VUČIĆ U ORKESTRIRANOM NAPADU NA KARAMARKA SA MILANOVIĆEVIM ARGUMENTIMA

0
677
Ne prođe ni dan da se razjareni čopor divljih srpskih pasa rata tipa Vulina, Dačića, Vučića ili njima slične sorte ne oglasi arlaukanjem i zavijanjem na mjesečinu. Danas je predvodnik čopora vukodlakih i izgladnjenjelih krvoločnih lutalica bio Aleksandar Vučić. Nakon njegovoga dociranja Tomislavu Karamarku u Vučićevom osrvtu na hrvatsku bleiburšku tragediju iz 1945. godine i nezaustavljivog curenja pjene na usta podivljalog psa Vučića, jasno je samo da ga nisu danas špricali uobičajenom i redovitom dozom protiv bjesnila što je svaki dan potajno prima na VMA ( Vojnomedicinskoj akademiji) u Beogradu kao kronični i teški neuropsihijatrijski slučaj s dijagnozom paranoidne šizofrenije. Tako barem piše i odlično obavješteni izvor srbijanskog tjednika TABLOID Milovana Brkića, tog, također velikog četnika, samo razočaranog u ishod veliksorpskih ratova i zato bijesnog na sve srpske političare i spremnog da sve o njima u znak vječne tuge za propalom Velikom Srbijom sve o njima iznese na vidjelo. I treba mu vjerovati kad piše o Vučićevoj dijagnozi jer taj višestruki politički špijun Milovan Brkić, kao profesionalni armirač betona po struci, a po potrebi srpskih službi sigurnosti, još u mladosti prekvalificiran prinudno u novinara, svojedobno je dugo radio kao policijski cinkaroš, te je godinama sačuvao odlične izvore informacija iz srbijanske tajne policije. Uz to on je od daleke 1977. kad mu je bilo svega 21 godina, prema iskazu njegovoga prvog suradnika i zamjenika urednika TABLOIDA Nikole Vlahovića, pohitao u veleposlanstvo tadašnjeg SSSR-a u Beogradu, tamo gdje je i danas u Deligradskoj ulici veleposlanstvo Rusije, te za svaku napisanu riječ o srpskim političkim aferama i skandalima koje uvijek dovede u vezu sa Zapadom i naravno i sve i po narudžbi Rusa, javno iznese prljav veš o svakom i strastvenom velikosrbinu tipa Vučića koji mu se skupa s ruskim nalogodavcima dojmi da sjedi u isto vrijeme na američkoj i ruskoj stolici. Velike sile ne toleriraju takve dvostruke igrače kao što je Aleksandar Vučić, te zato Brkić ima zeleno svjetlo od Rusa sigurno da najžešće raspali po jednome od svojih ratnih junaka iz devedesetih Aleksandru Vučiću. I Amerikanci se ne trude previse zaštititi Vučića od Brkićeva pisanja, što znači automatski da mu polako istječe rok uporabe i zato svakim danom sve jače galami na sav glas, šireći totalnu histeriju u maniri dokazano neuračunljive osobe. Zaigrao se malo previše Vučić, te si je dopustio luksuz još jedne bestijalne žaoke na račun Hrvatske i po tko zna koje objede hrvatskog naroda. Iz žvalavih usta mentalno poremećenog lika danomice izviru samo sve crnji “biseri”, čiju nisku upotpunjuje današnja izjava doslovno prenijeta najprije na regionalnom portal N1 televizije u Beogradu, kada je poručio Tomislavu Karamarku:”Neće nam držati lekcije oni što organioziraju proslave u Beliburgu.” To reče i ostade živ srbijanski lopov, lažljivac i neosuđeni ratni zločinac sa sarajevske bojišnice kod Jevrejskog groblja Aleksandar Vučić. Tko je i što je Vučić da bilo kome, a ne samo Tomislavu Karamarku drži moralne propovijedi? Tko o čemu, a muška kurva Aleksandar Vučić, voli najviše pričati o poštenju, upravo o onoj osobini od koje je prirodno operiran čim je kao genetski lažljivac došao na svijet u ožujku mjesecu 1970. godine.
Cijela je Hrvatska od 1918. do 1991. godine bila jedan veliki Bleiburg, što živih, što mrtvih duša, zarobljenih u ludilu kazamata Srboslavije. To odlično zna Vučić. Pa neka onda žali kad mu smeta što je Hrvatska 1995, postala prvakom svijeta u rekordno brzom protjerivanju šake jada lobista srpskih ratnih zločinaca iz central na beogradskom Dedinju, gdje je tad stolovao kao srpski vožd Slobodan Milošević, uz Vojislava Šešelja drugi Vučićev politički otac. Njemu je danas Tomislav Nikolić više kao politički očuh, a on njegov pastorak, jer su mu Milošević i Šešelj, ne zaboravimo i Vuka Draškovića bili triling idola rane mladosti, dok je tad Nikolić još bio politički anonimus iz drugoga plana. I dugo se Vučić sve do kraja 1992. ili početka 1993. lomio kojoj od tri paralelne veliksrpske opcije da pristupi, da li fašistu Musslinijeva profila Miloševiću, da li fašistu Šešelju, srpskoj kopiji Hitlera ili recimo Draškovići koji je najviše vukao na kombinaciju Draže Mihailovića i svih četničkih vojvoda, najbližih po filozofiji života pijanih i nedotupavih ubijica krvoločnog pogleda i divljeg izgleda poludivljim ruskim Kozacima, preteči dželata iz doba potonjih sovjetskih dželata iz kasnije ere dvadesetoga stoljeća i epohe komunističkih sadističkih masovnih ubojica tipa Lenjina ili Staljina. Na slatkim mukama je bio Vučić, tip ograničene pameti i nezajažljivog poriva za prolijevanjem tuđe krvi radi lešinarskog i makijavelističkog dolaženja do životnih ciljeva u svome odabiru carstva kojem će se privoljeti. Kako god je izabrao, nije u svome izboru mogao pogriješiti glede možebitne bilo kakve i najmanje nijanse i razlike projekata sve trojice spometitih pokreta političkih satrapa u Srbiji. I on je još sa svoje 23 godine krenuo putem bespuća bez ikakve šanse za povratak u normalu. Taj bivši huligan sa sjevera Zvezdinih “delija” pod paskom prijeratnog kriminalca s petoga mjesta Interpola Arkana, potom i jednog od najvećih ratnih zločinaca, istog tog čovjeka UDBE Ražnatovića zvanog Arkan, sad javno roni suze nad priopalom Srboslavijom, svjestan da mu Tomislav Karamarko nije ono što je do lani bio Zoran Milanović, kao što dobro zna da ni Kolinda Grabar Kitarović nije politički diletant kao što je bio Ivo Josipović. I zato je četnik Vučić svjestan da je u velikoj svjestoj politici vise početnik, premda mu uvijek godi onaj naziv četnik bez početnog prefiksa “po”. Jer, laska mu titular neokrunjenog četničkog vojvode, doduše propalog velikosrpskog vojvodstva, pod tim nazivom propale umjetne srpske tvorevine Vojvodine i na okupiranom dijelu današnjeg sjevera Srbije zvanog Vojvodina koji su 1945. Srbi zaslugom Tita zgrabili za sebe i ne daju je kao rođeni predatori nikome. Jer, hijene plijen ispuštaju samo ako naiđu lavovi. U opomeni Kramarka tipa: “Srbija se ne drži EU standard i humanih načela civiliziranog društva,” hijena tipa Vučića instiktivno je predosjetila dolazak budućih hrvatskih lavova na političkoj sceni. I nije inače odmjereni i staloženi Tomsilav Karamarko jedini hrvatski dužnosnik koji danas plaši svojim točnim i precizno definiranim političkim izjavama čopor pobijesnelih zvijeri iz Srbije. Svjestan je Vučić da je metaforički rečeno “ujasenovčen” i sa zemljom sravnjen project Velike Srbije 1995. godine, samo se ponadao kako će valdavina srpskih tarbanata u Hrvatskoj tipa Mesića, Josipovića, Milanovića ili Pusićke biti vječna i srbijanske šanse za svjetsku podvalu o mantra “građanskog rata” realne i izvjesne. Propade im plan koncem prošlog ljeta nakon hrvatskih izbora i ode Srbima mast u propast. I sad Vučić vadi od muke mast na pamuk u uzaludnom pokušaju anuliranja rezlutata rata, te relativiziranja apsolutnog hrvatskog trijumfa na bojnom polju, odnosno totalnog srpskog poraza, predstavljenog prije svega Srbima u Srbiji i izvan njezinih granica kao tek relativnim porazom, a u Vučićevoj viziji stalne i pritajene želje za drugim poluvremenom rata, doživljenim tek kao prvim poluvremenom bitke i utoliko vise nesvjesnim da bi u drugom poluvremenu i sam završio u mutnom dnu moravskog korita negdje kod Čačka ili kod Kraljeva.
Srbija je prije dva dana odlukom svoga Višeg suda u Beogradu Haagu jasno stavila do znanja da neće isporučiti natrag troje Šešeljevih i Vučićevih najbližih suradnika Vjericu Radetu, Petra Jojića i Jovu Ostojića. danas Vučić za srpske medije pojašnjava da Haag njih i ne traži kao ratne zločince, nego zbog djela vezanog za pritisak na sud. Naravno, njega kopka da u slučaju izručenja troje nejgovih i Šešeljevih suradnika i sratnih suboraca tamo ne propjevaju kako su mu već doma obećali da će učiniti, preda li ih Haagu, te i njega odaju kao suučesnika u teškom kaznenom djelu kvalificiranog oblika prijetnji, zastrašivanja i ucjena svjedoka suda protiv Vojislava Šešelja. Zato ih Vučić ne da radi svoje kože, inače što briga tog mamlaza i bilmeza za sudbinu dojučerašnje stranačke družine ako njegova glava nije još na panju nego mu i dalje visi na ramenima? I dakako, može biti spokojan i Vučićev vjerojatno i budućislužbeni kolaiciski partner Šešelj, a kako vele Srbi, kum nije gumbe da se negdje zaturi, te mora skrbiti i o potrebama svoga učitelja i rođenog sangvninika i kolerika u izvršenju zločina Šešelja. zajedničko obojici je što se nimalo ne kaju i što bi sve ponovili kad bi mogli. Imaju samo jedan nerješiv problem. Oni hoće, ali ne mogu. Snaga je izdala četničke razlarene horde, te sad ranjene zvijeri kao Vučić glasno udišu i još glasnije izdišu na javi. To je faza zvana “Obrana i poslejdnji dani” kao u glasovitom glazbenom albumu Srđana šapera i Vlade Divljana iz polovice osamdesetih.Vučić je višestruki ratni gubitnik, tek kovertiranog poratnog poraza, kojeg kao pacer u šahovskoj partiji koju igra sa samouvjerenošću nekog samozvanog “velemajstora”, a sa realnim znanjem majstorskog kandidata gubi iz dana u dan, takorekuć iz sata u sat, koji mu otkucava ubrzanim tempom. Može Vučića dizai u visine boga Zeusa s osmatračnice grčkoga Olimpa neki samoporkalmirani Vučićev analitičar dr. Neven Cvetičanin iz Institita socioloških znanosti u Beogradu skupa s dežurnim klaunom narpednjačko – radikalske “aanalitike” i “geopolitike Brankom Radunom u sinoćnoj debatnoj emisiji novosadske RTV pod nazivom “Pres – i – ja” urednika i voditelja Zorana Panovića, sad kolumnista beogardskog “Danasa” i do nedavno galvnog i odgovornog urednika toga lista, odakle ga je  s plložaja glavnog urednika osobno smeijenio Vučić, kojem se ovaj sad ima unutarnju potrebu umiljavati i dodvioravati, dovodeći u goste probrano društvo istomišljenika Vučića kao što su Cvetičanin i Radun. I tamo kaza i poštenom svijetu ne dokaza još jedan srpski doctor magle i prašine sociology Neven Cvetilčanin kako Vučića smatra par excellance intelektualcem ranga Đinđića ili Koštunice, jer, veli sva trojica tih “elitnih” Srba su preferirali čitanje soficiciranih djela sociologa Webera ili filozofa Leibnitza. Zapita li se ikad taj trust pilećih mozgiva srpske lažne i krumpirane inteligencije u sviome stanju privremenog stanja zvjezdanog i lucidnog rasuđivanja, kako jedan bolesni manijak i luđak Vučić, zvanio čovjek – dijagnoza može biti mjera bilo čega pozitivnog u bilo kome društvu na ovome planetu? Dokle ide neograničene poslušnost bešćutnih srpskih medija govori i pisanje beiogardskog “Blica” iz oera razočarane Vučićeve simpatizerke, izvjesne Lane Gedošević. Ona ne propušta ni u jednom političkom komentaru imputirati Hrvatskoj i Hrvatima izmišljene krivnje  iz kuhinje i arsenala srbijanskih mega laži, a najnovije provokacija Lane Gedošević je iskazana kroz današnji članak u “Blicu” u kome čitateljstvu pojašnjava da Srbija odbijanjem suradnje s Haagom samo ide na ruku Hrvatskoj, koja u njezinoj ludoj i bolesnoj mašti “Srbiji uvijek želi zlo, te samo čeka svaku prigodu da to i pokaže.” Glupača i ludača, koju je i sam Vučić kao nametljivu i dosadnu i za njegov bezumni pojam nalavalentog  politčkog ulizivanja “sedme sile”, redovito ispraši najružnijim riječima na svakoj konferenciji za tisak u Beogradu, kao osoba bez ikakvog samopoštivanja i ljudskog dostojanstva i vlastitog stradavanja od tog istog Vučića, čim se vrati s konferencije za medije u prostorije redakcije, site sekunde zaboralvja i Vučiću u ime njihovog zajkedničkog velikosrpskog sna, oprašta salve uvreda izrečenih uvijek pred TV kamerama. I nije jedina koja iz te i mora takvih redakcija pod Vučićevim nadzorom nema ni časti, ni ponosa, ali je sopremna na maksimalna poniženja radi nedosanjenog sna Velike Srbije koji joj je još u vlažnim snovima kao i njezinom gospodaru Vučiću. I zato tako i piše kao i njoj slične novinarke političke rubrike toga lista poput Bojane Jelovac, Nataše Latković ili Ivane Mastilović – Jasnić, a o još brojnijem dijelu novinara urednika lista svih rubrika, finaciranog švicarsko – njemačkim kapitalom korporacije Ringier – Axcell koja piše suprotno političkim prohtjevima poslodavaca iz Švicarske, suvišno je trošiti riječi. To samo zorno pokazuje da su srpski novinari i besplatno spremni ponizno i pokorno raditi za majku Veliku Srbiju i još veću maćehu Rusiju, čak i kad ih oni izravno ne plaćaju. To nam svjedoči da srpska bolest ima dimenzije epidemije ili čak i pandemije iracionalnog zla, čak i pod cijenu gubitka radnog mjesta od švicarskog poslodavca, a sve u korist srpsko – ruskog političkog plana. Vučić se poziva na srspko “slobodno” pravosuđe u kojemu presude izriče njegova politčka sutkinja po imenu Svetlana Aleksić, osobno od strane Vučića promaknuta u sutkinju procesa protiv žamdarma koji su pretukli njegovog brata Andrja prošle godine na demonstracijama u Beogradu. Jasna je unaprije presuda sutkinje na temelju nejzinih ranijih političkih presuda u korist klike oko Vučića i njega samog, kao i političke presude njene sutkinje posestrime po djeljenju nepravde Nataši Albijanić ili javvnom tužitelju Saši Drecunu i istražnom sucu Denisu Bećiriću, koji ima običaj i ne salsušati stranke u postrupku, nego odrediti proizvoljno krivca po svome političkom nahođenju dok Drecun voli voditi trgovinu sa strankama u postupku po principu, te po principu tko mu ponudi vise procesuira stranku u postupku kao “krivca” ako mu ponudi manje novca od istinskog krivca u sudskom postupku. Eto, to je slika i prilika Vučićeve Srbije.
Dragan Ilić