Odbacivanje tužbe za genocid koju je Republika Hrvatska podnijela protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, potvrđuje kako su opravdane bile naše sumnje u moguću opstrukciju tužbe od strane dijela tima koji je radio na njenoj pripremi, sastavljanju i prikupljanju dokaznog materijala, o kojima je ABH već govorio. Nemojmo zaboraviti da se od podnošenja tužbe pa do presude taj tim više puta mijenjao i nažalost u njega je Vlada stavljala osobe koje su više bile sklone njezinom političkom opredjeljenju.
Iako je presuda konačna i ne postoji mogućnost žalbe, a odluku suda moramo poštivati, ne možemo ne postaviti neka pitanja koja se sama po sebi nameću nakon što smo poslušali obrazloženje presude. Opravdanje kako je prag za dokazivanje genocida iznimno visok možda bi i bilo prihvatljivo, otvoreno ipak ostaje još dosta toga za što opravdanja nisu ni najmanje prihvatljiva čak ni pravnim laicima.
Prvo i najvažnije pitanje koje se mora postaviti pitanje je naplate ratne štete, odnosno tko ju je dužan platiti ako Srbija nije odgovorna? Ako se znalo da je genocid teško dokazati, zašto se onda te dvije tužbe nisu odvojile i da li je ovo namjerno učinjeno kako bi se Srbiju oslobodilo svake pa i materijalne odgovornosti za rat na prostoru Republike Hrvatske?
Drugo važno pitanje, odnosi se na stručnost nekih članova Pravnog tima, koji su sastavljali tužbu, prije svega Ive Josipovića koji je prema vlastitim tvrdnjama predvodio stručni tim. Ako se radi o najstručnijim pravnicima, zašto se toliko često mijenjalo članove tima?
Nadalje, sud utvrđuje da postoje zločini, ali hrvatska strana nije ponudila dovoljno čvrste dokaze da bi se utvrdila namjera, pa se prema tumačenju suda genocid nije ni dogodio. Mišljenja smo da su se premalo koristili istražitelji koji su morali doći do neophodne dokumentacije, kojom bi se povezala Srbija i zločini koji su počinjeni u Hrvatskoj. Prema stajalištu Suda upravo je to ključni moment koji je nedostajao. No bojimo se kako takav odgovor nećemo dobiti, barem ne od vladajuće koalicije, niti institucija čiji je rad podređen njihovoj politici.
Odgovor na ova pitanja lako se daju naslutiti iz politike koja se u Hrvatskoj provodi posljednje desetljeće i pol, a to je politika izjednačavanja krivnje žrtve i agresora, amnestiranja ratnih zločina agresora i progona onih koji su Hrvatsku branili. Dovoljno je prisjetiti se tko je žestoko zagovarao povlačenje tužbe za genocid, tko je unaprijed znao kako je tužba napravljena i s kojim ciljem te kako će se obrazloženjem presude doznati istina.
Obzirom je tužba završila međunarodnim debaklom, neophodno je istražiti propuste bilo u Pravno timu bilo u nadležnoj mu politici, te utvrditi odgovornost, a krivce sankcionirati sukladno stupnju dokazane krivnje, neovisno radi li se o nedovoljnoj stručnosti ili namjernoj opstrukciji, na što sumnjamo.
Neovisno o ovoj presudi, ABH je stajališta da Hrvatska mora poduzeti sve mjere radi pronalaska nestalih, sankcioniranja preko pet tisuća zločinaca koji su počinili zločine u Hrvatskoj, koje i predmetni sud u ovoj presudi potvrđuje. Također inzistiramo na naplati ratne štete od preko trideset milijardi eura od Srbije koja je neosporno bila agresor na Hrvatsku i ratnim razaranjima prouzročila takvu štetu. Za dosadašnje ne provođenje ovih mjera nije odgovorna nikakva međunarodna institucija, nego isključivo Hrvatske vlade aktivnim nečinjenjem u posljednjih petnaest godina.
mr Željko Cvrtila, predsjednik
hop-portal.com
