Čić: ‘Petokraka, sotonistički simbol se održao jer je simbol uništenja hrvatskog naroda’

0
765

čićEmil Čić rodio se u Zagrebu 1958. godine. Pohađao je srednju glazbenu školu u Zagrebu. Muzikologiju je upisao na muzičkoj akademji  u Zagrebu. Studij glazbe je završio u Austriji. Studirao je kompoziciju, dirigiranje i orkestraciju.

Poslijediplomski studij iz područja religioznih znanosti je pohađao u Zagrebu, na Hrvatskim studijima je u svibnju  magistrirao humanističke i teološke znanosti na temu Religijski aspekti u književnosti Antuna Gustava Matoša.

Pisao je za Glasnik HDZ-a, Hrvatski vojnik,Velebit, Narod, Hrvatsko slovo, Fokus, Crkvu u svijetu, Državnost, hrv. književnu reviju Marulić, Maticu (glasilo HMI), Večernji list.

Bio je urednikom dvojezičnoga zbornika Hrvatsko-irske kulturne veze: konfederacija srca: zbornik izabranih djela = Croatian-Irish cultural links: a confederation of heart: collection of selected works, 1-3, 2007.-2010.

Naš portal zanimalo je njegovo mišljenje o temama koje on najviše prati.

Zbog čega jedan dio židovskog lobija napada Stepinca i što se time želi postići?

Problem negativnog odnosa prema blaženom i svetom Alojziju Stepincu je složen problem. S jedne strane poznat je cijeli niz židovskih svjedoka, koji su potpisom i djelom svjedočili da je Stepinac nastupao kao zaštitnik svih nepravedno progonjenih, a poznato je i to da je Stepinac nastojao sagraditi dom za nezbrinutu židovsku djecu. Cijeli niz takvih dokaza na nepravednom suđenju sv. Stepincu komunistički tužitelj Jakov Blažević, nastojao je isključiti iz dokaznog postupka i isključio je, a Kat. Crkva sve te dokumente iz Udbinog arhiva danas – ima!

Ako postavimo pitanje zašto jedan dio židovskog lobija ima negativan stav prema Stepincu onda to moramo staviti u širi kontekst. Ponajprije treba znati da je Stepinac pred boljševičko-staljinistički sud stao kao duhovni pastir hrvatskog naroda, koji je zasmetao zbog toga jer nije pristao odcijepiti hrvatski dio katoličke crkve, po Titovoj želji, od Vatikana, a izišao je sa cijelog suđenja kao hrvatski nacionalni vođa i mitski heroj, koji nije zanijekao hrvatsku državu, nastalu u vihoru rata. Budući da nije pristao na otpadništvo od središta vjere, namještene su mu optužbe po kojima je bio kolaboracionist fašista tj. nacional-socijalista. Srpsko-komunistička propaganda širila je među dijelom židova upravo takvu sliku o Stepincu i jedan dio je prihvatio lažljive teze o tome kako su Hrvati u II. svjetskom ratu masovno ubijali židove, a Stepinac je kao kriv jer to nije spriječio. Iako su sve to propagandne laži one su gromoglasne i u jednom dijelu prihvaćene su iz mržnje prema Katoličkoj Crkvi. Ta neugasla mržnja prema Katoličkoj Crkvi povezuje Srbe koji mrze Vatikan i kao i onaj militantniji dio židova koji Crkvu također ne vole, jer Crkva naučava Krista kao Boga, koji je u Talmudu odbačen i ocrnjen u skladu s osudom Poncija Pilata. S jedne strane, ne oprašta mu se, jer je Stepinac hrvatski narodni junak, a s druge strane ne oprašta mu se jer je Stepinac u duhu milosrđa usred rata zagovarao održanje države koja će biti izgrađena na katoličkim vjerskim zasadama. To mu, na žalost, nije uspjelo jer je utjecaj neopoganstva Nove Europe bio jači od utjecaja katoličkog milosrđa. Glupo u svemu tome jest to da je Stepinac “kriv za sve”, kao da je on po utjecaju bio jači od Adolfa Hitlera ili Winstona Churchila.

 

Godine 1942. Nijemci preuzimaju zapovjedništvo nad Hrvatskom Vojskom i Jasenovcem, jer je Hitler nezadovoljan odnosom prema Židovima?

U nedavno objavljenim “Doživljajima” iz pera Ante Pavelića proizlazi da Nijemci nisu imali upravu nad Hrvatskom Vojskom, osim nad jedinicama u Rusiji i u njemačkim uniformama, a neki SS general koji je u Hrvatskoj planirao puč protiv Hitlera, po Pavelićevim riječima, pozvan je na razgovor s naredbom da smjesta napusti NDH. Da bi pojačao stabilnost u Hrvatskoj Pavelić nije želio sudjelovati ni u puču ni protiv pučista: dakle, Nijemci su, posebno nakon hrabrog hrvatskog držanja u Rusiji, znali vatrenu moć Hrvatske Vojske i znali su da ju moraju poštivati, stoga su priče o potpunoj podložnosti NDH prenapuhane: Neovisna Država Hrvatska bila je saveznica, koja nema mnogo izbora, i tako se nastojala ponašati.

Nacional-socijalisti su bili nezadovoljni mekim odnosom ustaške vlasti prema židovima i o tome postoje dokumenti, forsirali su tvrdi stav, ali NDH je ipak donekle uspjela nametnuti zaštitničku politiku. Rekvirirana imovina bila je, navodno, pažljivo zapisivana da bi kasnije bila vraćena vlasnicima, ali kad su boljševici došli na vlast židovi natrag uglavnom nisu dobili – ništa. Jer politika boljševizma bila je otimanje onima koji imaju.

 

Srbi su već 1941. godine likvidirali sve židove i time se hvalili Hitleru?

Da, o tom slučaju pisala je pokojna Ljubica Štefan, a njezine informacije je preuzeo židovski povjesničar Philip Cohen. Tako napr. u članku “ANTISEMITIZAM U SRBIJI ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA” Štefan piše slijedeće:

“…Uzor i ideal za Ljotica bio je vodja Trećeg Reicha i veličao ga je ovako: “Hitler je orudje promisla Božjeg. Ali orudje koje se vise zaustaviti ne može do potpunog ispunjenja postavljenog mu zadatka”. Veliki broj pravoslavnih svećenika bili su vrlo aktivni članovi “Zbora”. Najistaknutiji medju njima bio je glavni ideolog pravoslavlja i antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj Velimirović, koji je već 1934. godine dobio od Hitlera odličje. Vjerojatno u znak zahvalnosti on je 1935. u svojoj knjižici o sv. Savi pisao: “Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vodji, koji je u XX. veku disao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji prilici jedino svetitelju, geniju i heroju”. Nekoliko godina kasnije – 1939. – on javno propovijeda rasizam: “Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu… da plemena slabije rase i niže vere ne bi…”. U “Glasniku Srpske pravoslavne Patrijarsije” nisu bili rijetki slučajevi ovakvog pisanja o Židovima: “Jevereji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan”. U tom listu objavljene su i ove izjave ondašnjeg patrijarha Varnave, dane njemačkim novinama 1937. godine: “Fuhrer vodi borbu koja sluzi na korist celom čovečanstvu”, “Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog ”Führera. Mi verujemo njegovoj iskrenoj reči”. …. Zahvaljujući zdušnoj suradnji svih srpskih vlasti i policije s Nijemcima, esesovac Harald Turner već je sredinom 1942. godine izvijestio: “Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Zidova i Cigana riješeno”. Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova javio je: “Židovsko pitanje u Srbiji nije vise akutno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine”. Sef njemačke službe sigurnosti u Srbiji A. Schafer pohvalio se: “Beograd – jedini veći grad Europe ociscen od Zidova, postao je ‘Judenfrei’. Podsjetimo na povijesnu činjenicu: neslavno prvo mjesto u Europi u genocidu nad Zidovima Srbija je zauzela samo tri mjeseca poslije sastanka Reinharda Heydricha, sefa njemačke službe sigurnosti, Heinricha Mullera, sefa Gestapoa i Adolfa Eichmanna, šefa specijalnog odjela za Židove, održanog 20. siječnja 1942. godine na jezeru Wansee kraj Berlina, kada je donijeta odluka da se (tek!) pristupi ”konačnom rješenju židovskog pitanja”. Naime, posljednji Zidovi u logoru Sajmište ubijeni su već koncem travnja-početkom svibnja te godine…”

Za Srbijom su ostale zemlje znatno kasnile, jer to nisu smatrale za prioritetno pitanje osobne sigurnosti.

Koliko je ustaških generala imalo židovskog porijekla?

Dosada u mnoštvu knjiga poimenice su navedena 28 generala židova-Hrvata. Mi danas ne znamo jesu li svi oni bili katolici, ili su bili i židovi i katolici, ali očito da je NDH bila filosemitski nastrojena. Zbog apiornih animoziteta brojna povijesna pitanja II. svjetskog rata su ostala neistražena i iz propagandnih razloga nedodirljiva, pa tako i činjenica da su židovi većinom bili lojalni državljani NDH i da ih je NDH štitila. A to se vidi i iz slike stanja Hrvatske Vojske tog vremena.

Židovske generale navodi i Mladen Lojkić u članku od 11. travnja, 2014. “Masonstvo i NDH”:

“U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog podrijetla bilo je i 28 generala, što Židova, što djelomično židovskog podrijetla: Hinko Alabanda, Ladislav vitez Aleman, Edgar Angeli, Emanuel Balley, Oton Ćuš, Julio Fritz, Josip Gamberger, Ferdinand pl. Halla, Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip vitez Metzger, Milan Miesler, dr. Milan pl. Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonović, Nikola vitez Steinfel, Ivan Šarnbek, Ivo vitez Šnur, Josip Scholtz, Kvintijan Tartaglija, Rudolf Wanner, Mirko Vitez Zgaga i Božidar Zorn. (Vjenceslav Topalović:Srednja Bosna- ne zaboravimo Hrvatske žrtve 1941.-1945./ 1991.-1995. Hrvatski Informativni centar, Zagreb, 2001., str. 70.-74.). Valja zamijetiti i to da su od šest hrvatskih generala koji su na Bleiburgu pregovarali sa „saveznicima“, samo trojica bili čiste hrvatske krvi, dok je jedan bio čistokrvni Židov. Osim toga, među pogubljenim hrvatskim vojnicima na Bleirbuškom polju i Križnom putu bilo je oko 2500 stradalih Židova.”

Kako objašnjavate da sve relevantne studije Tita stavljaju uz bok najvećih zločinaca, a zvijezda petokraka je i dalje dozvoljeni simbol. Pavelića za razliku od Tita nema u tim istraživanjima?

Tu temu obradio je i Geza Zake, Hrvat mađarskog imena, u knjizi “Stoljeće ljevičarske laži hrvatskome narodu”. U toj knjizi autor je naveo i studiju o masovnim ubojicama i podatke o njihovim žrtvama, pa je Tito jasno naveden među 10 najvećih ubojica svijeta. Na stranici 73 Zake citira Rummelov dijagram iz kojeg se vidi da je Tito dao pobiti najmanje milijun ljudi i time je postigao svjetski rekord, po kojem će ga povijest pamtiti, kada njegovi sljedbenici izumru. O Paveliću nisu mogli pronaći takve podatke, pa su Srbi morali izmišljati mit o 700.000 jadnih Srba, koji da su poginuli u Jasenovcu. O tome je Vladimir Mrkoci dao poredbene podatke u knjizi “Ogoljela Laž logora Jasenovac” iz kojih se vidi da je Hrvata nakon II. svjetskog rata bilo u stotinama tisuća manje, a Srba u stotinama tisuća – više. Pod vlašću NDH na bojnom polju poginuli su neprijatelji Neovisne Države, a s ustaške strane civilne žrtve stradale su u daleko manjim brojevima nego li bi to boljševici htjeli.

Što se petokrake tiče, taj sotonistički simbol se održao jer je uništenje hrvatskog naroda nakon 1945. imalo tako goleme razmjere da danas ne možemo organizirati dovoljno jaku političku snagu koja bi uspješno sanirala posljedica tadašnjeg masovnog ubojstva hrvatskog naroda, što se popularno zove “genocid”. Genocid je trijumfirao i zato će se crvena zvijezda moći ukloniti samo odlučnim kirurškim zahvatom. A kada će to biti – to ovisi o masovnom osvještenju ostataka hrvatskog naroda.

Komunistička povijest je sustavno lažirana?

Komunizam/boljševizam je kriminal presvučen u ideologiju. Komunisti su u biti bili kriminalci i avanturisti, kojima je cilj bio otimanje vlasništva iz ruku bogatih. Takva im je bila i ideologija. Otimanje vlasništva i negacija prava na vlasništvo je u suprotnosti s prirodom čovjeka i u suprotnosti s kršćanskom vjerom. Hajdučki balkanski mentalitet se lako uklopio u takvu ideologiju, jer je hajdučija nekim plemenima na ovim prostorima  odavna bila dio zanata i tradicije. Zašto je povijest lažirana? Zato da bi se cijeli tijek povijesti promatrao u lažnom svjetlu i da bi se zadržali kriminalni odnosi naslijeđeni iz prošlih vremena. Što su radili srbokomunisti kada su pobili vlasnike kuća i zemljišta? Najčešće su spalili katastar o vlasniku zemljišta. Kada danas dotepence upitate za vlasnički list nad zemljom pokazat će vam papir “tapiju” o dva svjedoka da je zemlja njegova. Što to znači? To znači da su hajdučko-boljševičkim putem, nakon 1945. g., uklonili vlasnike, bez kupoprodajnih ugovora, i nakon toga prisvojili zemlju. To su najčešće četnički elementi u Hrvatskoj, koji su bili pridruženi partiji. Tako je hrvatski zemljišni posjed postao srpski ili komunistički zemljišni posjed. Kada bi se pravo s time pozabavilo i nametnulo zakone o rekviziciji otetog, mnogi bi izgubili posjede, a da bi lopovi zadržali privilegije – po prošlosti se ne smije kopati. Tako pobjeda boljševika nastavlja postojati u sjajnom svjetlu samoopravdanja.

Može li se Tita i masoneriju povezati?          

Britanija je uvijek igrala na ljude koje je sama stvorila. Britanski tvorac Jugoslavije Seaton-Watson zagovarao je jačanje i naoružavanje Tita. Masonska Britanija služila se komunizmom da razbije kršćansku Europu i “Sveto Rimsko Carstvo”, a Tito im je bio jedan od igrača. Ako znamo da se masonerija učvrstila pobjedom u Prvom i Drugom svjetskom ratu, onda nam je jasno da državnici danas dolaze iz njihovih redova, a Titov pogreb iz 1984. g. pokazuje da mu se poklonila sva svjetska masonerija: on je ostvario njihove ideale. Tako u jednom članku čitamo: “Titovu duhu se tada poklonili: 31 predsjednik republike, četiri kralja, pet prinčeva, šest potpredsjednika država, sedam predsjednika parlamenata, 22 predsjednika vlada, 13 zamjenika predsjednika vlada, 47 ministara vanjskih poslova. Prisutno je bilo ukupno 215 delegacija iz 125 država, ( većinom masoni ili njihovi podanici), a pokop je uz pomoć čak 41 kamere, prenošen u gotovo svim zemljama svijeta. preko TV ekrana je posljednji oproštaj s Titom moglo pratiti dvije trećine svjetskog stanovništva….” Kada je Hrvatska oslobođena na pogreb Tuđmana g. 1999. došlo je samo par političara, pa možemo navesti da je među njima predsjednik bio samo Süleyman Demirel iz Turske. Ostali su bili premijeri. (mađarski premijer Viktor Orban, makedonski premijer Ljubčo Georgievski, slovenski premijer Janez Drnovšek, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Jacques Paul Klein, bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher)…. Jer masonerija nije željela Hrvatsku državu.

General Gošnjak je maknut zbog tog otkrića?

Pa, postoji pismo u kojem on tvrdi da je Tito okružen samim masonima.

“U pismu Gošnjak predlaže Titu da pozove Koču (Popovića), Kostu (Nađa), Josipa (Kopiniča) i njega, i da ga oni informiraju šta se zaista događa u zemlji. Također, Gošnjak traži odgovor zašto je pao Aleksandar Ranković.

‘Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izveštaj (a dao mi ga je Marko), da su Kardelj, Bakarić (pod imenom Kuperštajn, zbog tajnosti), braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr.Novak, dr.Savić, Koča, Velebit, Augustinčić, Z. Kunc, dr.Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krajačić – Stevo, Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Đilas, P. Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H. Macanović, Ivo Mihovilović, Krajger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Mika Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović, da ne nabrajam i druge, sve odreda masoni, čijom je ložom ‘Nova Jugoslavija’ do smrti rukovodio Ivan Ribar, a poslije njega Krleža. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao  biti smijenjen!’ …”

 

To objašnjava zašto je Zapadni Balkan nešto što im se ne skida s usta i zbog čega bogata Hrvatska nasiljem postaje siromašna Hrvatska.

Igor Drenjančević

hop