AKTUALNA PITANJA PREDSJEDNIKU VLADE
Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.
Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.
(Katonovo pravilo)
U travnju 2021. u Hrvatskom saboru je Ante Prkačin postavio aktualno pitanje Predsjedniku vlade, koje smo mi sastavili, a vezano za ništetni Ugovor od zajedničkog interesa koji je Ivica Račan 2002. potpisao s nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“. Predsjednik vlade Plenković je rekao da s tim ugovorom nije upoznat i da će sve to provjeriti. U samo pet minuta, koliko je imao na raspolaganju Ante Prkačin, nije mogao detaljno obrazložiti svoje pitanje pa je kasnije poslao pisano kratko aktualno pitanje na tri stranice jer više teksta ionako nitko ne bi pročitao.
O tom ništetnom ugovoru mi smo pisali još 2015. u članku pod naslovom „(Ne) zakonito djelovanje SPC u Hrvatskoj”, koji je kasnije objavljen i u našoj knjizi,[1] koju smo dostavili svim zastupnicima u Hrvatskom saboru.
Dne 15. ožujka 2016. povodom rasprave o državnom proračunu u Hrvatskom saboru, gen. Željko Glasnović je govorio pet minuta o tom ugovoru ali apsolutno nitko nije reagirao, kao da ništa nije rekao.
U namjeri da gosp. Plenković (pa i šira javnost) bude bolje upoznata s tom materijom, morali smo pripremiti aktualna pitanja, koja slijede, a poslana su njemu osobno kao i svim zastupnicima u Hrvatskom saboru.
Poštovani gosp. Plenkoviću (u nadi da ste u ovih skoro pet godina pročitali i proučili ugovor – op.a.),
svi hrvatski povjesničari potvrđuju kako je Katolička crkva univerzalna pa tako u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska katolička crkva nego Katolička crkva u Hrvatskoj, što je neupitno. Slažu se s činjenicom da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) što je isto tako neupitno. Nikako da u javnosti netko objasni kako to da su pravoslavne crkve nacionalne (državne), a u Hrvatskoj je nacionalna (državna) crkva SPC sa sjedištem u Beogradu, tj. Pravoslavna crkva Srbije.
Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) pravna je i povijesna sljednica autokefalne Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su od pamtivijeka dio Hrvatskog kraljevstva i koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920. i čiji je poglavar nosio naslov Patrijarh Hrvatski. U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država suprotno crkvenim kanonima (kršenje apostolsko pravilo br. 30).
Početkom Drugog svjetskog rata HPC je obnovljena uz iskazanu suglasnost Carigradske patrijarhije i većine ostalih pravoslavnih crkava, čije su odluke još uvijek na snazi.
Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, dok je Hrvatska okupirana od vojske III. Ukrajinskog fronta Sovjetskog saveza, jugoslavenski komunisti streljaju Hrvatskog patrijarha Germogena, cijeli crkveni kler i puno vjernika HPC, bez ikakve optužbe za neki ratni zločin i na temelju nepostojećeg zakonodavstva.
Hrvatski patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
Mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar obnovili smo Hrvatsku pravoslavnu crkvu i njezinu autokefalnost 1. prosinca 2013. na temelju crkvenog kanona po kojem „redoslijed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu” i radi na prikupljanju svih pravoslavaca u Republici Hrvatskoj bez obzira na njihovo etničko podrijetlo.
ISPRAVAK HRVATSKE POVIJESTI
Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše „De administrando imperio” (O vođenju carstva) između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati „oni, koji vladaju velikom zemljom” a Srbi – „sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali „sluge”. Samo u Hrvatskoj većina uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo što Hrvatska nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom… dok je činjenica da su Srbi oduvijek bili hrvatski vazali.
Godine 2008. u Zagrebu objavljena je knjiga SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, gdje autor Sima M. Ćirković, „Srbin“ rođen u Hrvatskoj piše sljedeće:
„Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Serviae, a poslije njega to će biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine.”
Isto se je dogodilo 1878.-e za vrijeme Berlinskog kongresa kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austro-ugarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da mu budu vazali, a zauzvrat će se Austro-Ugarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija koja je na snazi do 1903.
Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti je zločin. Zbog toga kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914. Austro-Ugarsko carstvo je smatralo je to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločinom koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i Hrvatsko-mađarski kralj.
Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u RH govori:
Rastko Nemanjić (monah Sava) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od (Bugarske) Ohridske arhiepiskopije[2] 1219. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana i tako navodno osniva SPC (ne postoji dokument koji bi sve to potvrdio).
Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga nije postojala crkva koja bi sebe nazivala Srpskom pravoslavnom crkvom.
Dalje ista povijest govori:
„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se do godilo tijekom 1218. ili 1219. (6727)…„ (op.a. – Carigradski patrijarh Manuil nije mogao donijeti takvu odluku vezanu za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autokefalna crkva donosi samostalne odluke i nije nikome podređena pa niti njemu).
„…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…” (op.a. – monah je član monaškog bratstva (fratar), koji nije dio crkvenog klera).
Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa (biskup) koji nakon što je već rukopoložen, može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop” (nadbiskup). Episkopa rukopolažu (posvećuju) najmanje dvojica episkopa[3] (crkveni kanoni zabranjuju da episkope iz jedne crkve rukopolažu svećenici ili episkopi iz druge crkve).
Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i godine 1878. objavio Poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije 150 godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku. Tekst tog dokumenta objavio je i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.
Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ), koji navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije. Službeni dokumenti Osmanskog carstva tu crkvu nazivaju „Pećkom patrijarhijom Ugarskih zemalja”.
Pravilo br. 38 IV Ekumenskog koncila (678 g) govori da „crkvena granica slijedi državnu granicu”. To znači da je Crkva vezana za teritorij države. Etnofiletizam, koji Crkvu veže uz narod/pleme umjesto za teritorij, osuđen je na Carigradskom saboru 1872. kao hereza. Sada se SPC koja je pravoslavna crkva Srbije proglašava pravoslavnom crkvom Srba.
Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-iztočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je kršenje crkvenih kanona, a slično tomu SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu. Evo kako je sve to vrlo kvalitetno u svom članku obrazložio jedan svećenik SPC:
„Pravoslavna crkva ne prihvaća teorije … da je imovina Crkve vlasništvo lokalne crkvene zajednice ili države… Iako su ovo besmislice, one imaju odjeka među prostima…“
U zborniku Sintagma iz 1855. tiskanom u Ateni po narudžbi Carigradskog patrijarha, koji daje popis autokefalnih crkava, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Na tom popisu nema nikakve srpske crkve. Redni broj 6. ima Autokefalna crkva Cipra (ne Ciprana), redni broj 8. ima Autokefalna crkva Sinaja (ne Sinajaca), redni broj 9. ima Autokefalna crkva Crne Gore (ne Crnogoraca). Vrijedi napomenuti da je sljedeće godine (1856.) rođen Nikola Tesla, koji je navodno „Srbin“ jer mu je otac Milutin kao pravoslavni svećenik bio u nekoj srpskoj crkvi koje tada nije bilo niti u Srbiji, a još manje u Hrvatskoj.
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prjestolonasljednik Aleksandar Karađorđević svojim je ukazom suprotno crkvenim kanonima stvorio novu crkvu – Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC!), protukanonskim „ujedinjenjem“ nekoliko od prije postojećih crkava. Takvo ujedinjenje je moguće samo na temelju odluka tih crkava.
Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela takvu odluku, a nije niti mogla jer u to vrijeme nije imala izabranog poglavara bez kojeg se ne može donijeti takva odluka. Nije imala izabranog poglavara jer je godine 1913. zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao u Austriji. Širile su se glasine da je počinio samoubojstvo sve dok tjedan dana kasnije nije pronađen s odsječenom glavom – samoubojstvo sigurno nije (a za svega devet mjeseci nakon toga, Crna ruka mučki ubija prijestolonasljednika Ferdinanda).
Godine 1922. podmićivanjem Carigradskog patrijarha Miletija Metaksakisa, dobiven je Tomos kojim se dodjeljuje autokefalnost novoj crkvi u novoj državi. Sama činjenica da je nova crkva dobila Tomos potvrđuje činjenicu da prije 1922. nije postojala bilo kakva autokefalna crkva koja bi mogla sebe nazivati srpskom jer je Tomos dokument koji se daje jednom u povijesti. Carigradska patrijarhija nije nadređena ostalim autokefalnim crkvama pa niti onima, koje su „ušle” u novu crkvu, da bi izdala Tomos. Činjenica da hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nije donijela takvu odluku znači da ona de jure još uvijek postoji. Zapravo Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba što bi bilo hereza nego pravoslavna crkva SRBIJE i svojim mjerodavnim teritorijem slijedi granice Srbije. Od toga slijedi da dok nije bilo Srbije nije moglo biti niti srpske crkve. Pa tako nije bilo moguće da u Hrvatskom kraljevstvu postoji pravoslavna crkva države Srbije, države koje tad još ni nema. Sve tvrdnje da je u Hrvatskoj prije 600 godina postojala SPC ili općenito bilo kakva srpska crkva su srpsko-jugoslavenske izmišljotine.
Na popisu stanovništva iz 1802. u svih sedam hrvatskih područja u Austrijskom carstvu Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca – svi Hrvati.
Vjerska i etnografska karta Bosne po Karlu Saxu, sastavio Karlo Herdliczka, objavio u knjizi “Bosna” Vjekoslav Klaić 1878.
Prava hrvatskih pravoslavaca jamči Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „…pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona.” a zemaljski zakoni odnose se na Hrvatsko kraljevstvo i njegovu pravoslavnu Crkvu.
Nacionalni (državni) predznak pred nazivom pravoslavnih crkava pojavljuje se tek u drugoj polovici 19. st. Prvi državni dokument, koji sadrži naziva SPC je Zakon o SPC iz 1929. a prvi crkveni dokument u kojem sama crkva sebe naziva na ovaj način je Ustav SPC iz 1947. Ovakvo stanje kad u Hrvatskoj kao nacionalna PC djeluje PC Srbije, dokaz je podređenosti (vazaliteta) RH prema Srbiji.
UGOVOR OD ZAJEDNIČKOG INTERESA
Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 na snazi je od 16. srpnja 2002. kad je objavljen u NN (ZPPVZ).
Dana 20. prosinca 2002. Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj[4].
SPC je registrirana u Srbiji godine 2006., tj. četiri godine nakon potpisivanja Račanovog ugovora. De jure na dan potpisivanja ugovora Pravoslavna crkva Srbije (SPC) ne postoji. Ne postoji niti država Srbija (Zadnja Jugoslavija nestaje 15. travnja 2006. i tek od tog trenutka postoji samostalna Srbija).
POTPISNICI UGOVORA
U preambuli je navedeno tko su potpisnici ugovora – Vlada Republike Hrvatske, na temelju članka 40. i 41. Ustava Republike Hrvatske, članka 9. stavka 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (»Narodne novine« broj 83/02, u daljnjem tekstu: Zakon) i „Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj)”, a takav organski dio SPC u njenom Ustavu ne postoji.
U ugovoru su navedene četiri eparhije SPC ali u stvari u RH osim navedenih djeluju i Zahumska eparhija (Dubrovnik, Metković i Korčula) sa sjedištem u Mostaru (BiH) i Srijemska eparhija (Srbija) s tri sela na istoku RH (Ilok, Tovarnik, Bogdanovci).
NEPOSTOJEĆA EPARHIJA
U ugovoru[5] su navedene eparhije, koje sastavljaju tzv. SPC u Hrvatskoj:
- Zagrebačko-Ljubljanska;
- Gornjokarlovačka;
- Dalmatinska;
- Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska
SPC tvrdi da eparhija „Slavonska” nosi taj naziv od 1959. sve do danas.[6]
SPC tvrdi da je eparhija Osječko-poljska i Baranjska uspostavljena 1991. odlukom Svetog arhijerejskog sabora.[7]
Od svega toga slijedi da kad je ugovor podpisan (2002) nije postojala eparhija „ Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska” – ne postoji niti sad što potvrđuje službena stranica SPC[8].
Ne samo da ne postoji „SPC u Hrvatskoj”, nego ne postoji niti eparhija „Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska”!
Nikomu nije jasno na temelju čega je eparhija „Zagrebačko-Ljubljanska i cijele Italije“ dio tzv. SPC u Hrvatskoj kad ona obuhvaća osim dijela hrvatskog teritorija i skoro cijeli teritorij Slovenije te dio teritorija Italije.
JOŠ O POTPISNICIMA UGOVORA
„a na temelju članka 69. točke 17. i članka 70. stavka 24. Ustava Srpske pravoslav ne crkve” i odluke Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine”
Ustav SPC, čl. 69, t. 17 – (Sveti arhijerejski sabor) nastoji da se odnos Crkve i Države i međusobni vjera i vjeroispovijesti u Državi pravilno i bez štete po pravoslavnu Crkvu urede;
Ustav SPC, čl. 70, t. 24 – (Sveti arhijerejski sinod) – stara se da se odnos Crkve i Države i interkonfesionalni odnosi u smislu zakona točno i bez štete po pravoslavnu Crkvu održavaju; (Kad je 1947. donesen ovaj Ustav SPC pod „državom” se mislilo na Jugoslaviju i na nekom jugoslavenskom zakonu. Kako se to prenosi na RH nije jasno – op. a. )
Pravoslavnu crkvu predstavlja njen poglavar – Patrijarh. Apostolsko Pravilo 38 kaže da se bez izabranog poglavara ne mogu donositi odluke.
Patrijarh nikako to svoje pravo ne može nekome drugome delegirati jer to crkve ni kanoni ne dozvoljavaju.
Iz svega ovoga slijedi da je ugovor s Vladom RH u ime SPC morao potpisati njen poglavar – patrijarh – ali nije. Zato smo pokušali istražiti kako je došlo do toga da nije patrijarh potpisao ugovor s Vladom RH nego netko drugi.
Ustav SPC jasno određuje u čl. 61 i čl. 62 što se mora učiniti u slučaju smrti patrijarha i u slučaju dugotrajnoj nemogućnosti obavljanja dužnosti. Dakle kad je patrijarh živ i zdrav on mora predstavljati Crkvu i ne postoji nikakva kanonska ni ustavna mogućnost da on ta svoja prava nekomu delegira.
„i odluke Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine”
Ova odluka ne postoji u arhivi Vlade RH jer ili nije dostavljena ili nije ni donesena. O njoj u administraciji Sv. arhijerejskog Sinoda SPC u Beogradu govore kao o odluci o kojoj svi govore ali ju nitko nikad vidio nije.
Po nama takva odluka čak i kad bi postojala bila bi suprotna crkvenim kanonima i Ustavu SPC.
Način na koji je ona stavljena u preambulu ugovora može se smatrati svojevrsnom punomoći.
Unatoč tomu što punomoć nije predstavljena prilikom sklapanja ugovora, on je sklopljen. Predsjedniku vlade Ivici Račanu nije bilo bitno s kojom pravnom osobom potpisuje ugovor pa tako niti tko potpisuje u ime koje pravne osobe.
Patrijarh SPC nikako nije htio potpisati ugovor s RH jer bi to značilo da priznaje njeno postojanje. Zbog toga moralo se smisliti kako da ugovor netko drugi potpiše navodno u ime SPC da bi se ona mogla uzdržavati hrvatskim novcem, koji bi dobivala iz hrvatskog državnog proračuna. Zato je izmišljen Episkopski savjet čiji izmišljeni predsjednik potpisuje ugovor s Vladom RH u ime izmišljenog organskog djela SPC nazvan „SPC u Hrvatskoj”.
Sve to potvrđuje autor ugovora Simo Raić u svojoj knjizi IZMEĐU HRVATA I SRBA.
NASTAVLJA SE …
