Prema vjerovanju Aboridižina sve je nastalo u samo njima znanom ‘vremenu snova’

0
2688

Aboridžini i danas u Australiji žive pretežito u pustinjama i rezervatima u duhu svojih plemenskih običaja

Život suvremenih Aboridžana daleko je od samo njima znanog i nekad davno zamišljenog, čarobnog i bajkovotog vremena snova prirodnog zova divljine aboridžanskih domorodačkih plemena australskog kontinenta

Diljem Australije i danas živi u razmjerno velikim brojkama urođeničko stanovništvo Aboridžina, Taj naziv su prvi uporabili Englezi. Riječ “aboridžini” korijenom dolazi od latinske složenice ab origine. Doslovno bi se moglo prevesti od početka, te su Englezi za njima, naravno, nepoznate urođenike i starosjedioce petog kontineta skovali naziv Aboridžini. Kad su Otočani kolonizirali australski kontinent susreli su se tamo sa zatečenim starosjedilačkim narodom. Aboridžini se mogu pohvaliti najduljom neprekinutom poviješću kulture na svijetu, neovisno od činjenice što se njihova uljudba razvila u doista nepovoljnim prirodnim uvjetima, teškim za prilagodbu. Ona nije ostavila iza sebe pisane tragove, ruševine gradova i spomenike arhitekture. Održala se tako dugo zahvaljujući stapanju s prirodom. Oskudne tragove aboridžanske kulture arheolozi su mogli pronaći samo u špiljama, u podnožju stijena, u koritima potoka, ili na obalama presahlih jezera i duž obala potonulih u ocean.

Prvi ljudi u Australiji pripadali su vrsti Homos sapiens sapiens. Tragovi starijih vrsta hominida na ozemlju Australije nisu nađeni. Usljed duge izolacije, što je potrajala pedeset tisuća godina, Aboridžini se razlikuju od ostalog čovječanstva po fizičkim obilježjima. Oni su prepoznatljivi po koži boje kave, kovrčastoj kosi, izrazitoj kosmatosti, te po osobenom jeziku. Oko 250 jezika Aboridžina svrstano je u 30 jezičnih obitelji. Oni nemaju ništa zajedničko ni sa jednim od ostalih jezika u svijetu. Aboridžini imaju i posebnu kulturu nalik inačici paleolitske. Zanimljivo, rabe i neka originalna sječiva i oruđa kao što je bumerang. Neki antropolozi su Aboridžine na temelju njihovih fizičkih odlika smjestili u negroide, budući posjeduju izraženi tamni ten kože. Britanski biolog Thomas Huxley predložio je 1870. godine poseban austroloidni rasni ten. U sjeveroistočnoj Australiji na poluotoku York i okolnim otocima, Aboridžini su se miješali sa Melanežanima. Ljudi s tih prostora ne smatraju se Aboridžinima, nego Otočanima Toresova prolaza. Tasmanci su, također, posebna etnička skupina, kako u uspredbi s bijelcima, tako i u odnosu na Aboridžine kao autralske domoroce.

U osmom stoljeću prije Krista Polinežani su naselili Novi Zeland, gdje su Europljani došli kasno tek u 17. stoljeću. Do tog vremena Australoidi su živjeli na prostranom australskom kontinentu bez ikakvih susreta s drugim rasama. Ipak, ta zemlja nije bila raj za njih. U vrijeme kad su oni prvi put stigli u Australiju, klima je bila surova i suha u unutarnjem i pustinjskom dijelu kontinenta. Taj golemi prostor središnjeg i nepreglednog prostranstva Australije i danas je slabo naseljen, poglavito radi loših klimatskih uvjeta življenja.No, avanturisti željni brzog bogaćenja idu u pohode i tamo. Najveće svjetske zalihe nikla i kobalta kriju se upravo u središnjem i jako slabo naseljenom području australskog kontinenta. Obalska područja na sjeveru, istoku i jugu su bila razmjerno vlažna i u njima je nađena većina tragova ljudskog života. Fosilni nalazi u njima su stari dvadeset tisuća godina.

Nisu Aboridžani jedini starosjedioci što su ih Anglosaksonci zatekli kad su otkirli, osvojili i naselili peti kontinent. Tu su još bili i Malajci. Ostaci tragova davnih civilizacija na australskom tlu odaju dojam jedne rano učvršćene i društveno zatvorene i nepokretne ljudske zajednice. Oruđa rada otkrivena kraj jezera Mungo znanstvenike su ponukala ustvrditi kako njihova starina seže u nevjerojatno daleku prošlost, čak u trideseto tisućljeće prije Krista. Po svome obliku ta su oruđa slična onima što su još uvijek rabljena u vrijeme dolaska Europljana u Novom vijeku. Dojmi se kako na prvi pogled, barem izgledom korištenih oruđa rada, nije bilo nikakvog civilizacijskog iskoraka u domorodačkom narodu tri stotine stoljeća!? Kako god, ako civilizacijska izolacija toga pučanstva u odnosu na ostatak svijeta nije bila potpuna. Dokaz tome je i pojava malajskih ribara, što često dolaze do australskih obala. Oni održavaju mirne odnose s Australcima, doseljenim s britanskog otočja i mogu im prenijeti iskustva u oblasti zemljoradnje, stočarstva, metalurgije i kermaike.

Australci se i danas ne odriču od svojih tradicionalnih tehnika, koje s razlogom smatraju za uzajamno obvezne i neophodne. I zbilja je upito je li promjena proizvodnih tehnologija ne osuđuje na propast postojeći obiteljski i prirodni krajolik. On se gradi na australskom tlu stoljećima i to sporo i postupno. Za bijele kolonizatore, u početku doselidbe i sve do 19. stoljeća očajne radi nedostatka hrane u Australiji, kao i nedostatne infrastrukture potrebite za mirni, opušteni i sjedelački život, te uz nesvladivo i prokleto tvrdoglavo odbijanje Aboridžana prihvatiti europska pravila obrade zemlje, bilo je zaista u prvo vrijeme paklenih muka i poteškoća priviknuti se na novi način i posve nove uvjete života na australskom kontinentu, tako klimatski različitom od njihovoga zavičaja. Unatoč svemu, objektivno gledano Aboridžini su živjeli i u doba doselidbe Europljana na njima svojstven način. Imali su uvijek dostatno hrane osigurati za prehranu obitelji. Uistinu, imali su visok stupanj smrti odojčadi, no u cijelosti gledano vodili su zdrav život, sukladno njihovom unutarnjim i emocionalnim potrebama. Njih je to zadovoljavalo, iako bi im malo tko od naroda iz ostatka civiliziranog svijeta mogao pozavidjeti na takvom životu.

Aboridžanska kultura u njezinoj duhovnoj i materijalnoj cjelini stoji u izravnom odnosu s tradicionalnim plemenskim mitovima. Oni su u primitivnoj aboridžanskoj sredini iznimno naglašeni. Po vjerovanju Aboridižina sve je nastalo u samo njima znanom “vremenu snova.” Australija je jedinstven primjer velikog i zasebnog svjetskog regiona, čiji se stanovnici ne bore uzajamno za zauzeće teritorija i širenje vlastitih granica na štetu najbližih susjeda. Dapače, svi su jako zainteresirani za održavanje odnosa među pojedinim zajednicama i održavanju zemlje u stanju vječne nepromjenljivosti. Tradicionalni život Aboridžina se brzo mijenja u dodiru s civilizacijom.Oni su prinuđeni uzmicati u pustinjske zemlje i rezervate pred valom europskih kolonizatora. Zemlja na kojoj oni žive u današnje vrijeme ispresijecana je autostradama, željezničkim tračnicama i dalekovodima visokog napona, prošarana rudarskim kopovima, cestovnim barovima i reklamnim i oglasnim tablama. Kad se sve to zbroji, svakako ta zemlja više ne izgleda na čarobnu prirodu iz vremena snova, kako su s koljena na koljeno svojim naraštajima pripovjedali Aboridžini. Na takvoj zemlji teško je biiti i ostati aboridžinskim sinom prirode, kao što su sami gordi Aboridžini nekoć zborili. Nije onda ni čudo što se danas suvremeni Aboridžini odaju i porocima, ne bi li utažili svoj bol u piću ili uzimanjem droge. Povrh svega, suvremeni Aboridžini imaju i visok stupanj samoubojstava. Primjerice, u plemenu Yolngu, poznatom još i pod nazivom Murngin ili Wulamba, u razdoblju od 2007. do 2008. zabilježena su 143 samoubojstva ili pokušaja samoubojstva rastrojenih Aboridžina. Narečenopleme jedno je od najbrojnijih aboridžanskih plemena u Australiji. Procjenjuje se kako to pleme broji devet i pol tisuća članova, raspršenih na trideset šest tisuća četvornih kilometara površine zemlje.

Dragan Ilić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal