BUŠIĆ UBIJEN ZBOG IDEJE SOVJETSKE HRVATSKE

0
1623

bušić sprSvako malo netko nezdvoljan današnjom Hrvatskom rabi „riječi“ Brune Bušića govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?” Ove riječi Bruno Bušić nije izgovorio. Udbaška elita je njegov autoritet iskoristila baš za svoju promociju, zapravo da zgadi Hrvatima domovinu. Mnogo je  laži oko Bušića i njegovih djela, samo kako bi se krivci zaštitili, a to je jugoslavenska vlast. Zato se i rabe ove rečenice. Zašto on tako što nije govorio? Previše je volio svoju zemlju da bi govorio o njoj sa gađenjem.

Udba je  počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su  bili odgovori koje je Bušić  tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva zanimljiva pitanja: „vjeruje li učenik u Boga“ (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tadašnji komunistički sustav (10. pitanje).
Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz 1960. godine, ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” Na deseto pitanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno:

– “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.
Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.
No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” bušić
Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.”
Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora. ”

Već  od 1957. godine,  iz Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod  je bilo  “saznanje” Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini “rade na osnivanju” Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – “Tiho”.
Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji “Tiho”. Kućama su pušteni nakon ponoći.
Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. neki Dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante  Frane Peškure iz Splita inicirala i usmjeravala “stvaranje” organizacije “Tiho“,  zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere.
Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957.  godine upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić “najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu”.
Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome.  !960. godine  uspjeva maturirati na splitskoj gimnaziji, a 1964. godine je diplomirao 1964. godine na Ekonomskom fakultetu.  U Institutu radničkog pokreta zapošljava ga Franjo Tuđman.

Odlaskom u emigraciju nakon progona u vlastitoj zemlji, postaje još opasniji za Jugoslaviju. Dobro je poznavao rad sigurnosnih službi i sustav.

Naš sugovornik opisao je razloge ubojstva Brune Bušića. Mnoga glasila spominju kao razlog amstrdamski skup HNV-a, Hrvata iz 1978. godine kao razlog ubojstva Brune Bušića, jer je jedini on mogao razjedinjenu  organizaciju Hrvata ujediniti, na čije čelo je trebao stati kao okosnica pozitivne energije i rastjerati izdajnike. Zapravo prema toj teoriji njegovim ubojstvom se  razjedinjuje jedan jak pokret Hrvata za stavaranje hrvatske države, HNV-e,  umjesto usmjeravanja  Hrvata u daljnjem jačanju političke platforme i time ubojstvom  usmjerava se  amstrdamski skup u drugom pravcu.

Prema svemu iznešenom u ovom tekstu jasna je uloga i autoritet Brune Bušića u slučaju stvaranja državotvorne ideje u Hrvata.  Od vremena školovanja prate ga markatne političke osobe, veza sa Franjom Tuđmanom itekako je usmjerila i samog prvog predsjednika prema ciljevima stvaranja hrvatske države, Bušić je ušao u sve pore hrvatskih politika.Saznanjima o svima i vezama sa svima postaje krajnje opasan. S vremenom Bušić postaje neprijatelj broj jedan Jugoslavije, kao i velikih sila. SAD i Velika Britanija vrlo lukavo su preko Josipa Broza instalirale pokret Nesvrstanih, te samo naivci vjeruju u veliku ulogu Broza u svemu tome. Preko Broza velike sile su kontrolirale ekonomska tržišta Nesvrstanih zemalja i napravile su koridor prema SSSR-u.

Bušić je  vjerovao da  zapad za demokraciju spreman je  žrtvovati Jugoslaviju, zemlju koja je održavala interese baš tog tzv. demokratskog svijeta.  London nije bio spreman žrtvovati Broza za neovisnost Hrvatske, jer je Broz provodio politiku zapadnih zemalja u regiji.

U London prije ubojstva Bušić je otišao razgovarati sa predstavnicima velikih sila u svezi neovisnosti Hrvatske. Velike zapadne sile nisu htjele okrenuti leđa svom najodanijem partneru Brozu,  samo zbog neovisnosti Hrvateke. Razočaran pregvorima sa zapadnim silama Bušić se okreće SSSR-u.  Tajne službe  zapadnih zemlja su nakon tog sastanka pomno pratile ponašanje Bušića i njegovu reakciju na njihovo odbijanje suradnje.

Tada je govorio; „Ako ne može demokratska Hrvatska, može sovjetska Hrvatska, kasnije ćemo ionako sve zamijeniti“. Ta rečenica stajala je Bušića glave, jer su zapadne sile osjetile u njemu veliku prijetnju, saznavši za tu misao, po kojoj se Bušić okreće i SSSR-u da bi stvorio državu.  Bušić je bio i za suradnju sa Sovjetima samo da bi stvorio državu. To je bilo preopasno za zapad, jer bi zapad izgubio kontrolu nad tzv. balkanom.

Sovjetska Hrvatska nikako nije odgovarala njihovim interesima, a Jugoslaviju time ipak razobličuje u tek fiktivnu socijalističku zemlju, koja je u biti satelit Londona.

Britanske tajne službe o svemu izvješćuju titove tajne službe i u kordinaciji sa njima dogovaraju likvidaciju Bušića, na način da odaju pozicije Bušića, kao i planove.  U toj priči glavne uloge preuzimaju tri prezimena, Sedlo,Butković i  Gudelj. Tomo Sedlo je bio veza sa Sovjetima i osoba koja svojim vezama je htjela pomoći oko stvaranja Sovjetske Hrvatske, za koju se Bušić odlučio kao mogućnost, nakod raspada suradnje sa zapadnim silama. Petar Gudelj je osoba koja je doslovno namjestila ubojstvo Bušića, dovevši ga u tu situaciju, a za nagradu je dobio državni stan, nakon ubojstva Bušića.

Za samu likvidaciju se sumnjiči I. Butković, osoba koja je popila posljednju kavu sa njim. Bušić odmah poslije Londona i sastanka sa engleskim i američkim službama biva ubijen u Parizu. Na taj način je jasna uloga britanaca u zaštiti titove Jugoslavije. Kada bi bilo drugačije, Bušić ničime  ne bi bio prijetnja. Titova Jugoslavija se smatrala ugrožena od ideje Sovjetske Hrvatske.  Iako po uređenju bliska SSSR-u, titova Jugoslavija je bila bliža londonskoj kuhinji iz koje je i proizišla. Uređenje je bilo tek maska za zavaravanje javnosti. Kao što niti je Josip Broz bio stvarno seljačić iz Kumrovca rođenjem, već svjetski hoštapler, tako niti država nije bila ono za što se prikazivala. Bušić je upravo zbog toga platio glavom, išao je čistiti gdje najviše smrdi.

Bušić je približavanjem Moskvi napravio  potpuno istu grešku kao Radić, koji kao pragmatik je tražio zaštitu komunističke Rusije od srpskog imperljalizma u doba kraljevine Jugoslavije. Obje Jugoslavije nastale pod paskom Londona nisu mogle biti prodane Rusiji zbog strateških ciljeva Londona, koje je tek na trenutak uništio Tuđman, ali sadašnja prosrpska vlast u Hrvatskoj jasno i danas govori koliko je ovaj teren Londonu bitan, pa kad stavimo priču u 1978 godinu, kada je Bušić ubijen, jasno je zašto London štiti Broza i pomogao u ubojstvu Bušića.

 

hop-portal.com