Koncem 15. stoljeća Portugal i Španjolska oslobođeni su protjerivanjem Maura s Iberijskog poluotoka

0
953

Velike europske imperijalne i kolonijalne sile od 16. do 20. stoljeća unaprijedile su civilizacijski, znanstveno i kulturno kolonije u Africi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji

Samo doktrina komunističke promidžbe teško obmanjuje svijet kako su europske metropole isključivo palile, pljačkale, harale, razarale i uništavale živote zatečenog stanovništva u kolonijama

Portugalska kolonijalna ideja nastala je u doba feudalizma i obnove kršćanske vlasti tijekom portugalske reconquiste, koja je zahvatila i Španjolsku u oslobađanju od devet stoljeća duge vlasti islamskih Maura. Tako su koncem 15. stoljeća Portugal i Španjolska napokon oslobođeni protjerivanjem Maura s Iberijskog poluotoka. Sve je počelo u Portugalu već 1415. godine. Tada su Portugalci zauzeli dotadašnji maurski posjed Seutu na afričkoj obali. Portugalski princ Henrik Morepolovac sakupio je na rtu Sigra ekipu znanstvenika, putnika i moreplovaca i od 1417. do 1460. proveo je metodička istraživanja afričkih obala čak do Sierra Leone. Otkrili su otoke Madeira 1418, Azorske otoke od 1432. do 1457. i Zelenortske otoke 1456. godine. Dalje ka jugu osnovali su 1482. godine tvrđavu Santo Jorge od Mine na gvinejskoj obali. Poslije ugovora u Tordesillasu 1494. kojim je papa podijelio interesne sfere između Portugala i Španjolske, točnije pod pojmom Španjolske dvije krajevske krune kraljevina Castille i Aragona, Portugalci se usmjeravaju južno od ekvatora, te Vasco da Gama nalazi put oko Rta dobre nade za Indiju 1498. godine. Već sljedeće 1499. godine nastale su indijska i gvinejska kompanija za kontrolu obrta na obalama Indijskog oceana i Gvinejske Afrike. Flota portugalskog moreplovca Magelana završila je prvu plovidbu oko svijeta 1522. godine. Kolonijalni posjedi su se brzo širili. Cabral 1500. godine ulazi u Brazil, koji je konačno zauzet 1549. godine. Na istoku Portugalci su zauzeli Cejlon, Malaju i Ormuz u razdoblju od 1505. do 1524. godine. Na zapadnoj obali Indije su uspostavili trgovačke kolonije Goa 1510, Daman sjeverno od Bombaja 1559. i na otoku Diu naspram južne obale kod Katjavara 1535. godine. U Kini su Portugalci osnovali trgovačku koloniju Makao 1557. godine. Poslije smrti kralja Juana Trećeg 1557. portugalske posjede počinju preuzimati Englezi zauzećem Ormuza 1622. i Maskata 1647. godine i Nizozemci. Oni su od Portugalaca preoteli Malaju 1641. i Cejlon 1658. godine. Poslije Drugog svjetskog rata status prekomorskih portugalskih teritorija dobili su Angola 1955, te Gvineja i Mozambik 1961. godine. Angola je stekla neovisnost 1962, a potom i druge portugalske kolonije Goa, Dimao i Dia, koji su priključeni Indiji 1962. godine, a Makao Kini 1999. godine.

Španjolsko kolonijalno carstvo počinje se širiti prisajedinjenjem Kanarskih otoka 1479. godine kruni Ujedinjenog kraljevstva Castille i Aragona. Potom je Columbo osvojio Hispanolu odnosno Haiti 1492. godine, iste godine kad je i cijela Španjolska oslobođena od arapskog ropstva. Poslije ugovora u Tordesillasu Španjolci su osvojili gotovo cijelu Srednju i Južnu Ameriku. Španjolski vojni conquistador ili osvajač Cortez na munjevit način osvojio je i pokorio državu Acteka u Meksiku od 1519. do 1521. godine, te Pisaro carstvo naroda Inka u Peruu od 1531. do 1534. godine. Španjolci su prevezli u Ameriku prve crnce iz Afrike 1511. godine i po nekim tumačenjima to je bila prva naznaka početka trgovine robljem. Postupno su vojnim jačanjem Englezi i Nizozemci potisnuli Španjolsku sa svjetskih mora, naročito nakon poraza do tada nenadmašne i nepobjedive španjolske armade. U 18. stoljeću španjolski imperij su uzdrmali antikolonijalni pokreti kreola u Paragvaju, Meksiku, Peruu i Indijanaca i mestika u Venecueli. Napoleonovi ratovi, također, su oslabili španjolsko carstvo. Pohodi Simona Bolivara doprinijeli su osnutku Argentine 1810, Čilea 1817, Venecuele 1819, Perua, Kolumbije, Meksika i Ekvadora 1822. godine. Sjedinjene Američke Države su u kratkotrajnom ratu oduzele Španjolskoj Kubu, Portoriko i Filipine 1898. godine. Španjolska je gubitke u Americi pokušala nadomjestiti u Africi stvorivši španjolsku Zapadnu Afriku. Zauzeli su Gvineju ( Ferernando Po ), Španjolsku Saharu ( Rio de Oro ) i dio Maroka između 1884. i 1886. godine. Od 1912. Španjolska je počela napuštati i te kolonijalne posjede. Završen je njezin protektorat nad Marokom 1958. godine i data neovisnost Španjolskoj Gvineji iste 1958, te Španjolskoj Sahari 1975. godine. Španjolska sad još drži u posjedu enklave Seutu i Melillu na marokanskoj obali. Španjolsko kolonijalno carstvo odigralo je bitnu misiju u širenju španjolske kulture i jezika i katoličke religije u njezinim bivšim kolonijama diljem svijeta.

Britansko kolonijalno carstvo počelo se širiti u 16. stoljeću na prostorima Sjeverne Amerike i Indije, gdje je pritisak Portugalaca i Španjolaca bio manji. Cobot je otkrio New Faundland 1497. Englezi su utemeljili koloniju Virginiju 1584. i istočno indijsku kompaniju za obrt u Indijskom oceanu i Indiji 1600. godine. U Americi je kolonizacija išla u dva pravca i to južnom i sjevernom. . U južnom pravcu Britanci su osnovali kolonije na Bermudskim otocima 1609, Jamajci 1655, te Karolinskim otocima 1663. godine. U sjevernom pravcu su preuzeli od Nizozemaca koloniju New Amsterdam 1664. i preimenovali je u New York. U 18. stoljeću Velika Britanija je postala vodeća pomorska svjetska sila. Zauzela je Kamerun, Tanganjiku, Togo, Palestinu, Transjordaniju i Irak. Na vrhuncu moći stvorila je carstvo kojem po izreci sunce nikad ne zalazi. Krajem 19. u u prvoj polovici 20. stoljeća Pax Britanica počinje slabiti. Njezina moć je krenula ka zalasku pod pritiskom novih velikih sila Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država, kao i unutarnjih sukoba. To se odvijalo na isti način kao i dva stoljeća ranije kada su do tada nedostižne kolonije Španjolska i Portugal pod pritiskom novih kolonijalnih sila Nizeozemske i Velike Britanije doživjele kolonijalni krah. Glasovita britanska diplomacija stvorila je 1931. godine britansku zajednicu autonomnih država, zapravo njezinih bivših kolonija, kao svojevrsnu preteču suvremenog britanskog Commonwealtha. Među posljednjima je Hong Kong, koji je uključen u suverenitet Kine. Britanski stijeg na Gibraltaru još melankolično podsjeća na nekadašnji Veliki carski put Velike Britanije.

Nizozemsko kolonijalno cartsvo počelo se formirati u 18. stoljeću. Najprije je utemeljena istočno nizozemska kompanija, koja je imala za cilj štititi nizozemsku trgovinu od Španjolaca i Portugalaca. Potom su uspostavili bazu za trgovinu začinima na Molučkim otocima 1605, odakle su počeli širiti utjecaj na Indiju, Japan i Maleziju i ured u Bataviji u Džakarti. Otuda su širili utjecaj diljem Indonezije. Godine 1624. otvorili su trgovačko predstavništvo na otoku Formoza, današnjem Tajvanu. Zapadno indijska nizozemska tvrtka utemeljena 1621. pomogla je osnutak kolonije Nova Nizozemska u Hudsonovom zaljevu. Na jednom otoku kojeg su kupili od Indijanaca osnovali su New Amsterdam, ili danas poznat kao New York. Ta nizozemska tvrtka je usmjerila Nizozemce na zauzeće dijela portugalskog Brazila između 1630. i 1654, te španjolskih posjeda Arube, Kirasaa, Bokera, Tobaga i još nekih manjih otoka. Nizozemci su uglavnom otimali posjede od Portugalaca i Španjolaca, a rjeđe su ih sami otkrivali. Tako su oteli od Porugalaca trgovačko predstavništvo u Malaji 1641, a Cejlon 1658. Izgradili su svoju utvrdu na Rtu dobre nade i utemeljili zakladu Kap 1648. godine kako bi osigurali put do Indije. Potom su se učvrstili u Indoneziji i počeli prodor ka Novoj Gvineji 1667. godine. Iste godine ugovorom u Bredi Nizozemci su napustili Novu Nizozemsku, ali su dobili Surinam. Zapadna indijska kompanija je zauzela Antile 1674. godine. Obje kompanije i zapadna i istočna, osim obrta pomagale su i razvoj tropske kolonijalne zemljoradnje i izgradnju posebnih plantaža. Iz Indije su prenijeli u Ameriku šećernu trsku i još mnoge biljke. Međutim, Britanci su pobijedili Nizozemce u ratu a kolonije od 1780. do 1784. i potisnuli ih iz Amerike. Tako je od 1791. ostala samo jedna indijska kompanija pod paskom Nizozemaca nakon njihovoga poraza u ratu s Britancima. Nizozemska država preuzela je izravnu upravu nad Gvinejom, Gvajanom i Nizozemskim Antilima. Pod pritiskom Francuske zatvorena je i istočna indijska nizozemska kompanija 1798. godine. Poslije Napoleonovog razdoblja i Bečkog kongresa 1815. godine Nizozemska se oporavila, ali bez svojih bivših kolonija. Kap oko Rta dobre nade, Cejlon i Gvajana su prešli kao kolonije iz ruku Nizozemaca u ruke Britanaca. Na Javi i Sumatri, nizozemskim kolonijama, izbio je veliki ustanak 1825. godine. Nizozemci su tamo gradili posebne zajednice culurstelsel. To su bila prinudno stvorena gazdinstva od strane države za uzgoj dohodovnih kultura, osobito duhana. Nizozemska je usvojila zakon o ukinuću ropstva 1870. godine. I to joj je omogućilo razvitak merkantilnog oliti trgovačkog kapitalizma.

Francusko kolonijalno carstvo širilo se kako u doba kraljevine, tako i u doba republike. Prvu francusku koloniju utemeljio je Jacques Cartier na obali zaljeva Saint Lorien u Sjevernoj Americi od 1534. do 1542. Zatim je u današnjoj kanadskoj državi Quebec osnovana kolonija Nova Francuska 1698. Prije toga Francuzi su osvojili Haiti odnosno Santo Domingo 1626, Martinik i Gvadelup 1726. godine. Kako bi osigurali put oko Afrike za jugoistočnu Aziju, Francuzi su se učvrstili na otoku Madagaskar i na njemu utemeljili utvrdu Fort Dofen 1635. godine, te Senegal u zapadnoj Africi i Surat u Indiji 1668. godine. Francuska zapadna indijska tvrtka osnovana je 1664. godine. Krajem 17. stoljeća Francuzi su bili konkurenti Englezima u Sjevernoj Americi. Osim već spomenutog Quebeca, Francuzi su na jugu Sjedinjenih Američkih Država osnovali Arizonu 1682. godine. Pošto su izgubili do Engleza američki rat Francuzi su mirovnim ugovorom u nizozemskom gradu Utrechtu 1713. predali Engleskoj dio kolonijalne Kanade, zapravo Akadiju ili Novu Škotsku, te New Faundland i teritorij oko Hudsonova zaljeva. Usljed neuspjeha u Sedmogodišnjem ratu s Engleskom, još je Francuska i Pariškim mirom iz 1763. izgubila u korist Engleske i preostali dio Kanade, Senegal i veći dio Antila. Morala se odreći i svojih trgovačkih interesa u Indiji u korist Engleske. Nakon Francuske revolucije 1789. francuski kolonijalizam je ušao u novu fazu. Napoleonov pokušaj zauzeća Egipta nije bio dugog vijeka. Bitka kod Trafalgara 1815. učvrstila je poredak Pax Britanica i potopila nade Francuske postati vodećom svjetskom pomorskom silom i diktirati globalni svjetski poredak. Poraz Napoleona kod Waterlooa pokopao je i nade Francuske kako može biti i vodećom kopnenom silom i diktirati poredak u Europi. Paradoksalno je što je monarhistička Francuska najprije darivala Statuu slobode Amerikancima, a zatim pokušala uvesti embargo protiv Velike Britanije i poticati borbu američkih kolonija za nezavisnost.

Nakon Napoleona Francuska je nastavila svoju kolonijalnu politiku zauzećem Alžira u ratu od 1830. do 1845, Tahitija od 1842. do 1847, Nove Kaledonije 1853, a u vrijeme krimskog rata od 1853. do 1856. ušla je vojno u Senegal i osnovala tad i Dakar 1859. godine, te je zaposjela i Sudan. Istodobno, na Azurnoj obali, Francuska je preuzela Nizzu i Savoju, a u Aziji u južnom dijelu Vijetnama osvojila je grad Sajgon, danas zvani Ho Ši Min 1859. godine. Primorje Sijamskog zalejva Francuzi su zaposjeli kad i Kambodžu 1867. godine. Francuska kolonijalna politika u Africi naišla je na britansko suparništvo, jednako kao i prije na tlu Sjeverne Amerike. No, ovoga puta nije došlo do novoga rata Francuza i Engleza za prevlast nad kolonijama u Africi. Podijelili su uzajamno interesne sfere u Africi. Engleska se usmjerila na istočnu i južnu, a Francuska na zapadnu i sjevernu Afriku. Tako je Francuska zauzela Zlatnu obalu i Gabon 1882 i osnovala Francuski Kongo. Učvrstila je vlast u Vijetnamu i na otoku Madagaskar 1885. godine. Poslije gubitka Atlasa i Lorena i francusko – pruskom ratu 1871. godine Francuska je promijenila svoju kolonijalnu politiku. Stvorena je Francuska Zapadna Afrika 1895. i Francuska Ekvatorijalna Afrika 1910. godine. U sjevernoj Africi dobila je na račun turskog nasljedstva protektorat nad Tunisom i Marokom. Kao mandatne teritorije dobila je Siriju, Libanon, Kamerun i Togo. Prvi i Drugi Svjetski rat ubrzali su centrifugalne procese u kolonijama. Na početku Drugog svjetskog rata za neovisnost se izborila Sirija 1941. i na kraju Drugog svetskog rata i Vijetnam. Poslije poraza u bici kod Dien Bien Fuza u Vijetnamu Francuska je posve napustila Indokinu 1954. godine. Nakon oslobodilačkog rata na sjeveru Afrike nezavisnost je dobio i Alžir 1962. godine. Alžir je slovio kao poslovično najveća i najjača francuska kolonija na tlu Afrike i njegov gubitak za Francuze je označio i kraj njihovog kolonijalng carstva, premda je i nakon toga Francuska zadržala neke manje prekomorske teirtorije. Stvoren je Francuski savez 1946. a zatim francuska zajednica po uzoru na britanski Commonwealth.

Dragan Ilić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal