Otkrivamo kako su Srbi pokrali i oteli katoličke bogomolje u Crnoj Gori

0
12812

Sveti Sava u svom zborniku crkvenih zakona “Krmčija Svetog Save” i u “Hilandarskom tipiku” priznao je papi kako Rimu pripada pravo nadzora nad svim srpskim zemljama i gradovima

Unatoč javnom zaklinjanju papi na vjernost, iza leđa i bez znanja poglavara Rimske crkve dvolični je Sveti Sava kao lažni Srbin i lažni srpski svetac pravoslavnu  Zetsku episkopiju podigao otimajući od Rimokatoličke crkve njezine samostane i crkve

Srbin Petar Šerović opisao je 1923. u djelu “Kako su Benediktinski manastiri u Boki Kotorskoj prešli u ruke pravoslavnih Srba” a velikosrpski portal Rastko.rs pohvalio je Srbe za krađu katoličke kulturne baštine..

Velikosrpske Večernje novosti iz Beograda u izvadku iz zbornika crkvenih zakona “Krmčija Svetog Save” 2014. priznale su da je u Savino doba sv. Apostolska stolica rimska imala  pravo nadzora u svim zemljama i gradovima gdje su tad živjeli Srbi.

Srpska crkva u Zeti, slijednici Duklje, prvo je 1219. godine nasilno i najjačom otimačinom katoličke crkve i manastire pretvorila u pravoslavne božje hramove. Sveti Sava je prije 800 godina ustanovio Zetsku episkopiju sa sjedištem na Prevlaci kod Tivta, premda u znanosti ima stanovitih prijepora glede središnjeg grada uspostavljene Zetske episkopije. Neki tvrde kako je njezino središte bilo na mjestu današnje Podgorice. Većina je na stajalištu da je ona bila na Prevlaci kod Tivta. Nemanjići su crkvu u Zeti uspostavili krađom benediktanskog manastira na Prevlaci kod Tivta. Iako su posvuda nailazila na žestok otpor puka, vjernog katolicizmu, Nemanjići su u krvi gušili pobune, nemilosrdno ubijajući ljude, usput paleći i rušeći veliki broj katoličkih samostana i crkava, gdje su naišli na iznimno jak i organiziran otpor ljudi.

Petar D. Šerović je 1923. godine u službenom listu Srpske patrijaršije “Glasnik” ( godina IV, broj 3 u Srijemskim Karlovcima ) objavio rad “Kako su Benediktinski manastiri u Boki Kotorskoj prešli u ruke pravoslavnih Srba”. Šerovićev rad je 2008. godine slavodobitno i pompozno , kao Srbima hvale i ponosa vrijedna krađa katoličke kulturne baštine, objavljen u cijelosti na stranicama velikosrpskog kvazi znanstvenog portala Rastko.rs. Tamo se u tekstu navodi kako je rimski papa 1346. godine tražio od srpskog vladara Dušana Nemanjića da bezuvjetno vrati Rimskoj crkvi u njezin posjed manastire i crkve, koje su njegovi preci i srpski vladari iz dinastije Nemanjića ukrali i protuzakonito preveli u svoje vlasništvo. Kao i svi Nemanjići, tako je i kasnije carskom titulom u grčkom gradu Serezu,,okrunjeni  car Dušan drsko i bezobrazno odbio vratiti Rimskoj crkvi ukradenu imovinu. On je jednako kao i Sveti Sava bio zadojen mržnjom prema rimokatolicima, iako je znao da su mu svi preci bili katolici. No, sedam godina djetinjstva provedenog u Carigradu na njega je ostavilo pogubnog traga i doprinijelo takvom načinu razmišljanja. Početak Šerovićeva teksta o srpskoj krađi katoličkih manastira i crkava u Boki Kotorskoj točno i poimenice navodi popis zahtjeva Rimske crkve s pojedinostima o svim katoličkim bogomoljama koje su Srbi preoteli i sve do suvremenog doba i prvih desetljeća 21. stoljeća najveći dio njih i zadržali u svom posjedu.. Time su odavno dali do znanja svima da od povijesne krađe ne prezaju, nimalo se ne srame, nego se time još i razmetljivo hvale i taj lopovluk slave.

“U pismu od 6. siječnja 1346. koje je rimski papa Klement VI uputio srpskom caru Dušanu Silnome navedeni su, između ostaloga i benediktanski manastiri s. Mariae Buduaensis, s. Nicolai de Petraniza, s. Lucae de Chertale. s. Michaelis de Tombe, s. Petri de Gradez. s Mariae de Resson, s. Petri de Campo et s. Marci de Pinita, za koje je papa tražio da ih car Dušan povrati katoličkom kotorskom biskupu Sergiju. Za ove manastire, kao i za ostale crkve, sela i otoke koji se u pismu spominju, papa tvrdi da su ih neki srpski kraljevi nonnnulli reges Rassiae, kao Dušanovi prethodnici ( praedecessores )) svojedobno zauzeli ( occuparunt ), te da ih Dušan i daje drži u svojim rukama. U svezi pobrojanih otetih katoličkih manastira od strane SPC situacija je u ovom trenutku slijedeća:

Manastir s. Mariae Buduaenssis u gradu Budvi bio je pretvoren u vojnički magacin. Za manastir s. Nicolai de Petraniza ne zna se gdje se točno nalazio, no pretpostavka je da je bio smješten negdje na južnoj strani kotorskog zaljeva. Manastir s. Lucae de Chertale bio je gdje je današnja pravoslavna crkva sv. Luke u Gošiću u Krtolima.  Pod manasteriom s. Michaelis de Tombe razumije se glasoviti manastir sv. Arhangela na Prevlaci, koji je danas u ruševinama, a gdje je sv. Sava u svoje vrijeme ustanovio katedru za Zetsku episkopiju.  Manastir sv. Petri de Gradez dizao se na mjestu gdje je danas katolička crkva sv. Petra u Bogdašiću. Manastir s. mariae de Resson bio je u Risnu, jer se Risan u srednjem vijeku nazivao imenom Resson. Nije isključeno da je manastir s. Petri di Campo, koji se u pismu spominje iza manastira s. Mariae de Ressson isto što i manastir s. Petri de Alba koji je bio u selu Bijeloj na mjestu ili u blizini današnje male katoličke crkvice sv. Petra, na kojoj se nalazi uzidano nekoliko fragmenata plahoreazbarija geometrijskog karaktera i pleterne ornamentike.  Takve slično ukrašene nalazimo i na drugim benediktanskim crkvama  po Dalmaciji iz doba tzv. umjetnosti seobe naroda u razdoblju od 8. do 9. stoljeća. Selo Bijela i varoš Risan pripadali su u srednjem vijeku travunjskoj oblasti u istočnoj Hercegovini.  Za manastir s. Marci de Pinita ne zna se točno gdje se nalazio, ali po sličnosti imena mogao je biti u Tivtu na mjestu zvanom “Pini” “na Pine”. Kad se sve sumiira, od opisanih i pobrojanih katoličkih manastira, tri su trajno prešla u ruke pravoslavnih Srba i to manastri sv. Arhangela Mihajla  de Tombe na Prevlaci kod Tivta, te manastir, odnosno danas pravoslavna crkva u selu Gošićima u Krtolima, zatim manastir, a danas takđer samo crkvu u selu Bogdašiću, koji je sad opet u rukama katolika.

Iz svega priloženog razvidno je koje su katoličke crkve i manastire u Boki Kotorskoj Sveti Sava i drugi Nemanjići prisvojili i oteli od Rimokatoličke crkve.  Ovaj dio papinog pisma na koji se osvrće Šerović odnosi se samo na benediktanske crkve i manastire u Boki Kotorskoj. Papa u pismu, također, spominje i katoličke crkve i manastire po Srbiji, koje su Nemanjići silom zauzeli, te nakon zauzeća netom ih pretvorili u pravoslavne crkve i manastire. Iz ovog ulomka papinog pisma, očito je koliko je Rimokatolička crkva u Srbiji prednemanjićkog perioda bila jaka i utjecajna, kad su Nemanjići tako masovno katoličke vjerske objekte po Srbiji preoblikovali u pravoslavne i tu povijesnu krađu, naravno, danas nigdje i ne spominju. Dapače, diče se tim činom bezočne i bezobzirne otimačine.

Vrlo je vjerojatno da većinu tih crkava i manastira Nemanjići nisu oteli od Vatikana, već su ih prijevarom prisvojili, onda na drzak i bezobrazan način stoljećima sijali beskurpulozne laži da je sve to njima oduvijek pripadalo. Svim povjesničarima je poznato da je Stefan Prvovjenčani, rođeni brat Sv. Save 1217. godine dobio kraljevsku krunu od rimskog pape. Vatikan mu je time priznao kraljevstvo. Sve ukazuje na to da je Rimska crkva tada Svetog Savu razumjela kao pripadnika svoje crkve i dragovoljno mu ustupila na korištenje manastir na Prevlaci kod Tivta. No, znatno kasnije papa je tražio da mu Srbi vrate u posjed crkve i manastire, uvidjevši da je izigran i da crkva Nemanjića ne želi više biti pod papinom jurisdikcijom.  Oni su se već tada otrgli od pape. Nemanjići su uvijek igrali vrlo lukave igre. U Raškoj su glumili da priznaju Rimskog papu,  a u potaji ga obmanjivali i zavaravali. Javno mu se u to vrijeme nisu mogli i smjeli suprotstaviti, jer bi takav njihov potez izazvao bijes Rimskog pape, koji je u tom slučaju mogao poslati i križarsku vojsku u pohod na Srbiju. Nemanjići su bili svjesni toga, kao i činjenice da bi u mogućem takvom  ratnom sukobu križarska vojska lako slomila otpor Srbije, pogotovo radi činjenice da su u to vrijeme od 1204.do 1261. Latini vojno ovladali i uporištem Bizanta Carigradom.

Uostalo, i sam Sveti Sava je u Krmčiji, zborniku crkvenih zakona, zapisao da Rimu pripada pravo nadzora u svim srpskim zemljama i gradovima. Pročitajmo citat koji su objavile velikosrpske Večernje novosti iz Beograda u tekstu “Krmčija Svetog Save 2. siječnja 2014. U zborniku crkvenih zakona, poznatom kao Savina Krmčija, pripremanog u manastiru Hilandaru 1219. navedeno je da “sv. Apostolskoj stolici rimskoj pripada pravo nadzora u svim zemljama i gradovima”. I u Hilandarskom tipiku Sveti Sava je ostao dosljedan tome. U tome su ga slijedili i ostali vladari iz dinastije Nemanjića, prije dolaska na vlast cara Dušana. On je prvi srpski vladar koji se otvoreno i bez zazora prema Vatikanu javno suprotstavio papi bez straha od posljedica takve odluke.

Dragan Ilić

HOP