Preokupiranost narcisa samim sobom onemogućava ih glede empatijskog uživljavanja u emotivni ili duhovni svijet

0
2322

OPĆI POTOP NARCISOIDNOSTI

Tko ne izgubi svoj život neće ga naći – duhovna je tableta koju bi svatko od nas trebao “progurati” danas kad je ljubav potpuno ohladila, a što rezultira poplavom ne samo narcisoidnih, nego i svih mogućih graničnih i maničnih poremećaja …

 

Što su narcisi stariji to su tvrdoglaviji. Iako zbog neostvarenog života razočaranja neminovno slijede, svi drugi su krivi, no ne i oni. Neki tvrde da je razlog tomu nedostatak trajnije emocionalne povezanosti s roditeljima i prepuštanje samima sebi dok su ugroze stizale sa svih strana. Okolnosti su stoga krive, no ne i oni. Stoga će narcis nerijetko, nakon izlaska iz adolescentnog doba, dignuti sidro i otputovati što dalje od obitelji. Tamo će pokušati pronaći posao i zasnovati svoju. Ako u tom ne uspiju vratit će se, ali će zadržati neprijateljski stav prema svojima, no ne toliko otvoren koliko ignorantski hladan.

Preokupiranost samim sobom onemogućava ih glede empatijskog uživljavanja u emotivni ili duhovni svijet ljudi oko sebe. Oni bi i duhovnost najradije sveli na tehničku razinu, unaprijed zadanu. Budućnost stoga ne vide kao rezultat svojih izbora i odluka koliko kao mesijansku povlasticu predodređenosti za djela rezervirana isključivo za njih. U tom smislu ne osjećaju potrebu za metanojom. Svaki pokušaj približavanja s namjerom suradnje u tom „poslanju“ doživjeti će kao svojevrsnu ugrozu vlastitih vrijednosti. Na vrhu ima mjesta samo za jednog. Ravnopravnost je isključena. Najviše zaziru od „vizionara“, osim u slučajevima kad se radi od velike većine priznatim autoritetima. U protivnom, ne prolazi niti laskanje, niti iskrena kritika. Odnosi sa suradnicima po defoultu izrazito su formalne prirode. Onaj tko im pokuša savjetodavno pomoći biti će grubo odgurnut. Radije će, i po stotinu puta, pokušavati sami riješiti problem, nego dopustiti da rješenje dođe sa strane, izvan njih samih.

Narcise ne zanimaju vaše stvarne potrebe, a još manje biti vam od pomoći. Poput djece su koja nikad ne odrastaju. Ako ste im se kojim slučajem otvorili i požalili na ono što vas tišti, istog trena i bez sekunde zadrške nad vašom mukom reći će da njih isto ili slično boli. Ti bljedoliki vampiri će vas isisati do maksimuma, a kad su u prilici izići vam u susret okrenut će se „nečem važnijem“. Držat će vam moralne prodike, no nikad neće priznati da su i oni ti koji trebaju u nečem biti poučeni.
Uvlačit će vam se pod kožu tako da ćete u jednom trenu pomisliti da se doista radi o ljubavi, međutim kad zacrtanog interesa nestane nestati će i “ljubavi”. Ukoliko se pak drznete i pokažete „malo pameti“ odbacit će vas kao staru istrošenu krpu. Dovoljno je neslaganje u običnim, beznačajnim sitnicama, pa da se osjećaju ugroženo, a ukoliko vam padne na pamet otvoreno im se i još k tomu pred drugima suprotstaviti, budite spremni na žućne izljeve bijesa. Tad su poput fino uglađene mačke stjerane u kut koja se transformira u zvijer. Mnogi koji su doživjeli narcisa u takvom izdanju ostaju zatečeni i u nevjerici pitajući se je li to ista ona osoba koju su poznavali do tada. Ukoliko ste nakon takvog nečeg i dalje ‘osuđeni’ na zajednički život ili suradnju poslije tog „razotkrivanja“ možete od njih očekivati štošta, od opetovanog “bičevanja” i “razapinjanja” do izoliranja od onih na koje ste zajednički upućeni. Pri tom će vas konstantno podsjećati da ste vi ti koji ste nedostojni. Da kojim slučajem ne zaboravite, naravno! Narušenu sliku o sebi kao nekom koji se ne treba mijenjati preko opetovanog obrasca iznošenja vaših mana žele „očistiti“ zamućeni odsjaj svog lika na površini vode u kojoj se ogledaju. Svi životni problemi narcisa svode se na taj jedan jedini, a to je odsjaj svog lika na površini vode. U slučaju da ste imali taj peh, te nabasali na narcisa koji je ujedno i lider, od najbližeg kruga njegovih podanika najčešći savjet koji ćete čuti, a da nisu niti svjesni što isti detektira i otkriva, jeste: „Ne talasaj!“

Ukoliko ste spremni riskirati i ukazati na nesporne činjenice morat ćete se suočiti s izvrtanjem tog što ste rekli, pogrešnim citiranjem i tumačenjem, te otvorenim laganjem, tako da će ispasti da ste vi lažov i uzurpator kojeg treba ukloniti. Ako pak te osude primite k srcu i počnete se preispitivati da se možda ne radi o negativnoj projekciji vlastite patologije, te počnete sumnjati da ste zapravo vi narcis, tad znajte da sigurno niste. Narcisi se ne preispituju. Krivnja je za njih poput vrućeg krumpira kojeg će istog trena prebaciti u vaše ruke. To što ste se usudili izazvati bol u nečem što bi se trebalo zvati savjest dugo će pamtiti, te će svaku priliku koristiti za revanš i izazivanje te iste boli u vama.

Takav trajno prisutan antagonizam zna trajati dugi niz godina. Pogotovo ukoliko ste u zavisnom položaju, npr. na radnom mjestu u firmi gdje vam je dotični šef. Ako su nekad i plivali u nezasluženoj milosti (jer Gospodin i njih ljubi) taj proces koji bi trebao ići k narcisovom posvećenju, u većini slučajeva, ide k “isušivanju”, no ne stoga jer Gospodin tako želi, nego jer su nesposobni za pokajanje i ispriku. Njih ne pokreće milosrđe nego strah od kazne i gubitaka statusa … kojeg po svaku cijenu žele zadržati ukoliko ga već ne mogu učvrstiti i podići na viši nivo, te potom uvećati benefite koje omogućava. Stoga, ukoliko se nalazite u djelokrugu narcisa i pri tom smatrate da pored dužnosti imate i svoja neotuđiva prava, koja se moraju uvažavati, tad vam može pomoći samo netko tko je autoritetom iznad narcisa. Da bi se izloženost neprestanom mobingu izbjegla, bez imalo grižnje savjesti i ustručavanja potražite zaštitu od zajedničkog vam poslodavca. Tu se ne radi ni o kakvom cinkanju, nego o zaštiti vlastitog dostojanstva i neotuđivih radničkih prava.

Postoje naime ljudi koji su godinama izloženi progonu, a sve s nadom da će se taj drugi urazumiti. Stanje se međutim ne popravlja, a nerijetko biva sve gore. Što prije to uradite, to bolje za vas. Strah je jedina emocija koja narcisa vodi, ali i pred kojom se narcis povlači. Ukoliko je vaš poslodavac razuman čovjek on će vašeg šefa ili upozoriti ili će napraviti tzv. posredovanje u kojem će se ići za pomirenjem. S obzirom na sve rečeno o narcisima ova druga opcija izgleda kao nemoguća misija, no tu je važno znati ono što mnogi oni koji se bave „lidershipom“ preporučuju, a to je da mudar poslodavac uvijek može, tj. i u slučaju neuspjelog posredovanja (i pomirenja), ukoriti šefa zbog skretanja fokusa s onog „bitnog“, a to je radna produktivnost uposlenika, na „manje bitno“, a to su osobni antagonizmi. Drugim riječima, suočit će ga s onim što narcis vrlo dobro razumije, a to je „korist“. Ono međutim što bi bilo najpoželjnije jeste da mudar poslodavac kod posredovanja ne dopusti da ono ode u pravcu dokazivanja krivnje jedne ili druge strane, nego da u startu ide za tim da obje strane kažu „u čemu su griješile“. Onaj nad kime je rađen mobing, a koji se poziva na svoja prava, uvijek može kod sebe pronaći u čemu je falio kad su dužnosti u pitanju. To je ono što se, hajd´mo tako reći, podrazumijeva, jer svi koji rade i griješe, no ono što je u cijeloj stvari najvažnije jeste da narcis izrekne ono što je „smrt“ za njega, a to je da pored prava koja ima kao šef i on ima dužnost odnositi se s poštovanjem prema podređenom. Onog trenutka kada narcis kaže u čemu je griješio već je urađeno 50% posla u posredovanju. Sve i da se pomirenje ne dogodi u cijelosti, a što je iluzorno i za očekivati, to priznanje će promijeniti klimu njihovih međusobnih odnosa. On će možda svo vrijeme misliti da mu je podređeni išao „smjestiti“, no cijelo vrijeme će u zraku između njih visjeti njegovo priznanje. Odraz njegovog lica će biti trajno zamućen, te će odustati od napora da se u njem ogleda. No, ostati će hladnoća i najizvjesnije ignoriranje. Davat će vam do znanja da za njih ne postojite, no barem ćete se riješiti otvorenog i stalnog tlačenja.

Međutim, je li tu kraj priče kad je u pitanju nikad do kraja izlječiva narcisoidnost, pitanje je koje s kojim su se suočili mnogi psihoterapeuti !? Većina njih smatra da je ona neizlječiva, no da se može donekle ublažiti ukoliko narcis pristane na dugotrajnu terapiju. Zapravo, samim pristankom na terapiju ona je u značajnoj mjeri već ublažena, a što se moglo vidjeti iz primjera primjene metode „posredovanja“ u lidershipu. Nešto slično imamo u situacijama kod liječenja alkoholičara, ovisnika o drogama i drugim ovisnostima. Kad alkoholičar prizna da je ovisnik o alkoholu ili pak narkoman o drogi, to je već 50% posla odrađeno. No, što s onom ostalom polom!? Samo priznanje da ipak nije idealna osoba kojoj se i drugi, a ne samo on sam sebi treba diviti, te da mu treba pomoć kako bi poboljšao kvalitetu života, nije dovoljno. Potrebno je ići u dubinu, k uzrocima. Poslužit ću se stoga s jednom specifičnom grupom i to „vjerskih narcisa“, s obzirom na polje duhovnosti na kojem želim istaknuti ono sjeme iz kojeg može niknuti plod zdravlja, a koje je posijao sam Isus Krist svojim riječima rekavši da je Bogu moguće ono što nije čovjeku.

Ono što je karakteristično za ekstremne vjerske narcise, i po čemu ih se može prepoznati, jest autoprojekcija lika Isusa Krista, koju sebi daju. Oni će se pozvati na riječi Svetog Pisma koje kaže da su svi kršteni “drugi Kristi”, no stvar je u tome da to trebaju biti i sadržajno, a ne samo na papiru, upisano u Matici krštenih. Da bi jedan vjernik mogao reći: „Na meni je Duh Sveti. On me posla biti blagovjesnikom Radosne Vijesti!“ , on tim Duhom treba biti ne samo potaknut, nego i prožet iznutra. I tu se sada dolazi do onog krucijalnog problema, tj. raskrsnice puteva i dileme kojim putem krenuti. Je li dovoljno samo vjerovati u istine objavljene o Bogu, te kao takav biti protagonist vrijednosti za koje se misli zalagati ili treba prvo krenuti putem iznutra, te se suočiti s opijenošću duhom ovog svijeta za koji ću ja biti slobodan reći da se radi o narcisoidnom duhu, zatvorenom u sebe, preokupiranim sobom, svojim statusom i ulogom, a koji je takmičarski i koji potvrdu svog identiteta i vrijednosti pronalazi u aplauzima, izrazima poštovanja, u slavi i društvenom rejtingu.

Ukoliko kao dijete nije primio pažnju i ljubav od svojih roditelja vrlo lako kasnije može postati vjerski narcis obolio od mesijanskog kompleksa i izrazito velike “potrebe” za šamanizmom”, tj slavom koja dolazi od mase. Riječ je o ličnostima bez ličnosti koje u stvarnosti igraju ulogu i to kao loši glumci. Na izvan su, pred svijetom, uglađeni i pobožni ili pak vatreni „križari“ koji brane Polog vjere. Mesijanski kompleks im je po intezitetu obrnuto proporcijalan kad su stvarnost i mogućnosti u pitanju. Što je osoba viši šupljak, to je i kompleks o superiornosti veći. Tako će sva svoja zla projicirati na druge, a s druge strane sve zasluge i lovorike sebi pripisati. A budući ta slava ne dolazi iznutra, kao potvrda vrijednosti po milosti opravdanja, nego po skupljanju aplauza izvana, u stanju su ići do krajnjih granica kako bi obranili svoju “nepogrešivost”, te dokazali svoje puritanstvo. Može im se kristalno jasno dokazati u čemu griješe, no to ne pije vode. Tvrdoglavo odbijaju suočiti se s istinom, no ne zato jer su načelno protiv nje, nego jednostavno što se nisu u stanju s istom suočiti i priznati sebi da nisu ono što po logici stvari proizlazi. Kompleks je do te mjere velik da on jednostavno blokira zdravo rasuđivanje. U stvarnosti oni su doista uvjereni da su to što misle da jesu. O tom uopće ne dvoje. Riječ je o teškom sociopatskom poremećaju tj o imaginaciji, o iluziji, koja im zastire doživljaj samog sebe. U svom životnom oikusu svatko je već zadobio mjesto i ulogu. Ako su vas strpali u fioku da ste Juda (koji će ga izdati, ako već nije), tad u toj ladici morate ostati sve dotle dok se ta “izdaja” ne dogodi. Isto se odnosi i na ostale njegove najbliže suradnike. Zadaće su im podijeljene. A ako se tko “drzne” ne izvršiti je, biva poderan i zamijenjen drugom osobom. U svakom slučaju on ostaje “alfa i omega”, „jaganjac bez mane“.

Druga bitna karakteristika, a tiče se narcisa općenito, odnosi se na manjak empatije i ljubavi spram bližnjeg, a koja se u odnosima manifestira, s obzirom na Riječ koju se proklamira, kao teško licemjerje. Govoriti će npr. o važnosti opraštanja svima, uključujući i svoje neprijatelje, a do te mjere su osjetljivi i na najmanju riječ koja dovodi u pitanje njihovu čast da ih je degutantno slušati dok istu tumače. Važnije im je dobro protumačiti temu opraštanja, nego li je isprika zbog povrede koju su drugom nanijeli. U jednom trenutku će teško napakostiti svom bližnjem, a već u sljedećem govoriti o važnosti zajedništva i sl. I sve to bez imalo grižnje savjesti. Ona ne samo da je otupjela, nego je nema nikako. Kao što već rekoh, riječ je o “ličnosti bez ličnosti”.

Znači li to da se može reći da je riječ ne samo o sociopatu, nego i o psihopatu? Tu treba napraviti jasnu distinkciju. Psihopat ne osjeća krivnju nikako. Narcis pak kao vrsta sociopata osjeća i sram i krivnju, no drugačije nego je normalno , motivacijski gledano. Naime, krivnja , tj točnije osjećaj krivnje je duboko u korijenu prisutan. Iz njeg sve ovo i izrasta, ali je snažno potisnut. Iz tog razloga svaki pokušaj njegovog prokazivanja i jačanja nailazi od strane narcisa na (podsvjesno) žestoko suprotstavljanje. Suočiti se s duboko ukorijenjenim osjećajem krivnje i spoznati kako je u biti čovjeku usađen u ranoj fazi života, značilo bi da za narcisa ima nade. Iako će stručnjaci reći da je takvo što skoro pa nemoguće, mi vjernici to ne smijemo reći, jer znamo da je Bogu sve moguće. Kad je sram u pitanju svjesni su ga itekako. Čak ga i ne kriju, međutim stvar je u tome što taj sram nema veze s empatijom, a to znači ni s moralnim propustima i pogreškama, nego isključivo s ponosom.

Ono s čime se svaki kršćanin treba suočiti jest da mu je potrebno izbavljenje (spasenje), tj. da do vlastite pravednosti dolazi po Opravdanju koje prihvaća vjerom u Žrtvu Onoga koji je sve naše patnje, boli i bolesti uzeo na sebe i sva prokletstva zajedno s našom krivnjom prikovao jednom za vazda na križ. Na križu se dogodila razmjena. Po Kristovim ranama dolazi naše iscjeljenje. Po njegovim bolima naša radost, po prihvaćanju naših prokletstava došao je naš blagoslov. Utoliko je kršćanstvo ne samo informativna, nego i performativna poruka po kojoj dolazi preobrazba uvjetovana vjerom. Razmatrajući Muku Kristovu jedan vjernik bi trebao vidjeti Krista u agoniji koju su prouzročili njegovi grijesi. Na taj način postaje svjestan ljubavi Očeve koji je dao svog Sina kao žrtvu pomirnicu zbog njegovog spasenja, tj. oslobođenja od zarobljenosti, očišćenja, iscjeljenja, ozdravljenja i okrijepe u Božjem Duhu kojeg prima kao „nova mješina“. Iz te spoznaje rađa se osjećaj voljenosti, tj. ono najbitnije, a to je potresenost činjenicom da je bezuvjetno voljen. Ta potresenost ga vodi do pokajanja za sve krive izbore, djela i propuste po kojima se udaljavao od izvora života i tako željenog mira, a potom i do priznanja istih. Priznanje grijeha dakle proizlazi iz zahvalnosti prema Onom koji ga nikad nije ostavio i koji ga je ljubio kad nitko nije. U tom smislu mogli bismo reći da krivnja ne postoji osim u slučaju ne htjeti se mijenjati.

Ovo je onaj modus operandi koji nedostaje u običnom psihoterapeutskom tretmanu, a kojem nedostaje pokajanje i priznanje grijeha u svjetlu bezuvjetne prihvaćenosti i voljenosti. No, ni tu priča ne završava, nego zapravo tek započinje, a ogleda se u Putu i koračanju njime. Ono što se dogodilo po početnom iskoraku u vjeri treba se nastaviti preko svakodnevnog „umiranja sebi“ i svojoj sebičnosti, svojoj okupiranosti samim sobom, svojoj narcisoidnosti. Tko ne izgubi svoj život neće ga naći! – duhovna je tableta koju bi svatko od nas trebao „progutati“. Ona je važila za sva dosadašnja pokoljenja, a na poseban način je aktualna danas kad je ljubav potpuno ohladila i kada se razvija jedan naraštaj bez imalo smisla za žrtvu i sve druge duhovne vrijednosti, a što rezultira poplavom ne samo narcisoidnih, nego i svih mogućih graničnih i maničnih poremećaja potpomognutih grandioznim osjećajem i omnipotentnim poremećajem jednog uskog kruga asocijalnih psihopata uskraćenih na emocionalno-voljnom planu, a koji planiraju podčiniti cijeli svijet i uraditi Building Back Better, tj. izgraditi „bolje sutra“ na (poganskim i mnogobožačkim) osnovama koje su bile prije poziva Božjeg Abrahamu i njegovom potomstvu nastalom po vjeri.

Milenko Bušić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal