Jedna ohrabrujuća vijest stiže iz Haaga. Tužiteljica Michael Jarvis zatražila je od žalbenog vijeća Haaškog tribunala da preinači oslobađajuću presudu srbijanskim ratnim zločincima Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Oni su, unatoč obilju konkretnih dokaza za počinjene zločine protiv čovječnosti nad Hrvatima i Bošnjacima – muslimanima na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi i deportaciju i prisilno premještanje civila, ipak pušteni na slobodu. Prvostupanjska odluka suda bila je posve nelogična, nepravedna i nehumana prema žrtvama ove dvojice glavnih organizatora i koordinatora svih srpskih paravojnih postrojbi tijekom srpskih osvajačkih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na teret im je stavljeno da su pripadnici udruženoga zločinačkog pothvata na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kao i činjenica da su formirali, obučavali, naoružavali, financirali i kontrolirali glavnu srpsku paravojnu postrojbu Srpsku dobrovoljačku gardu, policiju takozvane “SAO Krajine”. Najveća dejstva imali su u sjevernom dijelu Dalmacije, istočnoj Slavoniji i Bosni i Hercegovini, a Jovica Stanišić je osobno zaslužan i za etnička čišćenja u Bijeljini, Bosanskom Šamcu, Doboju, Mrkonjić Gradu, Sanskom Mostu i Zvorniku. Žalbu tužiteljstva raspravljat će žalbeno vijeće kojim predsjedava talijanski sudac Fausto Pocar. Trenutačno, Stanišić i Simaotivć se nalaze u Beogradu, gdje su stalno od 29. 5. 2013. kad ih je Haag prvostupanjskom odlukom oslobodio krivnje, a sad se napokon u Tribunalu netko sjetio da ispravi ovu skandaloznu sudsku odluku i obnovi proces ovoj dvojici glavnih ljudi RDB ( Resora državne bezbjednosti Srbije ). Konačnim dokazivanjem njihove krivnje, automatski se dokazuje i umiješanost, time i kaznena odgovornost kompletnog srbijanskog političkog vodstva na čelu sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem za vođenje srbijanskog osvajačkog rata u Hrvatskoj početkom devedesetih.Jovica Stanišić je bio šef Resora DB, zakonskoga nasljednika UDBE u razdoblju od 1991 – 1998. i izravno je odgovoran i za sve političke likvidacije poltički nepoćudnih ljudi u samoj Srbiji što ih je sprovodio po nalogu Slobodana Miloševića. Od svih paravojnih srpskih snaga što su bile pod njegovom paskom, najviše utjecaja imao je nad Crvenim beretkama, kojima je zapovijedao njegov pobočnik Franko Simatović, zatim nad Arkanovim tigrovima i Škorpionima, gdje je glavni terenski operativac bio Slobodan Medić. Zamjenik Stanišića i njegov prijatelj iz studentskih dana sa Fakuleteta političkih znanosti u Beogradu je Franko Simatović, u Srbiji znan pod nadimkom Frenki. On je po zapovijedi pretpostavljenog u službi Stanišića kao srpski obavještajac i zamjenik načelnika RDB organizirao i kontrolirao sve srpske paravojne formacije. Utemeljio je i JSO ( Jedinicu za specijalne operacije), krilo,praktički, političke Miloševićeve policije koje je realizirala političke egzekucije po Srbiji, ali i sudjelovala u zločinima u ratu. Simatović je rođenjem Hrvat, čiji je otac Pero rodom iz Župe Dubrovačke bio visoki časnik Titove JNA,a i djed mu je Franko bio bliski Titov suborac. Simatovićeva majka je Neda Vinter, katolkinja podrijetlom iz Crne Gore. Zanimljivo je da Simatovićeva rođena sestra Dubravka Horvat kao lojalna građanka Hrvatske sve vrijeme živi u Rijeci. I ovakve obiteljski raskoli svjedoče o pogubnom utjecaju jugosrpskog komunizma na raspad obiteljskog sustava u prethodnoj državi. Odnarođeni Franko Simatović, ubojica vlastitog hrvatskog naroda, kojem pripada i po ocu i po majci, bio je i ostao nacionalni i ideološki zatočenik jugoslavizacije koja ga je prečicom odmah povela putom duhovne srbizacije. Kao takav je asimiliran još u mladosti, a početak rata je dočekao kao već ubijeđeni Srbin pravoslavac, spreman na izvršenje najokrutnijih zvjerstava u ime srpstva i svetosavlja. Nitko od Simatovića nije imao dulji staž u UDBI u povijesti te zločinačke organizacije.
Simatović je po dogovorenome scenariju srpskih sigurnosnih službi i direktivom političkoga vodstva u Srbiji od Dragana Vasiljkovića, zvanog kapetan Dragan, od njega preuzeo nadzor nad Crvenim beretkama 1996. godine. Njih je prije toga ustrojio ozloglašeni Vasiljković, alijas Daniel Snedden, kako mu piše u australskoj putovnici. Dragan Vasiljković samo što nije sletio u zarkoplovom u Hrvatsku, gdje će mu biti suđeno za sve zločine koje je organizirao i u kojima je sudjelovao u sklopu formacije Knindže. One su početkom rata u BiH prezvane u Vukove, a poslije u Crvene beretke. Mijenjali su se nazivi, a bit je uvijek ostala zločinačka i ubilačka, osobito u akcijama okupacije Gline, Benkovca, Obrovca i Škabrnje. Koliko je Srbija do guše bila upletena u rat u Hrvatskoj govori i činjenica da je Vasiljković imao kamp za obuku u Pejzošu kod Iloka, ali i na teritoriju Vojvodine na Fruškoj Gori. Skoro suđenje Draganu Vasiljkoviću pred Županijskim sudom u Splitu imat će i mnoge zanimljive implikacije. Jer, unakrsnim ispitivanjem interesantnih svjedoka, lako bi se mogla uporedo sa revizijom suđenja Simatoviću i Stanišiću u Haagu, dokazati politička umiješanost Srbije u njezin osvajački rat u Hrvatskoj. Ovakav istinski zavojevački karakter rata koji je vodila i današnja Srbija Nikolića i Vučića uporno i sistematski niječe i usput odbacuje i konkretne dokaze za genocid u Vukovaru, Srebrenici i nebrojano drugih većih i manjih mjesta u Hrvatskoj i BiH. Čim Vasiljković iz zagrebačke zračne luke bude prebačen u Split, ne bi bilo zgorega da tužiteljstvo u Splitu pravodobno prikupi i dokaze o upletenosti Srbije u rat u Hrvatskoj i kroz knjigu kontroverznoga pisca i srpskoga neslužbenoga obavještajca Dejana Lučića. Taj novinar je 1999. godine objavio špijunski roman “Vladari iz sjenke” u kojem se pompezno hvali sinkroniziranim djelovanjem jugosrpske SDB koja je špjunirala čak i visoke političke i vojne dužnosnike u Njemačkoj, SAD i Turskoj. U predgovoru knjige autor se hvali da je svojim tajnim kanalima opskrbljivao Vasiljkovića i pobunjene Srbe u Hrvatskoj oružjem iz inozemstva. Navodi i dug popis osoba koje su mu u tim radnjama pomagale. Jasno, dobar dio njih označen je ili inicijalima, ili pseudonimima. Kao posebnu zanimljivost ovoga romana iznimno provokativne sadržine, pisac pogovora, velikosrpski politički analitičar profesor Miroljub Jevtić, ističe i podatak da je autor romana Dejan Lučić išao u osnovnu školu sa Miroslavom Tuđmanom, starijim sinom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Znači, Miroslav Tuđman svakako zna identitet Dejana Lučića i njegova saznanja o Lučiću još iz davnih dana mladosti mogla bi za sud u Splitu biti i dodatna dokaz povezanosti u djelovanju Vasiljkovića i njegovih političkih mentora iz Beograda. Inače, u Srbiji je više puta tiskana još jedna politički provokativna knjiga šefa srbijanske UDBE Božidara Spasića, koja iz pera autora hvalisavo govori o imenima ljudi koje je srbijanska UDBA angažirala za likvidacije hrvatskih i albanskih političkih emigranata u Njemačkoj. Tu su opisane i dvije neuspješne akcije UDBE prilikom atentata na Božu Vukušića i Nikolu Štedula. Premda se hvalisavi Spasić nije usudio odazvati na poziv suda u Munchenu za svjedočenje o svojoj ulozi u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine, on to u vlastitoj knjizi podrobno opisuje. Naravno, navodi i imena egzekutora toga zločina, a za glavnoga organizatora imenovao je pokojnoga Đorđa Božovića Gišku. Taj je ubojica i kriminalac već 1991. kako sam ranije pisao, bio glavni organizator Srpske garde, paravojne postrojbe pod zapovjedništvom Vuka Draškovića. Sve ovo iznijeto govori nam o neraskidivoj sponi organizirane srpske mafije i podzemlja sa srbijanskom državom i njezinim kriminalnim paravojnim strukturama. Ona ih je sve redom stvarala i sve vrijeme držala pod kontrolom. Uzalud Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin i svi današnji srbijanski političari kao vjerni učenici dželata Miloševića i Šešelja niječu da Srbija nije izvršila djela genocida. Dokaza i svjedoka je i previše da bi Srbi to mogli pokopati u zemlju i sakriti od svijeta svoje barbarske zločine.
Dragan Ilić dopisnik iz Beograda
