Runtić: Besmrtnost likovne umjetnosti nasuprot trenutku “konceptuale i performansa” (2)

0
1691

enkaustikaLikovna umjetnost u svojim najrazličitijim oblicima prati život ljudske vrste od samih njenih početaka i izvjesno je da će i izumrijeti samo s njom, a nikako prije. Kao takva, likovna umjetnost u samu svoju bit ugrađuje trajnost i kao osnovni preduvjet, gotovo kao težnju da, jednako kao i život sam, pošalje samu sebe u budućnost. Zato je i jedna od osnovnih definicija kvalitete umjetnosti, takozvani ispit vremena: težnja za što dužim životnim vijekom umjetničkih artefakata i pojavnih formi. Dokaz toj nevjerojatno žilavoj želji i potrebi za TRAJNOŠĆU jest i razvoj, pronalazak i primjena što trajnijih pigmenata u slikarstvu te u pronalasku i primjeni enkaustike i uljane tehnike u slikarskim tehnikama, te fresko slikarstva na zidu. Dakako, o kiparstvu u trajnim materijalima poput kamena, u kontekstu trajnosti ne treba previše objašnjenja, to je samo po sebi jasno.

Prednost, ali i ograničenje likovnih umjetnosti upravo je materija, tj. materijalnost u kojoj se finalno umjetničko djelo postvaruje. Materija je ovdje sredstvo, a ne cilj, jer kada likovni umjetnik odabire materijal u kojem će stvoriti svoje djelo, on to čini iz isključive i jasne potrebe za trajnošću umjetničkog djela. fresco

Drugo važno obilježje likovne umjetnosti je i težnja za opisom i konzerviranjem duha nekog vremena, no to je nešto što se događa spontano jer svaki umjetnik uvijek stvara u svojem vremenu o kojemu u svojem stvaralaštvu i svjedoči. Zato nema dvojbe o tome da je svaki umjetnik koji stvara u suvremenom, današnjem dobu bilo tradicionalnog, tzv. klasičnog  ili alternativnog nazora, u pravom i stvarnom smislu – suvremeni umjetnik. Suvremeno društvo okrenuto uglavnom golemoj i brzoj potrošnji te materijalističkom svjetonazoru, u osnovnoj je oprečnosti s načelima trajnih vrijednosti likovnih umjetnosti. Kako pomiriti ta dva oprečna i suprotna principa? Tzv. suvremena umjetnost i njezini tumači nas pokušavaju uvjeriti da su našli odgovor na to pitanje: okrenuli su se upotrebi potrošnih, brzo razgradljivih materijala u svojim djelima. To jest svjedočanstvo i kritika današnjeg vremena, ali budući da izložak, odnosno umjetničko djelo ne može fizički nadživjeti niti vrijeme svog izlaganja (nekoliko tjedana, npr.), radi se o potrošnoj i neupotrebljivoj robi, artefaktu trenutka, a nikako o umjetničkom djelu bilo kakve vrijednosti. Apsurdno je veličati takve radove koje se ne može ni muzejski obraditi ili arhivirati, a kamoli tržišno opravdati njihove milijunske cijene.

Jan_Vermeer_van_Delft_007Naravno, da bi se stvorilo umjetničko djelo koje materijalno može nadživjeti svog stvaraoca, potrebno je da umjetnik prođe likovnu naobrazbu u smislu upoznavanja tehnologije materijala i njihove upotrebe. Nešto što su prije umjetnički šegrti izučavali godinama za vrijeme praktičnog rada u ateljeu majstora, danas bi trebale pružiti umjetničke akademije. No, studenti umjetničkih likovnih akademija su danas podvrgnuti obrnutoj praksi obrazovanja: prvo ih se proglašava umjetnicima, a tek onda se više-manje sami pokušavaju oboružati tehnološkim znanjem iz svoje struke.

Da se kojim slučajem radi o medicinskoj praksi, a ne o umjetničkoj, rezultat bi nalikovao onoj narodskoj izreci: operacija je uspjela, a pacijent umro. Baviti se likovnim umjetnostima prvenstveno znači izučiti svojevrsni obrt u likovnim rodovima, a to iziskuje vremena, predani rad i trud, što je oprečno današnjim instant-receptima za sve. Alternativna umjetnost proklamira samu sebe kao spontanu i neposrednu, pa sukladno tome ne priznaje važnost i ulogu pomno izabranog materijala te stoljećima, čak tisućljećima nagomilanog znanja o tome. Krajnji rezultat po toj naopakoj teoriji ne mora fizički trajati jer „umjetnost treba biti samo spontan izraz emocije“ – što je potpuno pogrešno. Likovne umjetnosti ponekad se i svjesno koriste netrajnim materijalima kao što je npr. crtež i akvarel na papiru, konzervirajući ih tek „pod staklom“. Riječ je mahom o tzv. intimističkoj likovnoj umjetnosti koju potpisuje osobni doživljaj umjetnika, njegova želja za osobnom skicom i iznošenjem dojma, no često su takva umjetnička djela istinska vrhunska ostvarenja začinjena skromnošću i samozatajnošću samog umjetnika. No, vrhunski umjetnici su ipak složni u tome da je bitno prenijeti provjereno trajne tehnologije likovnih rodova na slijedeće generacije umjetnika.

medovic-nddJedini tehnološki doprinos našeg vremena koji koliko-toliko uspijeva prenijeti težnju trajnosti materijala u likovnom stvaralaštvu je – plastika. Plastika u smislu plastičnih masa u kiparstvu i akriličnih boja u slikarstvu. Trajnost akrilika biti će moguće usporediti s trajnošću enkaustike i ulja na platnu tek nakon nekoliko stoljeća, za sada možemo govoriti samo o više desetljeća vrlo relativne postojanosti i trajnosti. Izvjesno je međutim već sada da je u samom procesu slikarskog rada akrilik lako primjenjiva i brzo sušiva tehnika za razliku od ulja, no daleko zaostaje za uljanom tehnikom u izražajnosti boja i mogućnostima samog nanosa, koje su kod ulja zbog sporijeg sušenja raznovrsne – od vrlo debelog nanosa do sasvim tankog i transparentnog, odnosno – lazurnog. O trajnosti skulptura od plastike za razliku od onih trajnih klasičnih kiparskih materijala (sušena i pečena glina, razne vrste kamena i mramora) nije potrebno ni govoriti. Kao ni o raznim instalacijama i konceptualnoj umjetnosti koja se potpuno odrekla trajnosti materijala kao esencijalne odrednice likovnih umjetnosti. Ona ga čak i otvoreno pobija.

Na kraju priče, umjetničko svjedočanstvo postmodernizma biti će prazan list, jer se sve dovodi u pitanje, pa čak i smisao same umjetnosti. Suvremeni umjetnici imaju tešku zadaću nadograditi se ni iz čega, odnosno premostiti idejnu prazninu  i nihilizam tehnika i materijala postmodernizma, što je ozbiljan problem. Zbog toga oni između njih koji ne otkrivaju „toplu vodu“ što se tiče materijala i tehnika, nego koriste znanje prethodnih generacija umjetnika nadograđujući ga vlastitim iskustvima, zasigurno imaju odlučujuću prednost u postizanju kvalitete u svojim likovnim ostvarenjima.

ilustracije: portret dječaka iz El Faiyuma (1800 godina stara enkaustika na drvu),  Michelagelo Buonarotti: Stvaranje čovjeka (16.st.), fresco slikarstvo u Sikstinskoj kapeli u Rimu, Vermeer: Djevojka s bisernom naušnicom (17.st.) i  morski pejzaž Mate Celestina Medovića – ulja na platnu (kraj 19.st.)

Ingrid Runtić

vezani članci:

 

http://hop-portal.com/runtic-tajna-vjecne-carolije-umjetnosti-1/