mogu dovesti „u red“ ako ustraje na Putu, opredijeljen za Istinu i kulturu Života.

Isus je upozoravao ondašnje farizeje govoreći im: “Nemate vjere jer tražite slavu jedan od drugoga.” Ili pak: “Primili ste plaću!“ (aplauzi svijeta). Vidimo kako su želja za aplauzima svijeta i milost Duha dvije suprotstavljene kategorije. Ako se priklanjamo jednoj gubimo drugu. Zato će Isus izreći JAO nad onima koje svijet bude hvalio, a Blago (blaženstvo) nad onima koje taj svijet progoni jer su njegovi, radi njegovog Imena . Potrebno je biti “u svijetu”, no ne i “od svijeta”. Radi se o nebrojenim situacijama kroz koje neprestano prolazimo, no najgore je ako kroz njih idemo bez svijesti da ne postoji jedno kršćanstvo u crkvi, drugo doma, a treće na ulici ili na poslu.

Da bi se prema brojnim nepravdama ispravno postavili potrebno je naučiti “hodati u vjeri”, biti svjestan Božje nazočnosti u svako doba i na svakom mjestu. U protivnom moglo bi se dogoditi da jednog dana umjesto ukora čujemo riječi: „Odlazite od mene, bezakonici. Ne poznam vas!“ Isus jasno kaže da tko se njega zastidi pred ljudima i on će se toga zastidjeti pred Ocem. Vidimo kako vjera nije samo privatna stvar, nego traži neuzmicanje i svjedočenje pred ljudima bez obzira kakve bile okolnosti.

Pored sumnje u istinitost obećanja Božjih jedno od glavnih oružja kojima se neprijatelj čovjekov služi jeste izazivanje straha. Zato nasuprot vjeri ne stoji nevjera, nego sumnja i strah. Preko sumnje nas želi pokolebati i zaustaviti, a strahom paralizirati. Ono što potom slijedi jesu silazne stepenice preko žalosti i malodušja ka smrti duha, tj. onom što je sljedeće na redu, a to je gubitak nade, očaj i beznađe. Iz tog stanja klonulosti čovjek se nerijetko prepušta stihiji i letargiji kad ga prestaje biti briga za ono što se događa s njim ili oko njega, a moguće je i da iz stanja mizantropije, agresije prema sebi, se okrene u rušilačkom porivu i prema svemu oko njega.

Stanje duha je to kada je mržnja u srcu zauzela mjesto ljubavi. A ona se na prvom mjestu očituje ka onima koji proklamiraju duhovne vrijednosti budući ga podsjećaju na ono što je zatajio, izdao i onda napustio. S obzirom na teškoće s kojima se i sam susretao u nemogućnosti da do rezultata dođe svojim snagama (umjesto iskoračavanjem u vjeri i postojanošću u kušnjama) one koji ga podsjećaju na odlazak s Puta na stranputicu on prezire smatrajući ih licemjerima i neautentičnim svjedocima. Nažalost, nerijetko je u pravu. I tu se onda zatvara krug vrzinog kola kad su javno svjedočenje i društveni angažman u pitanju.

Potrebno je izdignuti se iznad antagonizama i rovovske ideološke podjele. Mnogi se tek priključe jednom od rovova i ispaljuju hice prema neistomišljenicima, ne shvaćajući da nam se nije boriti protiv ljudi, nego sila koje upravljaju ovim svijetom. Sveto Pismo je tu jasno:
‘Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima’ (Ef 6,12).
Pokušajmo ovo shvatiti pa se nećemo dvoumiti ima li smisla izlagati se. Nije gđa. Mrak ta protiv koje se treba boriti. Nju treba žaliti i za nju se moliti. No, ne trebamo i ne smijemo se oglušiti na poruke koje nečastivi upućuje preko „krvi i mesa“ nastojeći ih progurati kao općeprihvaćene. Ljubav i istina su u duhovnom smislu nerazdvojive. Ukoliko se pokušaju rastaviti možemo dobiti ili moralni rigorizam ili „kamilicu“, a to ni u jednom slučaju ne vodi k boljitku, nego nas čini anti-svjedocima koji i ne zavrjeđuju ništa drugo nego li je da se po njima gazi.

“Lutat će zemljom potlačen i gladan, izgladnjela bijes će ga spopasti, proklinjat će svoga kralja i svog Boga. Okrene l’ se k nebu, pogleda l’ po zemlji, gle, svuda samo mrak i strava, svuda tmina tjeskobna.
Ali će se tama raspršiti, jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba.” Iz 3,21-23.

M. Bušić

HOP

HOP na Telegramu

https://t.me/hopportal