GOVOR HRVATSKOG ARHIEPISKOPA ALEKSANDRA NA LITURGIJU ZA SV. GERMOGENA I OSTALE MUČENIKE HPC
Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država[1].
U NDH godine 1942. bilo je teško ratno stanje zbog stalnih napada dviju vrsta partizana, koji žele srušiti hrvatsku državu – monarhofašističkih, nazivanih četnicima, koji se bore za propalu Kraljevinu Jugoslaviju i komunističkih, koji se bore za buduću komunističku Jugoslaviju. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrijetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba[2].
Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska Odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena[3].
Prvo bogoslužje obnovljenoj crkvi u Zagrebu održao je svećenik Vaso Šurlan povodom Uskrsnuća Gospodnjeg 5. travnja 1942.
Vrijedi napomenuti da je na isti nadnevak (5. travnja 1942.) i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa je tako u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.
U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.
Mitropolit Germogen 29. svibnja 1942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja dok je u međuvremenu zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču[4].
U tom času Arhiepiskop Germogen doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom. Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve[5].
Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji. Bila je priznata i od Mađarske pravoslavne crkve za čije je potrebe mitropolit Germogen rukopolagao svećenike.
Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina[6].
Tako nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Srpske PC, Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC i Carigradske patrijarhije.
Istina je da godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego je u obnovljenoj državi obnovljena i Crkva.
Jugoslavenski „povjesničari” govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu 1920., faktički djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdile da su primile na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva jer se to temelji na pravilima br. 37, 38 i 39 Trulskog sabora (691-692). Oglasuje se i Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske (1942.): „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.[7] Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji vrijedi i dan danas.
Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve[8], a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita Zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve[9].
Dne 6. svibnja 1945. (Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve[10].
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi. Vojska NDH, koja je bila u ratu s Velikom Britanijom i SAD, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Osim toga ne možeš se predati nekome s kim nisi u ratu, a NDH nije bila u ratu sa SSSR-om. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande koje sebe nazivaju Jugoslavenskom armijom još od prosinca 1944. i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije.
Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (200 000 vojnika i 500 000 civila)[11] natrag u sovjetsku zonu. Zapovjednik III. Ukrajinskog fronta maršal Tolbuhin odlučuje da svi oni budu izručeni njemu podređenoj Jugoslavenskoj armiji. (prije – Narodooslobodilačka vojske Jugoslavije, kasnije – JNA[12]).
Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
Smaknuti kler Hrvatske pravoslavne crkve
Ulaskom komunističke Jugoslavenske armije u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica na Jarunu.
Tada se sudilo prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ iz svibnja 1944. godine, a vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv. „narodnim neprijateljima“. U tu kategoriju narodnog neprijatelja ubrajalo se svakog tko je na bilo koji način „bio u dosluhu s okupatorom“ ili na bilo koji način „pomagao okupatoru“ protiv naroda Jugoslavije (čl. 2.), što je u praksi značilo – svi koji nisu bili pripadnici Jugoslavenske armije. Vojni sudovi su mogli prema svojoj slobodnoj ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju „od 3 mjeseca do 2 godine, pa i više“ (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih djela“narodnih neprijatelja“ završavaju sa „i sl.“, te „i.t.d.“ (čl. 12.-15). Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni.” (čl. 27.)[13], što je u praksi znailo potpunu samovolju.
Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Hrvatski patrijarh Germogen, Sarajevski episkop Spiridon Mifka, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici kako ne bi ostala niti uspomena na to da je postojala Hrvatska pravoslavna crkva.
Puno je vjernika (laika) ubijeno samo zato što su pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve – ministar Savo Besarović, više hrvatskih generala, Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov…
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika, niti popis ubijenih monahinja. Jedno je sigurno – svi su morali biti ubijeni[14]. Ako je itko od pripadnika klera HPC preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dio vjernika.
To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.
Bezbožni komunizam
Normalnim ljudima u Hrvatskoj nije jasno kako netko može počiniti takav stravični zločin svom narodu kakvog su počinili jugoslavenski komunisti – dobar dio njih etnički Hrvati. Npr. Vlado Ranogajec, koji je podpisao više od 700 smrtnih presuda nije niti Srbin, niti četnik – bio je etnički Hrvat, ali komunist što mjenja sve jer komunist nema svoju domovinu niti svoga naroda – on se kao internacionalista bori za pobjedu komunizma.
Socijalizam-komunizam u načelu je antikristov. Njegov unutarnji temelj je poricanje Boga, nevjera u Njega i u čovjeka: nevjera u besmrtnost čovjeka i duha.“ Marksizam općenito vjeruje da se dobro ostvaruje kroz zlo, svjetlo kroz tamu.“[15] Otuda i razumijevanje da se kroz rat i nasilje svi problemi mogu riješiti jednom zauvijek. Zato su metode rata prenesene na društvo, na državu.
Novi komunistički čovjek je „sklon prenijeti vojne metode na organizaciju života, spreman je metodički koristiti nasilje, dominantan je i štuje nasilje. Novi čovjek klanja se snazi i uspjehu, prema slabima je nemilosrdan. U novom komunističkom tipu motivi moći istisnuli su stare motive ljubavi prema pravdi i suosjećanju. U ovom tipu izgrađena je tvrdoća koja se pretvorila u okrutnost.“[16] Krotkost i poniznost pretvorili su se u žestinu i ljutnju.
Komunist se hrani mržnjom, on ne može živjeti bez neprijatelja, bez negativnih osjećaja prema tom neprijatelju. Gubi i snagu i želju za život kada mu nedostaje taj neprijatelj. Ako ne postoji takav neprijatelj, rješenje je lako pronaći – jednostavno se izmisli neprijatelja.
Evo kako je sv. Patrijarh Germogen učinio nešto što nitko drugi u Hrvatskoj nije učinio na ovaj način – upozorio je o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u svojoj Uskrsnoj poslanici 6. svibnja 1945.:
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!
Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”
Godine 2000. Mihail Šardt-Kupčevskij je napisao:
“Navršilo se već 55 godina od umorstva naših ruskih i hrvatskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja – bez pogreba, bez opijela.
Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni za Njega, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj. Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju?
Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na sve pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živućih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!“[17]
Ufamo se u milosrđe Tvoje i vapimo za vječnom istinom Tvojom koja je usredotočena u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Božanski Sin Tvoj.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
