Svi višenacionalni konglomerati u Europi bili su prije ili kasnije osuđeni na propast
Španjolci kao i nekad Englezi samo radi vlastitih interesa za Kataloniju i Baskiju idu na ruku Srbima po pitanju Kosova
Politička nedosljednost velikih europskih sila vezana za rješavanje pitanja granica u Europi nije novijeg datuma. To seže u daleku prošlost i nema nikakvih povijesnih protimbi kako su velike europske zemlje uvijek gledale vlastiti, često kratkoročni interes, da bi i manjim i malobrojnijim europskim zemljama, nametale politička pravila igre onako kako njima trenutačno odgovaraju. Najsvježiji prijepori Srba i Albanaca o statusu Kosova samo su dobra ilustracija politike velikih zemalja Europe. Oduvijek su veliki povlačili glavne konce politike, a mali su ih kao pridodati vagoni u kompoziciji vlaka samo bespogovorno slijedili. Sad se Europa suočava s jednom apsurdnom situacijom. Sama je svojom dvosmislenom politikom prouzročila širenje virusa rastućeg srpskog ekspanzionizma na račun susjeda, a sad bi htjela nekako cijelu stvar naknadno popraviti, Srbe vratiti u njihovo prirodno državno korito oko Morave u središnjoj Srbiji i oprati ruke od vlastite odgovornosti i kolektivno sudjelovanje u srbijanskim ratnim zločinima, potpomognutim uveliko i pasivnim odnosom najvećeg broja velikih europskih zemalja onda kad su Srbi krenuli u osvajačke vojne pohode. Osim Njemačke, niti jedna druga iole značajnija europska velesila nije se oštro usprotivila osvajačkoj politici Srbije. Tek nakon serije vojnih poraza Srbije, uslijedili su automatski i njezini kovertirani politički porazi, pečatirani potpisima srbijasnkih političkih dužnosnika u Daytonu 1995. političkim okončanjem rata u Bosni i Hercegovini, a ubrzo i još jednom prigodom 1999. godine kad je Srbija i de facto i de iure Kumanovskim sporazumom u državnopravnom smislu zauvijek napustila Kosovo. Dugi niz godina dojmilo se kako je Srbija doista i politički, a ne samo vojno poražena, a onda se pojavio njezin deus ex machina u vidu ruskoga diktatora Vladimira Putina, vladara imperijalnih ambicija i otvorenog srpskog saveznika. I sad Srbi ohrabreni potporom Rusa, redom niječu da su ikad potpisali bilo kakva dokumenta iz 1995. i 1999, kao što, uostalom, vrlo često glume ludilo i glede potpisivanja Bruxellskog sporazuma iz 2014. godine, vezanog neposredno i za uvjete otpočinjanja pristupnih pregovora sa Europskom Unijom. Ne bi se mogli Srbi tako bezobrazno ponašati da im najnoviji val svjetske krize i potencijalni sukobi velikih igrača ne idu u korist.
Španjolska, naravno, nije tako jaka i utjecajna kao Velika Britanija, ali se s osjećajem bivše kolonijalne sile, vrlo često postavlja u svjetskoj politici kao da nije negdašnja, nego aktualna imperijalna snaga. To najbolje potvrđuje samouvjerenost i govor s pozicije centra moći kralja Juana Carlosa. On se sa visine uzdugnutoga Olimpa obratio u paternalističkom tonu venecuelanskom predsjedniku kada je Venecuela prije samo pet do šest godina povela politiku koja nikako nije bila u interesu Španjolske. I tadašnji španjolski kralj je reagirao impulsivno i upozorio južnoameričkog suverena da njegova država nije site kategorije kao Španjolska. Tu polemiku su imali prigodu uživo gledati i ljudi u Srbiji posredstvom kablovske televizijske mreže koja preuzima program španjolske državne televizije. I danas po pitanju priznavanja bivše srpske pokrajine, a sad neovisne države Kosova, Španjolci su ostali vjerni provedbi samo vlastitih akutalnih interesa. Ne samo da ne priznaju Kosovo, nego ne daju glas ni njegovom prijemu u Unesco. Srbijanski uzvanici na to oduševljeno reagiraju, uzvraćajući Španjolcima obećanu gradnju novog spomenika zahvale, tik do spomenika iste svrhe što su ga podigli u čast i slavu Francuske što im je pomogla u Prvom svjetskom ratu. I reče srbijanski gedža i četnički vojvoda Tomislav Nikolić kako će taj novi spomenik Španjolcima obvezno zasijeniti onaj stari spomenik Francuzima, koji su, kako smatra samouki srbijanski vladar i neproceuirani ratni zločinac Nikolić pogazili i pljunuli na prijateljstvo sa Srbima. Jer, tijekom svih ratova od devedesetih do danas, misle Srbi da su Francuzi držali stranu srpskih protivnika. Ranije smo to kroz otvoreni i neskriveni savez Francuza i Engleza u nedovršenoj kaciji pod šifrom Snaga za brzo djelovanje (RRF) u BiH-u potanko razložili i objasnili kako su i u ovom ratu, sad samo iz drugoga plana i iz potaje i Francuzi i Englezi opet bili na srpskoj strani. Dok Srbe nisu počeli sustizati serijski porazi na bojištima u Hrvatskoj i u Bosni, oni nisu uopće ni razmišljali tko ih je i zašto izdao i iznevjerio od starnih sila. Tek kad su počeli gubiti na fronti, krenuli su sa traženjem krivaca izvana, onda i iznutra, tragajući i za domaćim izdajnicima. Jedino se nisu uspjeli do današnjeg dana suočiti sa jedinim pravim razlogom poraza kojega prije ili kasnije doživi svaki agresor u ratu. To je tako otkako je svijeta i vijeka.Španjolska, taj novi adut Srbije u promiješanom špilu karata za stolom europskih političkih hazardera, ne kani se 
kockati sudbinom dvaju užarenih točaka na svom tlu. Riječ je o Kataloniji i o Baskiji, dvije pokrajine, koje jedino još uz Galiciju, imaju posebnu autonomiju višeg političkog stupnja u usporedbi sa svim preostalim španjolskim pokrajinama. No, ta činjenica, Katalonce, dakako, ne zadovoljava, jer nešto oko sedam milijuna stanovnika Katalonije, pretežito domicilnih Katalonaca, prihoduje u postotku od četvrtine do jedne trećine godišnjega BDP-a cijele Španjolske. Katalonija je ne samo plodna žitnica, već ima razvijene i ostale gospodarske grane, a povrh toga je oduvijek prirodnim izlazom na Mediteran i turističko odredište brojnih inozemnih turista. Otcjepljenjem Katalonije Španjolska bi izgubila svoje nazznačajnije područje u sklopu gospodarskih resursa i samo zato se Španjolci grčevito bore za ostanak Katalonije u satsavu Španjolske. Isto vrijedi i za Baskiju. Nema više onih učestalih i eksplozivnih napada baskijske organizacije ETA, jer je sve prešlo u mirnije političke vode. Ali, spremnost i rješenost Baska da izbore državnu neovisnost nikad nije bila upitna i ona i danas postoji jednako kao i jučer, samo su taktički i strateški potezi Baska sad bitno drugačiji nego prije. Nema sumnje kako bi u slučaju sve izvjesnijeg otcjepljenja Katalonije od Španjolske i Baskija vrlo brzo krenula njezinim stopama. Ta pokrajina što izravno izlazi na Atlantski ocean, a kopnom graniči sa manjom površinom francuskog dijela Baskije, obiluje prirodnim rudnim bogatstvom i tolikim uskladištenim zalihama koje su veliko blago za Španjolsku. I samo zato ne odustaju u Madridu tako lako ni od Baskije. I radi projektiranog lažnog mira u vlastitoj kući, spremni su i Baksima, kao i Kataloncima, još i povećati autonomiju, sve u strahu da jednoga dana ne pođu sami svojim putem. Treća neuralgična točka Španjolske je Galicija na sjeveroistoku zemlje, ali ona barem za sad, nema tako izražene težnje za odvajanjem od Španjolske kao Katalonija ili Baskija. Ipak, u programu vodeće lokalne stranke Galjegosa iz Viga i La Corune stoji opcija ujedinjenja galicije sa susjednim Portugalom, što bi onda u budućnosti dovelo i do mogućeg izravnog sukoba između Španjolske i Portugala. I samo radi pobrojanih razloga, Španjolci, daju potporu Srbima i Srbije u vezi statusa Kosova. Oni su zbilja politički kratkovidi. Misle da će pred ostatkom svijeta imati odriješene ruke svim silama spriječiti, recimo, odvajanje Katalonije i Baskije iz sastava Španjolske ako su se prije toga, po njima, principijelno odredili svojim vetom, konkretno, o Kosovu. Ako negiraju pravo dovajanja jedne bivše srpske pokrajine iz sastava Srbije, vjeruju da će im velike svjetske sile tad pogotovo dati moralnu i političku potporu da uguše svaku pomisao osamostaljenja Katalonije i Baskije. Takvo razmišljanje španjolske Vlade koju vodi premijer Mariano Rahoy je sukladno političkoj misli nekadašnjeg španjolkog diktatora Francisca Franca. To što je prethodnik sadašnjeg premijera Španjolske na mjestu predsjednika Vlade bio Jose Luis Zapatero, prvi Katalonac na mjestu premijera u povijesti Španjolske nije zavaralo Katalonce. I on je vodio unionističku politiku po svaku cijenu, ne obraćajući pozornost na ekonomsko izrabljivanje Katalonije od strane Kastilje i Madrida. U biti, zapatero se kao ljevičarski i socijalistički kadar na čelu španjolske Vlade, uopće nije razlikovao od izvornog španjolskog desničara Jose Maria Asnara, njegovog prethodnika, ili njegovog nasljednika na istoj dužnosti Mariana Rahoya. To je posve jasno i Kataloncima koji pokušavaju obnoviti davno izgubljenu državnost, utopljenu još 1492. u jedinstvenu španjolsku Kraljevinu. Onda se Izabela Aragonska iz Zaragoze udajom za kastilijanskog princa iz kraljevskoga grada Toleda pokraj Madrida na simboličan način pridružila tadašnjoj sveopćoj struji ujedinjenja svih naroda Iberijskoga poluotoka u jednu državnu cjelinu. I priključio im se u jednome trenutku, početkom već idućeg šesnaestoga stoljeća i najbliži susjed Portugal. Ali, opstanak zajednice Španjolaca i Portugalaca bio je iluzoran. Brojniji i nadmoćniji Španjolci brzo su nametnuli Portuglalcima dominaciju i pokušali asimilirati Portugalce. To je dovelo do velikog otpora i ustanka Portugalaca, rasplamsale su se krvave borbe, okončane portugalskom slobodom i trajnim odvajanjem od Španjolske za sva vremena. Puno su se bolje slagali i razumjevali izvan granica svojih država, primjerice, u Južnoj Americi, gdje su sporazumno podiejlili kolonije, tako da Portugalu pripadne Brazil, a Španjolskoj sve ostale zemlje Latinske Amerike. Zanimljivo, iako ne tako brojni, Portugalci i danas imaju, kao i Španjolci, izražen i povišen ego bivšeg svjetskog imperija. Teško ćete u Lisabonu ili na sjeveru u Portu čuti da obični Portugalac i danas govori ijedan strani jezik osim maternjeg portugalskog. Uostalom, slično vrijedi i za brojne Španjolce koji u prosjeku znaju samo španjolski, ili Francuze i Talijane koji govore najčešće samo maternje jezike. U Francuskoj i Italiji idu toliko daleko da samoinicijativno titlaju filmove i za odraslei za djecu, sve u cilju očuvanja i tradicije svoga jezika. Za engleski kao današnji svjetski jezik broj jedan, ne žele ni čuti. Govore ga i pišu samo rijetki, oni najobrazovaniji u svim spomenutim zemljama, koje i tom jezičkom barijerom spram ostatka svijeta žele naglasiti kako se svaka od njih ponaosob osjeća u duši i dalje kolonijalnom silom. Jezik je jedno od najvećih i najvrijednijih obilježja svake nacije i borba za njegovu posebnost je na svim meridijanima uvijek bila prisutna. Toga su svjesni i u Kataloniji, gdje govore katalonskim, romanskim jezikom, lingvostički gledano mješavinom španjolskog i francuskog narječja, ali opet sa strogo propisanom gramatikom koja ga razlikuje od dva svjetska jezika iz najbližega okruženja i čini ga zasebnim. I to je jedan od glavnih političkih adita Katalonaca u borbi za nezavisnot, koja im je spletom okolnosti izmakla još 1919. godine. tada su se u francuskom Versaju krojile granice nove Europe nakon Velikoga rata, a Liga naroda je glasovala i o zahtjevu Katalonije za stjecanjem državnosti. Za samo dva glasa razlike nisu dobili državu 1919. godine. I Vatikan je tada dao glas Kataloniji i od tada u Španjolskoj vrijedi izreka kako rimski papa oduvijek simpatizira Katalonce. Nekad je to bila pomorska srednjevjekovna sila koja je imala posjede i u današnjoj Grčkoj i u devet godina zaposjednuća najvećeg dijela Grčke od strane srpskoga kralja, poslije još i cara Dušana graničila je Katalonija sredinom četrnaestog stoljeća i sa Srbijom koja se Dušanovim osvajanjima ka Sredozemlju, našla u susjedstvu katalonskih osvojenih posjeda na grčkim otocima. Danas je ta činjenica poznata tek pomnim i upornim znanstvenicima, osobito povjesničarima u Srbiji i Španjolskoj. Neprijeporno je Srbija danas na strani Madrida, a ne Barcelone, i iz istih razloga koristoljublja, a ne praktične politike, Srbije podupire jedinstvo Španjolske, da bi tim činom, navodno, stekla međunarodni legitimitet da ima pravo tražiti u nekoj dalekoj budućnosti povrat Kosova pod svoje okrilje, jer, eto, onna tobože, principijelno podupire teritorijlanu cjelovitost i Španjolske, kao, recimo i Velike Britanije u odnosu na moguće otcjepljenje Škotske ili sutra možda i Sjeverne Irske i Velsa od ostatka Britanije, u prijevodu od Engleske.
kockati sudbinom dvaju užarenih točaka na svom tlu. Riječ je o Kataloniji i o Baskiji, dvije pokrajine, koje jedino još uz Galiciju, imaju posebnu autonomiju višeg političkog stupnja u usporedbi sa svim preostalim španjolskim pokrajinama. No, ta činjenica, Katalonce, dakako, ne zadovoljava, jer nešto oko sedam milijuna stanovnika Katalonije, pretežito domicilnih Katalonaca, prihoduje u postotku od četvrtine do jedne trećine godišnjega BDP-a cijele Španjolske. Katalonija je ne samo plodna žitnica, već ima razvijene i ostale gospodarske grane, a povrh toga je oduvijek prirodnim izlazom na Mediteran i turističko odredište brojnih inozemnih turista. Otcjepljenjem Katalonije Španjolska bi izgubila svoje nazznačajnije područje u sklopu gospodarskih resursa i samo zato se Španjolci grčevito bore za ostanak Katalonije u satsavu Španjolske. Isto vrijedi i za Baskiju. Nema više onih učestalih i eksplozivnih napada baskijske organizacije ETA, jer je sve prešlo u mirnije političke vode. Ali, spremnost i rješenost Baska da izbore državnu neovisnost nikad nije bila upitna i ona i danas postoji jednako kao i jučer, samo su taktički i strateški potezi Baska sad bitno drugačiji nego prije. Nema sumnje kako bi u slučaju sve izvjesnijeg otcjepljenja Katalonije od Španjolske i Baskija vrlo brzo krenula njezinim stopama. Ta pokrajina što izravno izlazi na Atlantski ocean, a kopnom graniči sa manjom površinom francuskog dijela Baskije, obiluje prirodnim rudnim bogatstvom i tolikim uskladištenim zalihama koje su veliko blago za Španjolsku. I samo zato ne odustaju u Madridu tako lako ni od Baskije. I radi projektiranog lažnog mira u vlastitoj kući, spremni su i Baksima, kao i Kataloncima, još i povećati autonomiju, sve u strahu da jednoga dana ne pođu sami svojim putem. Treća neuralgična točka Španjolske je Galicija na sjeveroistoku zemlje, ali ona barem za sad, nema tako izražene težnje za odvajanjem od Španjolske kao Katalonija ili Baskija. Ipak, u programu vodeće lokalne stranke Galjegosa iz Viga i La Corune stoji opcija ujedinjenja galicije sa susjednim Portugalom, što bi onda u budućnosti dovelo i do mogućeg izravnog sukoba između Španjolske i Portugala. I samo radi pobrojanih razloga, Španjolci, daju potporu Srbima i Srbije u vezi statusa Kosova. Oni su zbilja politički kratkovidi. Misle da će pred ostatkom svijeta imati odriješene ruke svim silama spriječiti, recimo, odvajanje Katalonije i Baskije iz sastava Španjolske ako su se prije toga, po njima, principijelno odredili svojim vetom, konkretno, o Kosovu. Ako negiraju pravo dovajanja jedne bivše srpske pokrajine iz sastava Srbije, vjeruju da će im velike svjetske sile tad pogotovo dati moralnu i političku potporu da uguše svaku pomisao osamostaljenja Katalonije i Baskije. Takvo razmišljanje španjolske Vlade koju vodi premijer Mariano Rahoy je sukladno političkoj misli nekadašnjeg španjolkog diktatora Francisca Franca. To što je prethodnik sadašnjeg premijera Španjolske na mjestu predsjednika Vlade bio Jose Luis Zapatero, prvi Katalonac na mjestu premijera u povijesti Španjolske nije zavaralo Katalonce. I on je vodio unionističku politiku po svaku cijenu, ne obraćajući pozornost na ekonomsko izrabljivanje Katalonije od strane Kastilje i Madrida. U biti, zapatero se kao ljevičarski i socijalistički kadar na čelu španjolske Vlade, uopće nije razlikovao od izvornog španjolskog desničara Jose Maria Asnara, njegovog prethodnika, ili njegovog nasljednika na istoj dužnosti Mariana Rahoya. To je posve jasno i Kataloncima koji pokušavaju obnoviti davno izgubljenu državnost, utopljenu još 1492. u jedinstvenu španjolsku Kraljevinu. Onda se Izabela Aragonska iz Zaragoze udajom za kastilijanskog princa iz kraljevskoga grada Toleda pokraj Madrida na simboličan način pridružila tadašnjoj sveopćoj struji ujedinjenja svih naroda Iberijskoga poluotoka u jednu državnu cjelinu. I priključio im se u jednome trenutku, početkom već idućeg šesnaestoga stoljeća i najbliži susjed Portugal. Ali, opstanak zajednice Španjolaca i Portugalaca bio je iluzoran. Brojniji i nadmoćniji Španjolci brzo su nametnuli Portuglalcima dominaciju i pokušali asimilirati Portugalce. To je dovelo do velikog otpora i ustanka Portugalaca, rasplamsale su se krvave borbe, okončane portugalskom slobodom i trajnim odvajanjem od Španjolske za sva vremena. Puno su se bolje slagali i razumjevali izvan granica svojih država, primjerice, u Južnoj Americi, gdje su sporazumno podiejlili kolonije, tako da Portugalu pripadne Brazil, a Španjolskoj sve ostale zemlje Latinske Amerike. Zanimljivo, iako ne tako brojni, Portugalci i danas imaju, kao i Španjolci, izražen i povišen ego bivšeg svjetskog imperija. Teško ćete u Lisabonu ili na sjeveru u Portu čuti da obični Portugalac i danas govori ijedan strani jezik osim maternjeg portugalskog. Uostalom, slično vrijedi i za brojne Španjolce koji u prosjeku znaju samo španjolski, ili Francuze i Talijane koji govore najčešće samo maternje jezike. U Francuskoj i Italiji idu toliko daleko da samoinicijativno titlaju filmove i za odraslei za djecu, sve u cilju očuvanja i tradicije svoga jezika. Za engleski kao današnji svjetski jezik broj jedan, ne žele ni čuti. Govore ga i pišu samo rijetki, oni najobrazovaniji u svim spomenutim zemljama, koje i tom jezičkom barijerom spram ostatka svijeta žele naglasiti kako se svaka od njih ponaosob osjeća u duši i dalje kolonijalnom silom. Jezik je jedno od najvećih i najvrijednijih obilježja svake nacije i borba za njegovu posebnost je na svim meridijanima uvijek bila prisutna. Toga su svjesni i u Kataloniji, gdje govore katalonskim, romanskim jezikom, lingvostički gledano mješavinom španjolskog i francuskog narječja, ali opet sa strogo propisanom gramatikom koja ga razlikuje od dva svjetska jezika iz najbližega okruženja i čini ga zasebnim. I to je jedan od glavnih političkih adita Katalonaca u borbi za nezavisnot, koja im je spletom okolnosti izmakla još 1919. godine. tada su se u francuskom Versaju krojile granice nove Europe nakon Velikoga rata, a Liga naroda je glasovala i o zahtjevu Katalonije za stjecanjem državnosti. Za samo dva glasa razlike nisu dobili državu 1919. godine. I Vatikan je tada dao glas Kataloniji i od tada u Španjolskoj vrijedi izreka kako rimski papa oduvijek simpatizira Katalonce. Nekad je to bila pomorska srednjevjekovna sila koja je imala posjede i u današnjoj Grčkoj i u devet godina zaposjednuća najvećeg dijela Grčke od strane srpskoga kralja, poslije još i cara Dušana graničila je Katalonija sredinom četrnaestog stoljeća i sa Srbijom koja se Dušanovim osvajanjima ka Sredozemlju, našla u susjedstvu katalonskih osvojenih posjeda na grčkim otocima. Danas je ta činjenica poznata tek pomnim i upornim znanstvenicima, osobito povjesničarima u Srbiji i Španjolskoj. Neprijeporno je Srbija danas na strani Madrida, a ne Barcelone, i iz istih razloga koristoljublja, a ne praktične politike, Srbije podupire jedinstvo Španjolske, da bi tim činom, navodno, stekla međunarodni legitimitet da ima pravo tražiti u nekoj dalekoj budućnosti povrat Kosova pod svoje okrilje, jer, eto, onna tobože, principijelno podupire teritorijlanu cjelovitost i Španjolske, kao, recimo i Velike Britanije u odnosu na moguće otcjepljenje Škotske ili sutra možda i Sjeverne Irske i Velsa od ostatka Britanije, u prijevodu od Engleske.I zato veliki centri moći stalno laviraju u politici prema Srbiji. Znaju odlično Španjolci u Madridu kako je trebalo gotovo pola tisućljeća da se narod u Španjolskoj počne nacionalno izjašnjavati Španjolcima. Sve od ujedinjenja 1492. pa do potkraj devetnaestoga stoljeća i početka prošloga vijeka, svi su se u Španjolskoj, kao i u bivšoj Jugoslaviji, nacionalno određivali prema lokalnom nacionalnom podrijetlu pokrajine iz koje dolaze. I tako su postojali Kastilijanci oko Madrida i Valladolida, Andalužani oko Seville, Aragonci oko Zaragoze, Katalonci, Baski, Galjegosi i mnogi drugi i mnogoljudnoj i nacionalnoj izmiješanoj Španjolskoj. Ali, vrijeme je pokazalo da se ni nakon više od pet stotina godina nacionalni identitet nije mogao lako i potezom činovničkoga pera izbrisati iz svijesti i povijensog pamćenja naroda. Za Španjolsku bimso tako mogli reći da najviše i podsjeća na umjetnu tvorevinu bivšeg sličnog balkanskog bureta baruta zvanog Jugoslavija. I plan jugoslavizacije bio je nalik “španjolizaciji”. Za manje od vijeka postojanja Jugoslavije bilo je razmjerno malo deklariranih Jugoslavena, a Srbi kad su shvatili da nio kroz pet stotina godina ne bi uspjeli u miru ostvariti svoj zamišljeni pothvat asmilacije nesrba, poglavito najbrojnijih Hrvata, u izmišljenu naciju Jugoslavena, latili su se oružja da to pokušaju napraviti silom. Ali, i ta im nakana nije uspjela. I Englezi u Londonu, poput Španjolaca u Madridu, vide u Srbiji i u Beogradu, samo svoju privremenu, ali, po njihove uskogrude interese, vrlo korisnoga saveznika. I njima je anglikancima, kao i Španjolcima rimokatolicima, razvidno kako se Srbi kao osvjedočeni i mnogo puta dokazani i vjerski ogorčeni protivnici zapadnog kršćanstva odnose prema crkvenim katoličkim svetinjama. I jasno je i Španjolcima i Englezima, ali i Francuzima, da su svi oni od reda Srbima samo privremeni saveznici, te da je Srbija i politički i duhovno okrenuta Rusiji i Moskvi i to sve manje i pokušava sakriti. Međutim, ekonomski je još ovisna od Zapada i ta joj je karika još jedina preostala poveznica sa Zapadom. I Englezi imaju doma probleme slične Španjolcima. Nitko nije zaboravio i smetnuo s uma činjenicu da su Englezi vojnom pobjedom nad Škotima na Kaledonijanskom polju početkom osamnaestog stoljeća silom natjerali Škote da uđu u državnu zajednicu sa njima. Pogubili su na mučki i brutalan način posljednjeg monarha iz škotske dinastije Stewarta, koja je do te bitke vladala i Škotskom i Engleskom i uspostavili su svoju kraljevsku dinastiju i nametnuli je i Škotima, kao i Ircima i Velšanima. Jezik, kulturu, tradiciju i običaje sva tri keltska naroda Englezi, germanski potomci doseljenih Normana i Sasa iz pdručja današnje Skandinavije, poglavito Norveške, silom oružja su nametali Škotima, Ircima i Velšanima koji su svi prije njih doselili na britasnko otočje, a Englezi im vojnom invazijom u ranom srednjem vijeku, najprije oteli najveći dio zemlje današanje Engleske, a onda ih tlačili na sve moguće načine, suzbijajući u krvi sve ustanke i pobune potčinjenih naroda. I tko se danas i tko se oduvijek u Velikoj Britaniji očitovao Britancem? Malo tko, isto kao i u slučajevima Španjolske i Jugoslavije. Tako bismo mogli ustvrditi kako je i Velika Britanija, poput Španjolske i bivše Jugoslavije ili, recimo, bivšega SSSR-a sa nasilnom dominacijom imperijalnih Rusa, još jedan u nizu propalih povijesnih europskih eksperimenata višenacionalne države. Kad tad u takvim državama, na površinu ispliva težnja relativno ili apsolutno najbrojnijeg naroda za totalnom vlašću i surovom asimilacijom malobrojnijih naroda. Uostalom, raspala se po istim nacionalnim šavovima i Ausgtro – Ugarska, opet mješavina raznih naroda, gdje su u biti samo Austrijanci i Mađari bili građanima prvoga reda, a svi ostali u redu za čekanje kao drugorazredni ili trećerazredni građani.
Suštinska razlika između svih navedenih europskih zemalja iz reda bivših kolonijalnih sila i Srbije je u jednostavnoj činjenici koju Srbi tvrdoglavo odbijaju. Oni se nabrijavaju na to da su uz rame istinskim imperijalnim zemljama što su vladale vijekovima prostranstvima i na azijskom, afričkom, američkom i australskom kontinentu.Međutim, potomci najvjernijih i najpokornijih turskih sluga ne mogu nikad stati ravnopravno u red sa svim pobrojanim velikim silama. Zavaravaju se Srbi, a zavaravaju ih godinama velike europske sile uključujući i Amerikance preko Atlantika, sve od početka prošlog stoljeća do danas, da su veći i značajniji politički čimbenik nego što su zbilja sve suprotno od toga. I Srbi u vlastitoj opsjeni i fascinaciji samih umišljenom veličinom u to vjeruju. Gode im komplimenti kao malom i još nezrelom djetetu kome odrasli sve udovoljavaju dok ne odraste. I zato snose jednaku odgovornost kao i primitivni Srbi koje su godinama i desetljećima u vrijeme obje Jugoslavije upravo najveći svjetski centri političke moći, uvjeravali da su oni značajniji nego što i sami to mogu zamisliti. U prirodi je svakog čovjeka da mu laskanja takvog tipa prijaju i tu ni Srbi nisu iznimka. Dapače, što je narod zaostaliji, takvi komplimenti se još brže i još lakše u narodu prihvaćaju. I onda u ratu i u posratnim političkim pregovorima, dolazi do surovog i bolnog pokušaja triježnjenja Srba i Srbije. Ali, kako očekivati da će ih iskreno otrijezniti oni što su ih takve politički nepismene i nedorasle shvaćanju europske civilizacije, zdravom razumu privesti bilo tko od gore opisanih europskih velesila. I sami su godinama vodili krivu politku, ne samo spram popuštanja Srbima i Srbiji u njezinim osvajačkim ratovima devedesetih, nego su pogrešnu politiku vodili i na unutarnjem planu. Englezi su doma onemogućavali svaku ozbiljniju autonomiju, primjerice, Škota, a sad se, tobože čude što nakon nasilnog ujedinjenja iz 1707. žarko žele izlazak iz okvira Velike Britanije. Ne zaboravimo da Škotska ima tolike zalihe nafte da bi sa svojih pet milijuna stanovnika, mogla postati kao neovisna država u europskim i svjetskim relacijama, isto ono što je i Norveška koja, također, ima bogate naslage nafte u Sjevernom moru. I toga su svjesni Englezi i zato ih ne puštaju lako iz okrilja Velike Britanije. Iz istih ekonomskih razloga, Englezi su 1937. okupirali i Ulster, najvrijednio i najplodniji i uz to i ravničarski kraj do tada jedinstvene Republike Irske. Epilog je jasan i grozan po Irce. Samo ih je ostalo tri milijuna na otoku, a diljem svijeta ih je šest milijuna, raseljenih engleskim bičem tijekom stoljeća. Bježali su i iz ekonomskih i iz političkih razloga trbuhom za kruhom. Oni preostali u Republici Irskoj, ali i nasilno odvojenoj Sjevernoj Irskoj, pokušavaju naći formulu ponovnog ujedinjenja, ali to neće ići lako kao ni u slučaju Škotske. Englezi su lukvao o svemu razmišljali mnogo godina unaprijed. U Sjevernoj Irskoj, pored domicilnih Iraca, postoji i jaka i brojna skupina, također, autohtnonih potomaka Škota koji stoljećima žive u Ulsteru, odnosno Sjevernoj Irskoj. Njihov politički program je drugačiji od irskog. Oni žele samo autonomiju u okviru Velike Britanije, a Irci pripojenje matici Irskoj. I Englezi, stari i prokušani zavojevači, postupaju po načelu: “Zavadi, pa vladaj,” te koriste suprostvaljenje interese Iraca i Škota na toma malenom, ali strateški iznimno bitnom području za promicanje samo vlastitih interesa. I o Ircima i o Škotima ionako misle jednako loše i gledaju kako ih što lakše i što dulje držati prisilom u sklopu Vleike Britanije i protivno njihovoj volji. Za razliku od Engleza, Španjolaca, pa i Francuza, NJemačka i Italija nemaju tako izraženih pokreta za otcjepljenjem. Samo Bavarska na jugu Njemačke kao ekonomski jaka i razvijena pokrajina ima ozbiljne namjere osamostaljenja, ali to nije ni približno Kataloniji ili Baskiji u Španjolskoj ili Škotskoj i Sjevernoj Irskoj, čak ni Englezima tradiocionalno lojalnom Velsu u Velikoj Britaniji. I zato Njemačka može svoj ekonomski i politički razvitak graditi na čvrstim temeljima. I u Italiji je slično kao i u Njemačkoj. Lega di Nord, iliti Liga za sjever nema više snagu kao koncem prošlog i na samom početku ovoga stoljeća. Sem toga, njoj kao tri ključne pokrajine na sjeveru Lombardija, Pijemont i Ligurija, ne mogu biti jedina pokretačka snaga, jer već Emilia Romagni, Ventu ili Friuliju, nema tolike potpore izdvajanju iz Italije. Tako i Italija staje uz bok Njemačkoj po ovom pitanju, može se reći, čak i Francuska s malim izgledima Bretanje na sjeveru ili još manje otoka Korzike na jugu za otcjepljenjem. I tako se Srbi, uobičajeno nesposobni za logičko rasuđivanje u svijetu visoke politike povode za primjerima velikih u rješavanju teritorijalnih sporova sa susjedima. Ni sad im nije do kraja jasno da su oni tek mali i sporedni igrači u usporedbi sa ovim istinski velikim koji stoljećima kroje sudbinu Europe. Stjecajem povijsnih okolnosti, Srbija je iz dva svjetska rata bila formalnopravno na strani zemalja pobjednica, ali je i tada, kao i sada precijenila svoju ulogu i obol u svjetskim razmjerama. I sve ove velike sile što joj i danas drže stranu, rade to zarad vlastite kože i mogućih nemira i nereda u svome dvorišu zbog niza opisanih kriznih točaka u svojim zemljama. Uostalom, to radi i Rusija, jer u samoj Rusiji od blizu stotinu pedeset milijuna ljudi gotovo pedeset milijuna čine zbirno narodi neruskog podrijetla. Samo, ovu istinu ni Rusi još nisu spremni priznati Srbima, a i da imaju snage to naglas kazati, upitno je da bi se i onda Srbi dozvali pameti i spustili na zemlju iz oblaka u kojima neprestano lebde.
Dragan Ilić
IZ BEOGRADA
