U vremenima ekstremne polarizacije, svaka kritika izgleda kao izjava pripadnosti. Ali savjest ne slavi: ona promatra, sudi, osuđuje.
S jedne strane, tu su oni koji štuju Hitlera, ignorirajući ili opravdavajući totalni rat i sustavno uništavanje milijuna života. S druge strane, tu su bezuvjetni pristaše Netanyahua, koji zatvaraju oči pred desetljećima okupacije, bombardiranjem civila i strašnim ratnim zločinima.
Istina je neugodna za obojicu. Hitler i Netanyahu nisu jednake figure, ali obojica su za sobom ostavili trag boli, nasilja i istrebljenja. Braniti jednog ili drugog iz ideologije, ignorirajući žrtve, izdaja je pravde.
Ne hvalimo krvnike; slušamo žrtve. Povijest nije bojno polje između idola. To je mjesto gdje se traži istina, priznaje bol i gradi sjećanje. Oni koji brane neobranjivo, bilo iz fašističke nostalgije ili cionističkog žara, ne brane vrijednosti: brane moć i ugnjetavanje.
Pravda nije selektivna. Osuda Hitlerovih zločina ne opravdava Netanyahuove. I obrnuto. Moralna koherentnost zahtijeva hrabrost: hrabrost da se ne podlegne propagandi, bilo desničarskoj ili državnoj.
Bolji svijet ne proizlazi iz odanosti vođama, već iz hrabrosti da se ostane vjeran istini.
HOP
HOP -portal na Telegramu
