Gali su u 8. stoljeću, a Hrvati u 16. stoljeću i Poljaci u 17. stoljeću pobjedama nad islamistima spasili Europu od potpune islamizacije
Gali su pobijedili Arape 732. kod Toursa i Poitiersa, Hrvati su porazili Turke kod Siska 1593, a Poljaci trijumfom poljskog kralja Jana Sobjeskog nad Turcima 1683. kod turske opsade Beča spriječili da cijela Europa postane plijen islama
Rimsko carstvo imalo je tri nasljednika. To su Zapadna Europa, Bizant i islamski svijet. Islam je svojom ekspanzivnom elastičnošću uz arapsku tradiciju, osim mezopotamskog i perzijskog kulturnog naslijeđa, povezao i južnu polovicu Rimskog carstva ili Orbis Latinus. To je prostor europskog Sredozemlja, a poglavito se odnosi na južne dijelove Italije i Francuske, te Španjolsku u cijelosti, kao i Portugal, koji izlazi i na Atlantski ocean. Arapski svijet je na svojim zemljovidima osvajačkih težnji cijeli taj dio europskog Sredozemlja nazivao pojmom “Bijela Afrika.” Time su željeli naglasiti kako imaju ambicija prodrijeti i daleko sjevernije od pojasa njima znane “Bijele Afrike”, odnosno juga Italije, Francuske i Španjolske i vojno pokoriti cijelu Europu. I to je u biti i svojstveno ratničkom duhu islamskog svijeta. Arapi su osvajanjem jezgre starih gradskih civilizacija različitog porijekla sve spojili u jednu i nedjeljivu vojno teokratsku autokraciju uz centralizirani državni ustroj, što je prožimao isprepleteni perzijsko bizantski tip. I na Zapadu je bilo povezivanja i protkanosti antičkog i barbarskog naslijeđa, dok je Bizant spajao antičku i orijentalnu tradiciju. Za razliku od uvjetno rečeno unutarnje ekspanzije Zapada, islam se širio teritorijalno na svoj način ognjem i mačem.
U prvoj fazi svog razvitka islam se širio u uvjetima nomadskog stočarstva i gradske trgovine. Njegov utemeljitelj Muhamed ( 570 – 632 ), koji je prihvaćen kao prorok, bio je trgovac u Meki. U izvornom obliku islam je religija gradova u pustinjama. Zemljoradnja i sedentarni način života nisu prevladavajući čimbenik. Prijezir prema zemljoradnji prepoznatljiv je u Kuranu; “Anđeli ne ulaze u kuću pod čijim krovom se nalazi plug.” Tako piše u svetoj knjizi islama. Islam nije osvajao zemlju plugom, već mačem i trgovinom. Pritom, zemljoradnici su su smatrani kao predodređeni robovi, ali turska raja koja plaća danak. Turci su u osvojenim zemljama bili spahije, age i begovi, paše i veziri, a ne kolonisti. Oni ponekad porobljenim narodima nisu silom nametali primanje islama. To su obično dragovoljno činili oni kršćani što su imali od prije imetak, te su željeli prelaskom iz kršćanstva na islam zadržati materijalne vrijednosti u svome posjedu. Siromašniji su uglavnom ostajali vjerni kršćanstvu, a Turcima su ionako takvi siromasi bili potrebiti radi obrade zemlje kao besplatna radna snaga. Zbog toga se Turci ni nakon pola tisućljeća nisu trajno održali na Balkanu. No, održala se njihova vjera u nekim krajevima Balkana gdje i danas postoji islam, pretežito među starosjedilačkim pučanstvom u brdsko planinskim i stočarskim krajevima Balkanskog poluotoka.
Istodobno, učenje Zaratustre ili drukčije kazano Zoroastera, rasprostranjeno među drevnim zemljoradnicima Srednje Azije, Azerbejdžana i Irana proglašavalo je svećenim objekte za umjetno navodnjavanje. Poslije širenja islama mnogi od tih objekata su zapušteni, što je prouzročilo dalje isušivanje tla. Muhamedovo shvaćanje Boga se dogodilo u susjedstvu istočnog pravca širenja judaizma i kršćanstva duž Crvenog mora i nije različite kategorije. Postoji mnogo imena i koncepata zajedničkih u Kuranu i Bibliji. Učenje Muhameda je monoteističko. Ono utrvrđuje postojanje jednog i jedinog pravednog Boga i jednakost svih ljudi pred Bogom. Muhamed je propovijedao kako je dobar izbor akcije dat čovjeku u njegovoj zajedničkoj odgovornosti. Norme akcija su nazvane sharia ili izgovorom šaria. Izvorno značenje te kovanice riječi je put koji vodi do vode.
Granice islama se gotovo poklapaju s granicama pustinja u Africi i zapadnoj Aziji. Iznimke su Bangladeš, Indonezija, Južni Filipini i Balkanski poluotok. Ipak, ovi predjeli su prostorno manji u usporedbi s islamskim prostorom u sjevernoj Africi ili u jugozapdnoj Aziji. Zato i mogu biti smatrani kao izuzeci što potvrđuju opće pravilo. U Indiji islam je poprimio elemente hinduizma, a dalje na istoku u Indoneziji koja je više humidna i puna šume, islam je pretvoren u neku sveobuhvatnu, slobodnu i bezgraničnu religiju nasuprot njenom čistom i nepatvorenom pustinjskom originalu, nadaleko poznatom kao srži tumačenja i načina propovijedanja islama diljem svijeta.
U drugoj fazi svoga razvitka muslimanski imperij je bio u vrtoglavom usponu. Poslije smrti proroka Muhameda 632. godine tijekom sljedećih stotinu godina arapski kalifat je potisnuo Bizant iz Azije, ostavljajući joj samo Anatoliju, odnosno Malu Aziju. Islam je uspio ovladati svm teritorijima drevnog Rimskog imperija u Africi i na Iberijskom poluotoku, ili kako su Arapi voljeli reći, toj “Maloj Africi.” Tako su Arapi tijekom devet stoljeća vladavine Iberijskim poluotokom nazivali Španjolsku i Portugal. Prodor Saracena s obod današnjeg Tunisa u Europu vojno je zaustavljen u Galiji, preteči današnje Francuske. Odlučujuća je bila vojna pobjeda kršćanske vojske Carla Martela u prijelomnoj i presudnoj bici između francuskih gradova Toursa na sjeveru i Poitiersa na jugu Galije. Te su se bitke odigrale 732. godine i imale su povijesno značenje za opstanak cijele Europe. Da su Gali izgubili te bitke od Arapa cijela jugozapadna Europa bi postala islamska u osmom stoljeću.
Moglo bi se u širem smislu reći kako su te dvije bitke i pobjede Gala nad Arapima 732. za Europu značile isto onoliko koliko i pobjeda združene kršćanske vojske nad Turcima devet i pol stoljeća kasnije prigodom posljednje i najjače turske opsade Beča. Odlučujući obol trijumfu kršćana nad Turcima dao je poljski kralj i slavni i vojskovođa Jan Sobjeski sa svojim hrabrim i do zuba naoružanim, neustrašivim Poljacima. Kao što su Hrvati 1592. spasili velebnom pobjedom nad Turcima kod Siska i ostatak Hrvatske, a geostrateški i vojno i taktički i cijelu sjevernu Italiju, jugozapadnu Francusku do podnožja Alpa, kao i sjeveroistočnu Španjolsku, kamo su prema daljim planovima zaplijenjenih ratnih zemljovida poraženih Turaka otkrili Hrvati, prvi vojni pobjednici u Europi koncem 16. stoljeća nad do tad nepobjedivim Turcima, tako su i Poljaci 1683. spasili i cijelu Europu od islamizacije. Učinio je to sa svojim smjelim vojacima odvažni poljski kralj Jan Sobjeski. Cijela Europa morala bi znati, priznati i poštivati povijesnu istinu da su je od islamizacije u 16. i 17. stoljeću spasili u dvije vojno presudne bitke, ponajprije, Hrvati i Poljaci, dakako i uz potporu ostalih i brojnih i ujedinjenih vojnih snaga kršćanskih europskih naroda. Primjerice, lavovski obol pobjedi Hrvata na Turcima dali su i vojni zapovjednici združene kršćanske vojske što je pomogla Hrvate u presudnom boju s Turcima. Bili su to Nijemci, Mađari i Slovenci, a svi zajedno za sat vermena bitke do nogu su potukli Turke, čjih se osam tosića vojnika udavilo u Kupi i Odri.
Islam se prema istoku i jugu širio više kroz kulturnu osmozu, nego što je to činio snagom oružja. On se polako i postupno širi na jug u razdoblju od 13. do 16. stoljeća. Uz dolinu Nila pridire u Sudan, odakle dopire do imperija Mali u 13. i 14. stoljeću, do Songaja u 14. i 15. stoljeću, a do Kanem Borna u vrlo dugom razdoblju osvajanja od 10. do 19. stoljeća. Na istoku islam se ukorijenio u središnjoj Indiji već u 13. stoljeću i prešao je onda preko Burme u Maleziju i Indoneziju. Tako je područje Indokine islamizirano krajem 15. stoljeća. U sjevernijim predjelima Euroazije islam se širio preko Turske i tatarske “Zlatne horde”. Time je postao prevladavajuća religija u središnjoj Aziji, ali i u velikom dijelu današnje Rusije. Tatari su u 13. stoljeću poharali, do temelja spalili i razrušili cijelu Moskvu. Iz Rusije tamošnji carevi uspjevaju kasnije postupno potisnuti islam s ruskog tla u 15. stoljeću. Na Zapadu je bila otvorena jedinstvena i ujedinjena fronta borbe protiv nadirućeg islama. U 14. stoljeću otomanski Turci su opsjedali Konstantinopolj, ali tad nisu uspjeli vojno osvojiti prijestolnicu Bizanta, ili popularno nazvani Drugi Rim. No, uspjeli su već u istom 14. stoljeću vojno preoteti Anatoliju od Bizanta, nešto kasnije i Balkan staviti pod svoj nadzor. Pad Carigrada, uporišta Bizanta u turske ruke, ostavilo je kobni povijesni trag i katastrofalne civilizacijske posljedice za cijelu kasniju povijest zemalja što su do invazije Turaka bile pod okriljem Bizanta. U 15. stoljeću Turci su u strahovitoj vojnoj ofenzivi 1453. osvojili Carigrad ili Konstantinopolj, stoljećima utvrđeni bizantsko grčki drevni i u europskim i svjetskim razmjerama povijesni grad. Netom po zauzeću glavne utvrde Bizanta, Turci su grad nazvan po bizantskom caru Konstantinu pretvorili i središte islama, te se na temeljima nekoć kršćanske i u Bizantu najjače utvrde nalazi današnji turski megapolis Istanbul.
Treća faza u razvitku muslimanskog svijeta poćela je u zoru 16. stoljeća s jednom novom i velikom podjelom. S jedne strane bilo je Otomansko carstvo, koje je iz osvojenog bizantskog Carigrada, prezvanog u turski Istanbul, brzo preuzelo i otelo od kršćanskog svijeta bizantsko naslijeđe. Jer, Turci su nakon osvajanja Carigrada 1453. dobili krila velikog ohrabrenja i poticaja u njihovim daljim vojnim pohodima po svijetu. Uspjeli su u razmjerno kratkom roku u 16. stoljeću osvojiti mnoge negdašnje zemlje Bizanta kao što je prmjerice i Sirija na Bliskom istoku. Ali, u njihove šake pali su i Mezopotamija, ili današnji Irak, te Arabijski poluotok, zatim zemlje Magreba na sjeveru Afrike, što su ranije isto bile dijelom dio Bizanta, a to su Egipat, :Libija, Tunis i Alžir. Iz svih pobrojanih i golemih prostranstava osvojenih zemalja sjevera Afrike i Bliskog istoka Turci samouvjereno i s velikim samopouzdanjem kreću u dalja vojna osvajanja Europe. I bili su konačno zaustavljeni tek 1683. pod zidinama Beča, gdje je izdahnuo i možda najveći turski vojskovođa i ratni strateg svih vremena Sulejman Veličanstveni.
S druge strane, dinastija Sefevida što je povijesno trajala od 1501. do 1732. nastala u Isfahanu, obnovila je u punom sjaju veličinu Perzije, preteče današnjega Irana. U tom trenutku su konačno vjerski prešli na stranu šiizma i ostali dosljedni tome do današnjih dana. Zanimljivo, gdje god su islamisti zatekli višestoljetne tragove kršćanske civilizacije, bilo u Perziji, Egiptu ili na Balkanu, uvijek su po nepisanom pravilu razarali i uništavali tragove prethodnih civilizacija na osvojenom tlu. To je bila vandalski izražena naopaka fernesa islamskog ratovanja. Ne žele da daleki i budući naraštaji znaju da je ikad nešto drugo prije njih postojalo na tlu što su ga vojno osvojili, te prebjegavaju taktici spaljene zemlje kao barbarskom načinu ratovanja. Na koncu, možemo spomenuti i Mongolsko carstvo, koje su stvorili 1536. godine poturčeni i islamizirani Mongoli u Indiji na ostacima Delhijskog sultanata, iako je ona u biti prije indijska nego muslimanska. Tursko i Perzijsko carstvo je opstalo barem u tragovima čak do početka dvadesetog stoljeća, a Turci, Iranci i Egipćani su na stazama stare slave ranijih povijesnih epoha njihovim dalekih i slavnih prethodnika u novije vrijeme težili nacionalnom preporodu i modernizaciji svojih država u sklopu suvremenog svijeta.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
