ZVAN VELA KAUZALNOSTI.
Samoinformacija, sinkronicitet i kvantni korijeni prekognicije.
Vjerujem da si nitko ne može priuštiti pretpostavku s apsolutnom sigurnošću da su sinkronistički događaji, koje je Carl Gustav Jung majstorski opisao i definirao u svom poznatom eseju o sinkronizmu iz 1952. godine, potpuno slučajni i lišeni bilo kakve simbolične ili informativne vrijednosti. Godine 1951., tijekom predavanja na jednoj od nekoliko dobrotvornih konferencija održanih u Anconi u Italiji, sam Jung je lucidno ispitao psihičke uvjete potrebne za manifestaciju proročkih ili telepatskih fenomena, čiji su uzroci neobjašnjivi iz racionalne i tradicionalne perspektive. U tim fenomenima, kao i u istinitim proročkim praksama i značajnim slučajnostima, Jung je vidio duboku logičku povezanost između različitih, uzročno nepovezanih događaja. Ovu podudarnost značenja, koja se može manifestirati u koreliranim događajima između prostorno odvojenih psiha ili u slučajnostima koje izražavaju slično značenje između psihe i prirodnog, vanjskog događaja, nazvao je sinkronizacijom. Ovi sinkronistički procesi nedvosmisleno ukazuju na to da prostor i vrijeme postoje u bliskom odnosu s psihom i da, pod određenim okolnostima, psiha može nadići prostorno-vremensku dimenziju koju normalno percipira bilo koja osoba.
Ono što se čini čudesnim i neshvatljivim iz čisto kauzalne perspektive može se dogoditi samo kada se psiha nađe u stanju u kojem su aktivirane dispozicije kolektivne nesvjesnosti, pronađene na vrlo dubokoj razini psihofizičke stvarnosti. Te dispozicije, nazvane arhetipovi, visoko nabijene psihičkom energijom, mogu dovesti do probijanja barijere prostor-vremena i, djelujući kao pravi “agenti za uređenje”, donijeti vrlo značajne podudarnosti. To je podudarnost značenja koja se događa unutar strukturne tkanine koja nadilazi trodimenzionalni svijet, uključujući međusobno povezane procese bez ikakve dokazive linearne kauzalne logike. Fenomeni poput telepatije, vidovitosti, prekognicije, značajnih podudarnosti, sudbonosnih susreta i predznaci ili snovi, u svjetlu ove hipoteze, smatraju se različitim i komplementarnim aspektima jednog, velikog principa zvanog sinkronicitet.
Doista, dovoljno je znati nekoliko pravila koja se odnose na teoriju informacija da bi se uočila čudna sličnost između sinkronističkog događaja, shvaćenog u njegovom najautentičnijem smislu, i samoinformacije bilo kojeg događaja, koji ljudski um može uočiti, prepoznati i interpretirati. Ali što je točno samoinformacija? Pa, ako uzmemo u obzir bilo koji događaj, smatramo ga potpunim, dakle dogodio se i stvarnim, te istovremeno od tog događaja oduzmemo količinu nesigurnosti povezane s njim, definiramo njegovu samoinformaciju. Nesigurnost i informacija usko su povezane, toliko da jedna ne može postojati bez druge. U slučajnom signalu, što je veća njegova nesigurnost, to više informacija možemo izvući iz njega pažljivim određivanjem. Pokušajmo bolje razumjeti ove koncepte kroz nekoliko jednostavnih praktičnih primjera: krenimo s razmatranjem izjave da će sutra sunce izaći na istoku. Ovo je nesumnjivo izjava koja, u smislu sadržaja informacija, praktički ništa ne dodaje onome što već znamo s praktičnog i intuitivnog stajališta. Međutim, ako uzmemo u obzir ovu drugu rečenicu, naime da će sutra sunce zauvijek ugasnuti, stvari se radikalno mijenjaju. Ova izjava ima puno veći sadržaj informacija od prve rečenice, budući da je vjerojatnost da se prvi događaj dogodi nesumnjivo znatno veća od druge mogućnosti. Stoga možemo s pouzdanjem reći da je samoinformiranost događaja koji je 100% siguran, uziman zdravo za gotovo, praktički i matematički nula. Iz toga zaključujemo načelo da je samoinformiranost događaja obrnuto proporcionalna vjerojatnosti njegovog pojavljivanja; to jest, što se više povećava vjerojatnost njegovog pojavljivanja, to se više smanjuje njegova samoinformiranost i obrnuto.
No, vratimo se u ovom trenutku na Jungov koncept sinkroniciteta i njegova proširenja. Ako primijenimo gore navedene principe na nepredvidive događaje koji su se već dogodili, budući da nitko nije sposoban predvidjeti budućnost sredstvima klasične fizike, možemo zamisliti primarni izvor neizraženih informacija, skriven od nas, skriven unutar nabora prostor-vremena, što neizbježno dovodi do materijalizacije ili nematerijalizacije određenog događaja. Paralela s principom retrokauzalnosti postaje očita u ovom trenutku. Ove neizražene informacije ne odnose se na sadašnjost percipirajućeg subjekta, već na njegovu budućnost ili budućnost cijele zajednice ili skupine pojedinaca. Oni koji su sposobni uhvatiti ove informacije teoretski bi bili sposobni percipirati, putem neke vrste šestog čula, približavanje ili ne-događaj čija bi se priroda mogla pokazati korisnom ili opasnom za njih.
Nemoguće je ignorirati cijeli spektar uvjeta koji dovode do psi fenomena, kojima posebno pogoduju promijenjena stanja svijesti poput opuštanja, zaštite od vanjskih podražaja, slutnji, meditacije, hipnoze ili transa, pa čak i intenzivnih emocionalnih iskustava u grupama. Koliko često čujemo priče o ljudima koji, doživljavajući čudne senzacije ili slutnje, odbijaju ukrcati se u avion, vlak ili automobil, samo da bi otkrili da će njihovo putovanje biti kobno? Kad bih morao birati kojem od različitih psi fenomena dati više vjerodostojnosti, nesumnjivo bih se odlučio za prekogniciju. Citirajući Hansa Bendera:
„Kauzalno razmišljanje, odnosno ideja da uzrok uvijek mora prethoditi posljedici, duboko je ukorijenjeno u našoj koncepciji svijeta, a sama izvješća o spontanim pojavama nisu dovoljna da skeptike zainteresiraju za empirijski materijal koji podupire prekogniciju; samo izvanredno dobro dokumentirani dokazi ponekad ih mogu navesti da napuste svoj potpuno skeptični i negativni stav.“
Sve bi se to činilo uistinu apsurdnim, budući da bismo bili u iskušenju vjerovati u kruto determinističku prirodu stvarnosti. Pa ipak, unatoč svemu, Heisenbergov princip neodređenosti ne bi bio ni na koji način ugrožen, budući da bi pojavljivanje ili nepojavljivanje bilo kojeg pojedinog događaja uvijek bilo probabilističke prirode, nikada ne bi dosegnulo 100% vjerojatnosti i isključilo bi mogućnost da je bilo koji događaj potpuno siguran ili nemoguć a priori. Ponovno citirajući Bendera:
U prekogniciji se može predvidjeti samo ideja budućeg događaja, a ne sam događaj u njegovoj stvarnosti; vidovnjak vidi sliku budućnosti, idealnu skicu koja se ne mora nužno ostvariti. Ostvarenje skice, za koju se mora pretpostaviti planirana kozmička svijest, može se izbjeći, i upravo paradoks intervencije spašava slobodnu volju. Paranormalni fenomeni slutnji i predosjećaja suočavaju čovjeka s tajnom stvarnošću i širim zakonom prirode, preokrećući sve odnose naše znanstvene koncepcije temeljene na kauzalnom mišljenju i pokazujući da psiha može transcendirati prostor i vrijeme, otvarajući dimenzije stvarnosti koje slučaju pridaju potpuno drugačiju vrijednost.
U svojoj knjizi “Skrivena stvarnost”, Hans Bender prepričao je istinite priče koje majstorski ilustriraju ovaj koncept. Žena iz Ruhrske oblasti (Njemačka) sanjala je javni tramvaj čiji je vozač bio Smrt; obraćajući joj se, Smrt je rekla da još uvijek ima slobodnog mjesta straga. Ova vizija iz sna toliko ju je uplašila da ju je probudila. Tog jutra otišla je na tramvajsku stanicu koja je bila puna, a ukrcaj se činio nemogućim, ali odjednom je vozač viknuo potpuno iste riječi koje je čula u snu:
„Ovdje straga još je bilo slobodno sjedalo.“ Bila je toliko šokirana da je odlučila ne ući, dok su se putnici smijali njezinoj zbunjenosti. Odvezla se podzemnom željeznicom na posao i tamo saznala da je tramvaj doživio smrtonosnu nesreću; bio je to upravo onaj vagon u koji je odbila ući!
Pjesnik Werner Bergengruen ispričao je sličnu anegdotu: njegov ujak sanjao je mrtvačka kola čiji ga je vozač, mladić odjeven kao paž, pozvao da se vozi s njim. Nešto kasnije, dok je bio u robnoj kući u Parizu, dok su ljudi čekali u redu kako bi isprobali novo brzo dizalo, kada su se vrata otvorila, čovjek je prepoznao paža iz svog sna i odbio ući. Zaštitno proročanstvo njegovog sna spasilo ga je: dizalo je palo, uzrokujući smrtne slučajeve i ozljede. Goethe je, štoviše, rekao da budući događaji bacaju svoje sjene unaprijed. Pauwels i Bergier, u svojoj knjizi “Jutro mađioničara”, prisjetili su se da Dante, u Božanstvenoj komediji, posebno govori o Južnom križu, zviježđu nevidljivom na sjevernoj hemisferi i nepoznatom nijednom putniku njegovog vremena; da je Swift, u svojoj knjizi “Putovanje u Laputu”, točno opisao udaljenosti i periode rotacije dvaju satelita Marsa čak i prije nego što ih je otkrio astronom Asaph Hall 1877. godine; i da je 1896. godine pisac MP Shiel objavio roman pod naslovom “SS”, u kojem su anticipirane bande kriminalaca posvećenih razaranju i progonu.
Stoga postoje nepobitne analogije između koncepta samoinformiranosti i Jungovog koncepta sinkroniciteta, i ako idemo dalje, mogli bismo nazrijeti uistinu izravnu vezu. Ali u svakom slučaju, možemo li i dalje vjerovati da kada, čistom slučajnošću, na najnezamislivijem mjestu i tisućama kilometara od doma, sretnemo prijatelja kojeg nismo vidjeli godinama, taj događaj nema simboličku vrijednost? Možemo li to smatrati tek slučajnošću bez informativne vrijednosti? A što je s događajem čija je vjerojatnost gotovo nula, ali koji se svejedno dogodi, poput dobitka na EuroMillionsima? Kada nas sreća poljubi u čelo ili nas nesreća spotakne u najneočekivanijim trenucima, pokušavaju li nam možda nešto reći? Je li činjenica da je Hitler izbjegao devet pokušaja atentata samo slučajnost? Nitko nikada neće sa sigurnošću znati kome su namijenjene poruke povijesnih događaja, ali možemo početi prestajati vjerovati da se stvari događaju čistom, besmislenom slučajnošću.
To nas izravno vodi do temeljnog pitanja: ako možemo spasiti svoje živote kroz slutnje snova ili uvide u budućnost, tko ili što nam šalje te informacije? Jesu li to možda duše naših preminulih voljenih koji, iz zagrobnog života, mogu komunicirati s nama kako bi nas zaštitili, nadilazeći granice materije zahvaljujući vječnoj emocionalnoj vezi? Ili imamo posla s potpuno nesvjesnim mehanizmom koji se aktivira kada osjetimo neposrednu opasnost na dubokoj razini? Ako je teorija disipativnog kvantnog mozga Giuseppea Vitiella i njegovih suradnika valjana, odgovor bi mogao ležati u još revolucionarnijoj fizici uma. Primjenjujući teoriju kvantnog polja na živčani sustav, mozak se ne opisuje kao klasično računalo, već kao otvoreni, makroskopski i disipativni sustav u kojem molekularni dipoli i molekule vode neprestano međusobno djeluju s elektromagnetskim poljem, generirajući stanja koherencije i stabilnog pamćenja. Unutar ovog izvanrednog teorijskog okvira, nesvjesno više nije jednostavna frojdovska represija, već otvorena struktura sposobna rezonirati s nelokalnim informacijskim poljima prostor-vremena. Na taj način, um može prikupiti informacije izravno iz budućnosti, potvrđujući stvarnost retrokauzalnosti i objašnjavajući kako fenomeni prekognicije i sinkroniciteta nisu ništa drugo nego prirodna manifestacija svijesti koja je, pod određenim uvjetima promjene ili duboke koncentracije, sposobna nadići barijere linearnog vremena kako bi doprla do najintimnijeg, univerzalnog i skrivenog tkiva stvarnosti.
Važna napomena za one koji su skeptičniji:
Ni disipativni kvantni model mozga Giuseppea Vitiella ni retrokauzalnost ne smatraju se pseudoznanostima. Oboje pripadaju području akademskog teorijskog istraživanja i filozofije fizike, iako su dio polja intenzivne znanstvene rasprave i nagađanja.
Temeljna razlika leži u metodi i kontekstu; oni nisu izmišljeni niti im nedostaje rigoroznosti, već složeni matematički modeli koje su formulirali teorijski fizičari unutar okvira moderne fizike, a ipak im nedostaje konačna eksperimentalna potvrda za njihove najekstremnije primjene. Vitiellova teorija nije pseudoznanost! Koristi rigorozni matematički formalizam (disipacija u kvantnim sustavima s više tijela). Vitiellove studije objavljene su u prestižnim međunarodnim recenziranim znanstvenim časopisima. Mainstream neuroznanstvena zajednica skeptična je prema ideji da makroskopski kvantni učinci preživljavaju u mozgu (zbog “kvantne dekoherencije” izazvane toplim, vlažnim okruženjem bioloških tkiva). Međutim, model nudi korisne matematičke alate za opisivanje sinkronizacije neurona i trajne otvorenosti mozga prema vanjskom okruženju. Što se tiče retrokauzalnosti, treba imati na umu da su u fundamentalnoj fizici (kvantna mehanika i relativnost) matematičke jednadžbe simetrične s obzirom na vrijeme. Ugledni povijesni i suvremeni fizičari predložili su retrokauzalne modele za tumačenje paradoksalnih fenomena poput kvantne isprepletenosti (na primjer, kako bi prevladali koncept “djelovanja na daljinu” bez kršenja relativnosti). Ovo je teorijska interpretacija kvantne mehanike. Ne krši matematičke zakone fizike, ali ni na koji način ne dopušta slanje razumljivih poruka ili signala u prošlost (poštujući princip nekomunikacije). Ostaje manjinska i spekulativna hipoteza, ali legitimna!
