Srbijanski predsjednik i četnički vojvoda Tomislav Nikolić nedavno je organizirao posebni prijem u čast ruskoga redatelja Nikite Mihalkova, bliskog prijatelja i suradnika ruskoga predsjednika Vladimira Putina. Tom prigodom Nikolić je i odlikovao Nikitu Mihalkova poveljom počasnog građanina Beograda za njegove naročite zasluge u afirmiranju Srbije i srpske kulture u Rusiji i diljem svijeta. Od uglednika među inozemnim piscima ovakva odličja su ranije dobili i Francuz Patrick Besson, Nijemac Peter Handke, te Harold Pinter i Per Jacobsen. Duži je popis stranih državnika koje Srbija smatra prijateljskim i njihove političke lidere važnim i zaslužnim za promociju Srbije u svijetu. Na toj su listi političari iz isključivo istočnih zemalja bivšega SSSR-a, a od strogo europskih još samo političari iz Slovačke, Grčke, Cipra i španjolski premijer Mariano Rahoy. Glavni kriterij Nikolića pri dodjeli državnih priznanja je odnos inozemnih političara prema pitanju i statusu Kosova, za koje Srbijanci još ne mogu prihvatiti i shvatiti da nije i nikad više neće bitio dio Srbije.
Koktel u čast i slavu Nikite Mihalkova ne bi bio nimalo specifičan da se ne radi o čovjeku koji je u neposrednom kontaktu sa već opisivanim kreatorima filma “Cinema komunisto” Milom Turajlić, Draganom Pešikanom i njegovim kumom Igorom Mikljom. Kako spomenuti trio nema nikakve profesionalne reference za bavljenje industrijom filma, vrlo vjerojatno im je Nikita Mihalkov, spona srpsko – ruskih poprečnih kulturnih i političkih sveza svesrdno pomogao u realizaciji filma. Sami ga kao filmski diletanti nisu mogli realizirati. Laicima je trebala potpora sa strane. Ovo utoliko prije što je jednom prigodom preambicioznom samoprogašenom producentu Pešikanu neslužbeno ponudio i ulogu glumca amatera u jednom svom filmskom projektu. Ako već znamo da je Nikolić ranije priređivao gala prijeme ekipi filma “Cinema komunisto” za uspješno izvedenu filmsku diverziju u Zagrebu, onda se i ovo ugošćavanje i čašćavanje Nikite Mihalkova razumije samo kao dodatna gesta pažnje prema Rusu, njihovom umjetničkom pokrovitelju. Inače, Mihalkov u Srbiju uvijek dolazi i sa političkim porukama svoga šefa države Putina, neprestano ponavljajući Srbima da im je prirodno mjesto na Istoku skupa sa Rusima, a ne u EU. Znači, poveznice Mihalkova i postave problematičnoga filma “Cinema komunisto” nisu nimalo slučajne, a njihov glavni i centralni patron izvoza srbijanskog kulturnog kiča i šunda na teritorij Hrvatske je četnički vojvoda Nikolić.
Isti taj Putin, svjetski moćnik koji podupire okupaciju dijela ruskog susjeda Ukrajine i prijeti svijetu nuklearnim ratom, odlikovao je i bivšeg i dva puta pogrešno izabranog predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Dobio je odlikovanje za osobite zasluge promicanje ruske kulture, tradicije i jezika izvan granica Rusije. On je, kao što se zna, skoro pribivao i na ruskom gospodarskom forumu u Moskvi. Znači, Putin i njegovi ljudi slave i hvale Mesića, unuka Roma Idriza Ujdurovića, kao što slave i hvale i svoga Nikitu Mihalkova i njegove prijatelje u Beogradu razne Turajliće, Miklje, Pešikane… Sve skupa, izuzimajući Mesića, već je odlikovao i Tomislav Nikolić. Za sad je Mesić još u čekaonici za dobivanje službenog ordena Srbije. Zadužio ih je kao malo tko u povijesti Srbije. Kao krivokletnik pred sudom u Hagu, izravno je utjecao na obmanjivanje i dovođenje u zabludu suda o karakteru osvajačkog i genocidnog rata Srbije protiv Hrvatske. Svjesno, voljno i umišljajno je pred sudom Stevan Mesić – Burduš izjednačio srpskoga agresora i hrvatsku žrtvu srpske agresije. Zaslužniji je on za dosadašnji opstanak Srbije kao države od svih pobrojanih koje su Nikolić i njegovi prethodnici na političkom kormilu Srbije zvanično nagrađivali. Jer, da nije bilo Mesića i njegovog sljednika Ive Josipovića, nesposobnog i nestručnog da znalački sroči tužbu protiv Srbije za kazneno djelo genocida, sad bi Srbija plaćala Hrvatskoj ratnu odštetu. Ili, ako to nije u stanju isplatiti, po međunarodnom pravu, bila bi obvezna predati Hrvatskoj u vidu kompenzacije dio svoga državnog teritorija. Sve to što je bilo za realno i pravedno očekivati, nažalost, nije se dogodilo, a glavni krivci su Mesić i Josipović. Nimalo slučajno i ruski ministar inozemnih poslova Sergej Lavrov na sva usta hvali antifašistu Ivu Josipovića, očito uz Mesića, glavnog ruskog džokera u Hrvatskoj. Sve ostale političare u Hrvatskoj i hrvatski narod u cjelini taj isti Lavrov optužuje za “ugrožavanje” srpske manjine u Hrvatskoj. Ovih dana isti ti Rusi pokušavaju blokirati i britansku Rezoluciju o Srebrenici koja povlači i odgovornost Srbije za učinjeni genocid nad Bošnjacima – muslimanima toga podrinjskog mjesta u srpnju 1995. godine. Ruska je potpora Srbiji i Srbima izdašna i sveobuhvatna na svim poljima, a politički je potpomažu i hrvatski izrodi poput Josipovića i Mesića.
Samozvani producenti filma “Cinema komunisto” po nivou obrazovanja ,gimnazijalac kemijske škole Igor Miklja (47 ) i gimnazijalac matematičke gimnazije Dragan Pešikan ( 46 ) izvoze u Hrvatsku i mnoge europske zemlje, ali i u SAD srbijanski propagandni materijal na filmskome platnu. Naravno, bili su od vremena Miloševića i Šešelja, onda i Đinđića, Koštunice i Tadića, uvijek uz aktualnu vlast u Srbiji i uvijek promotori interesa svake vlasti u Srbiji. To su ljudi iz sjene koji najuspješnije mogu rovariti i podrivati protiv jedne zemlje kao što je Hrvatska, pošto nisu javno eksponirani kao političari i o njima šira javnost zato vrlo malo i zna. Zato i jesu uvijek skriveni i dobro čuvani aduti svih srbijanskih režima. Za običnog hrvatskog čovjeka je nevažan detalj što je u mladosti, recimo, Igor Miklja umio izigrati svoga sadašnjeg kuma Pešikana i ostaviti ga na cjedilu poslije politčkih prosvjeda protiv Miloševićeve diktature 1996/97. Miklja je lijenstvovao i dobivao novac iz Engleske od nogometaša Save Miloševića koji mu je i kumovao kad se ovaj ženio i financirao Mikljinu svadbu, pošto je sam Igor Miklja bio nezaposlen i novčano, Srbi bi rekli “švorc.” Miklja mu se odužio ogovaranjem i laganjem iza leđa u beogradskom noćnom klubu “Underground”, ismijavajući ga pred znanim i neznanim gostima kao glupog Bosanca. Prije ili kasnije, svi oni su opet našli zajednički jezik i pala je pomirba jer se Srbijanci ponašanjem nalik na cigane znadu i po više puta zavađati, a onda miriti i tako sve u krug. Nebitno je običnom Hrvatu i saznanje da je Pešikanov najbolji prijatelj, sportski komentator Milan Bošković kao korisnik i rasturač heroina, potom i kao kronični ovisnik, postao i međunarodni kradljivac, te nema dopust švicarskih vlasti da uđe na teritorij Švicarske. Nevažno je i što su mnogi pacijenti njegove majke, liječeni krivom hemoterapijom, prije vremena otišli na drugi svijet. Bitno je da je ona političkim vezama obišla cijeli svijet i međunarodne simpozije hematologa, radeći protiv zakona do 65. godine života. Relativno je značajnije što je Titov i Miloševićev dopisnik udbaškog Tanjuga Dušan Miklja u kolumnama u “Blicu” oplakivao sudbine međunarodnih terorista Gadafija i Sadama Huseina. Dušanov sin Igor Miklja je njegov istomišljenik. Proklinju Ameriku, a o državnom trošku kao njezini emisari svake godine po više puta putuju u taj njima mrski i odvratni Njujork. Stariji Miklja čak je i napisao knjigu “Njujork – Beograd.”
Apsolutni značaj za Hrvatsku i za sve Hrvate i u svijetu je činjenica da je 1989. tad mlađani Igor Miklja bio uhićen u šibenskoj policijskoj postaji zbog gromoglasnog pjevanja četničkih pjesama na ljetnoj plaži. Isto tako, za Hrvatsku je bitno i saznanje da je ratne 1993. tada mladi Dragan Pešikan u komentaru utakmice Hrvatska – Rusija, košarkaša Kudeljina nazivao “revolverašem koji je koševima izrešetao i ubio cijelu Hrvatsku.” Zato njegovi ljudi i danas isključuju ton tijekom prijenosa beogradskom Hrvatu i hajdukovcu Damiru Ceronji kad se na beogradskom Eurosportu osmjeli navijati za svoju Hrvatsku protiv talijanskih košarkaša. I da ne bude u srbijanskoj političkoj kuhinji nikakvih slučajnosti ilustrira i primjer bivšega vaterpoliste Aleksandra Šapića, podrijetlom Crnogorca, koji izigrava najvećeg Srbina u Beogradu. Kao kadar, tobože “europske” Demoktarske stranke i predsjednik općine Novi Beograd, on je na svom facebook profilu u nebesa dizao ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, ubojicu Hrvata iz Vukovara i Ovčare i izravnog naredbodavca likvidacije hrvatskoga novinara i pisca Siniše Glavaševića. Tog istog Šljivančanina u srpskom Domu garde je primio četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Ništa čudno, neobično i neočekivano. Jer, skupa su harali, pljačkali, ubijali i pustošili po Slavoniji 1991. Šljivančanin u odori časnika srbizirane, tzv. JNA, a Nikolić kao vojnik Šešeljevih paravojnih postrojbi. Cilj im je bio zajednički i isti, uništenje svega hrvatskog. Taj cilj nisu mogli postići oružjem jer su na bojnom polju potučeni do nogu 1995. godine. Dvadeset godina kasnije njihovi “kulturni” emisari, razni Miklje i Pešikani izvoze, umjesto negdašnje balvan revolucije, još perfidniju i podliju “filmsku” revoluciju.
Nitko od srbijanskih uglađenih kulturnih poslenika nije ni metka ispalio u ratu. Oni su i kao mladi prije 20 – 25 godina bili povlašteni društveni sloj i još kao junoše imali kroz medije posebne zadaće srbijanskoga režima. Za srbijansku ideju Velike Srbije na frontu su bili najprije upućivani samo društveni anonimusi, a oni pozicionirani u državnome sustavu bili su tek na kraju ratnog ešalona. Ali, uvijek bi bili pripravni da među prvima u srbijanskoj koloni iskoriste i prvi prigrabe materijalne dobiti srbijanskog ratnog osvajačkog plijena. Ljudi nišeg ranga u Srbiji su ratovali i u ime raznih Miklji i Pešikana i u ime zajedničkih ciljeva cijelog srbijanskog društva, a to je osvajanje hrvatske zemlje i porobljavanje hrvatskog naroda. I zato sad izvoze takve filmove po Hrvatskoj i bijelom svijetu, pokušavajući duhovno potčinjavanje i kulturnu asimilaciju Hrvatske, pošto im je vojna invazija doživjela slom i brodolom. Tako su Titova petokraka i Mihailovićeva kokarda ostali zauvijek udruženi u borbi protiv Hrvatske. Autori filma posebno apostrofiraju Tita i titoizam. Jer, i njihove obitelji su istinski uživale u titoizmu. U Srbiji su ljudi poput Mile Turajlić, Igora Miklje i Dragana Pešikana živjeli izvan zakonskih regula. Nisu morali plaćati obvezne mjesečne troškove stanovanja u tzv. društvenim stanovima koje im je komunistička država poklonila kao svojim ideološkim fanaticima. Oni čiji su očevi bili još i jugo – oficirski kadar imali su posebne regrese za godišnje odmore i zimi i ljeti, te su na moru i planinama odmarali po smiješno malim cijenama spram ogromne većine običnoga svijeta. Imali su kao članovi komunističke partije i privilegije u nabavci životnih namirnica. U posebnim prodavaonicama, kupovali bi po upola manjim cijenama. Na glazbenoj i glumačkoj sceni Srbije djeca jugooficira i policajaca i danas drmaju scenom, jer su odavno čak i umjetnost politizirali i stavili pod svoje. Ostarjeli srbijanski roker Bora Đorđević je sin provjerenog Titovog udbaša iz Čačka.
Tako je negativnom selekcijom i srbijanski filmski junak partizanije Bata Živojinović postao glumac. Bez grama talenta za glumu, kao politički poslušnik, najrpije Tita, onda i Miloševića, te današnjih vladara Srbije, uživao je sve privilegije svih režima i svih vremena u Srbiji. Opjevali su ga djeca komunizma Mila Turajlić, Dragan Pešikan i Igor Miklja u zajedničkom sramotnom projektu “Cinema komunisto.” Bata Živojinović je nekoliko desetljeća bio lažni prijatelj pokojnom hrvatskom glumcu Borisu Dvorniku. Nepovratno su se razišli kad je počela srpska agresija na Hrvatsku 1991. godine. Dvornik je tad kao čaln i saborski zastupnik HDZ-a stao u obranu svog naroda, svoga grada Splita i svoje domovine Hrvatske, a Živojinović je i tad i danas bio i ostao pobornik Miloševićeve i Šešeljeve velikosrpske ideje.Zato je filmski monolog Bate Živojinovića kroz cijeli narečeni film, ujedno i monolog, ne Jugoslaviji, nego loše kamufliranoj Srboslaviji i to kroz cijelu radnju filma. I zato je to drska i klasična srbijanska podmetačina i neviđena podvala Hrvatskoj. To je i blamaža Josipovića i Milanovića koji su u jesen 2011. dopustili izvedbu toga filma u Zagrebu. Neslavni junak dokumentarca koji veliča Tita i titoističke pristaše u Jugoslaviji, nije se udostojio otići na posljednji ispraćaj Borisu Dvorniku 2008. godine, uz izliku “da ne ide tamo gdje Srbe ubijaju.” Boris Dvornik je nakon kratkotrajne pomirbe sa Živojinovićem 2006. dolazio u Beograd da ga posjeti u bolnici gdje se ovaj borio za život, unatoč svim političkim razlikama koje su ih odavno razdvojile. Dvornik ga je pozdravio i oslovio Živojinovićevim nadimkom Životinja, kako ga naziva i čitav Beograd: “Di si Bato Životinjo!” Živojinović je dvije godine docnije uzvratio Dvorniku manirom pokvarenjaka i nezahvalnika. Pokazao je na djelu svoju bizantsku ćud. I time je potvrdio značenje latinskog izraza Nomen est omen ( Ime je znak). Ne zove ga svijet uzalud Bata Životinja. I nekontrolirana divlja životinja će ujesti za ruku onoga tko je hrani. Zato se tako i Bata Životinja ponio prema Dvorniku, a Životinja je glavni junak tužnog i ružnog srbijanskog titoističkog filma. I Živojinović je za svakog normalnog Hrvata koji drži do sebe odavno u filmskoj ropotarnici povijesti, baš kao i Tito i titoisti koji su netalentiranoga Živojinovića lansirali u glumačko sazvežđe. Nikad nije odigrao niti jedan kazališni komad, niti je mogao postati profesionalnim članom nijednog kazališta u Srbiji. Omiljeni Titov partizanski glumac igrao je gospodina u samo jednoj epizodnoj ulozi u “Okupaciji u dvadeset šest slika” Lordana Zafranovića. I upravo su hrvatska posrbica Zafranović i njegov politički sabrat Vinko Brešan i jedini podijeli oduševljenje srbijanskih kulturnih reklamera Tita i njegovoga omiljenog glumca Živojinovića. Vinko Brešan, je kao nekad i Ivo Brešan, vrlo česti gost beogradskih dramskih umjetnika, a ovi njegovi i Zafranovićevi gosti u Hrvatskoj. Neka skupa žale i pate za zemljom koje srećom po Hrvate i Hrvatsku ne postoji već skoro četvrt stoljeća. Njezinim umiranjem, istodobno je umrla i YU mitologija, a to loše prikriveni velikosrpski mitomani u političkom, kulturnom i umjetničkom životu Srbije ne žele prihvatiti kao stvarnost. Ovaj primjer do sad najjače srbijanske provokacije i filmskoga izazova usred Zagreba, treba cijeloj hrvatskoj kulturno umjetničkoj javnosti biti pouka i opomena da se ubuduće ovakav skandal u srpskoj režiji više nikad ne ponovi na tlu Hrvatske. Srbijanci su dovoljni sami sebi da uživaju u svom svijetu mitova i legendi. za Hrvatsku i za Hrvate to nije i nikad neće biti nikakav ugođaj.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
