TURCI SU U BOSNI SUSTAVNO RADILI MASOVNE ZLOČINE RUŠEĆI I PALEĆI CRKVE I SAMOSTANE, UBIJAJUĆI FRATRE I UZIMAJUĆI OD HRVATA DANAK U KRVI NOVAČENJEM MLADIĆA U JANJIČARE
Početkom 16. stoljeća Turci postaju sve ratoborniji. Već je spomenuti kako su u prvim desetljećima nestale s lica zemlje dvije bosanske banovine, Srebrenička i Jajačka. Istovremeno je osvojenjem Beograda 1521. i bitkom kod Mohača 1526. godine bio otvoren put prema Zapadu, pa je došlo i do prve opsade Beča 1529. godine. Turci su sada bili sasvim sigurni u sebe, pa su prema katolicima i franjevcima u Bosni, koji su srcem morali biti uz kršćane, nastupali žestoko i nemilosrdno. Bilo je vjerojatno nekih koji su dojavljivali podatke neprijateljima, ali su Turci nastupali strogo, ne samo prema takvima, nego i prema ostalima, budući da su sumnjali u sve.
Očit znak toga promijenjenog stava opaža se u Kanun – nami, turskom Zakoniku, za Bosanski sandžak od 1516. godine i kasnije u sasvim sličnim odredbama od 1530, 1539. i 1542. godine. Tako se spominju križevi koje su “nevjernici” podigli na putovima. Spominju se i nove crkve u “nekim nevjerničkim mjestima, u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena.” Navode se “nevjernici i popovi koji uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje.” Sada zakon strogo naređuje da se svi ti križevi sruše i da se više ne dozvoli da se podižu. Isto tako, neka se poruše i crkve, a očito se misli i na samostane, jer se govori o svećenicima “koji u njima borave.” One koji uhode treba kazniti teškim tjelesnim kaznama. Tamo se u drugoj vezi navode kao takve: teško batinanje štapovima, odsijecanje ruke, vješanje i slično. A, kadije koji to ne bi izvršili, neka se svrgnu! Evo izvadka iz jedne isprave Sarajevskog suda fojničkim katolicima iz 1527. godine, što svjedoči o vrlo teškom položaju hrvatskih katoličkih vjernika i katoličke crkve pod Turcima:
Stanovnici rudnika Fojnice, nahije visočke, a sudbene oblasti sarajevske, izjaviše u skupštini učinjenoj slijedeću molbu:
“Mi smo našu u gradu Fojnici ležeću staru crkvu, gdje smo se još za nevjerničkih vremena Bogu molili, prije šest godina uzeli popravljati, te buduć Turci iskazali da je crkva od prvašnje gradnje veća sagrađena, to su ju općinske sveze s rudnikom Fojnice, te su poodlazili u mjesta gdje crkva postoji, a i još su mnogi na dolazak spremni. Mi smo svi bez crkve, pak ćemo se tim načinom, bez oporavka stare crkve po prvašnjoj osnovi svi razići…”
Te odredbe nisu ostale samo slova na papiru. U jednoj godini 1524. kako to složno svjedoče opći ljetopisi Reda i domaći ljetopisi Provincije bili su porušeni samostani u Visokom, Sutjesci, Fojnici, Kreševu i Konjicu. Uporedo s tim, mnogi su franjevci stradali životom ili su bili strašno izmrcvareni. Dovoljno će biti navesti jedan primjer koji to osvjetljuje. Provincijala fra Stjepana Vučilića, kojega neki navode i po mjestu podrijetla kao Vučića, poveli su Turci 1523. godine s još deset drugih fratara u Sarajevo da im sude. Uz pomoć subraće provincijal je pobjegao, ali su svi ostali teško mučeni i poubijani. Četiri godine iza rušenja onih pet samostana 1528. stradao je i samostan u Jajcu, a četiri su franjevca bila ubijena. Devet godina kasnije 1533. zapaljen je samostan u Zvorniku, fratri iz njega rastjerani, a crkva pretvorena u džamiju. Kaločki ljetopisac Santowski govori također vrlo detaljno o rušenju samostana u Mostaru, Duvnu i Rami i umorstvu franjevaca u njima, sasvim izvjesno u prvoj polovici 16. stoljeća.
Nosilac ovoga fanatičnog pothvata protiv hrvatskih katolika u Bosni, franjevaca i samostana bio je bosanski sandžak – beg Gazi Husrev – beg ( 1480 – 1541 ), inače poznat kao carski zet, ratoboran vojvoda. On je ujedno bio i osvajač Jajca i mnogih drugih hrvatskih gradova, utemeljitelj mnogih zadužbina i graditelj znamenite Begove džamije u Sarajevu. Bio je bosanski namjesnik u više navrata u razdoblju od 1521 – 1525, zatim od 1526 – 1533. i od 1536 – 1541. godine. Domaći franjevački ljetopisci i povjesničari terete ga da je oteo imanja bogatim katolicima koji nisu htjeli prijeći na islam. Možda bi netko posumnjao u ove tvrdnje, jer su zabilježene u crkvenim spisima. Ipak, teško stanje hrvatskih katolika u Bosni toga vremena potvrđuje i promatrač sa strane Benedikt Kuripešić u svom “Putopisu” iz 1530. godine. On posvjedočuje da su kršćani vrlo uplašeni, da se oduzimaju roditeljima lijepa kršćanska djeca, makar bili i jedinci, da su u najnovije vrijeme nakon osvajanja hrvatskih predjela, uvelike povećani nameti, da kršćansku djecu gone kao stoku s pazara, gdje ih nisu mogli prodati, te da kršćani moraju sudjelovati u ratovima koje vode Turci. To se zorno ogleda u svjedočanstvu iz ulomka djela “Putopis” Benedikta Kuripešića, pisanog 1530. godine.
“Ali sada, ove godine, otkako je najveći dio Hrvatske i velik dio Ugarske osvojio i sebi podložio, Turčin je započeo da obje gore spomenute vjere opterećuje i da ih novim nametima, kao što su slijedeći, muči. Najprije, kao što je to običaj u Turskoj, grabi svake godine u ovom ili onom mjestu ili kraju, treće, četvrto ili peto muško dijete ili dječaka u obitelji. Pri tome, bira najljepše i najokretnije, tako da ponekom ocu i majci otme jedinca, samo ako je lijep i okretan… Nadalje, uzima godišnje od svake osobe, mlade i stare, posebni porez po 30 ili 40 jaspri po osobi. Ranije je čitava kuća plaćala 50 jaspri… Osim toga, Turčin ne da popravljati crkve ili zidati nove. Na taj način on misli kršćane navesti da uskoro prijeđu na njegovu islamsku vjeru.”
Ovo teško mučenje i neviđen turski teror nad katoličkim Hrvatima u Bosni, nije stao samo u putopisne zapise Benedikta Kuripešića, što je on objavio u svome “Putopisu” iz 1530. godine. I brojni drugi inozemni putopisci, što ih put nanio kroz Bosnu, bilježe ista iskustva. Tako, prema zapisima francuskoga putopisca Luisa Gedoyna početkom siječnja 1624. godine, u Sarajevu je bilo “najmanje šest stotina rimokatolika, koje su u njihovim crkvama opsluživali franjevci, koji u ovoj pokrajini imaju pet ili šest čuvenih samostana.” Na putu za Beograd Luis Gedoyn prenoćio je u Srebrenici u jednom lijepom samostanu franjevaca. Putopisac ističe rudna bogatstva ovoga kraja, čije su planine “pune rudnika”, od kojih se najviše ističu rudnici srebra, ali se u njima zasad sporo radi, s obzirom da se Turci, stvoreni da ruše i upropašćuju, ne trude mnogo da za rudom tragaju, a sa nesretnim kršćanima koji su im u službi tako surovo postupaju da većina njih napušta ovu lijepu zemlju od straha od nasilja. Jedan od razloga zašto su kršćani napuštali Bosnu ili su prelazili na islam u tome je što je sultan uzimao od svojih kršćanskih podanika danak u krvi. Svakih pet ili deset godina šalju Turci ljude adžam – oglane po svome carstvu, da izaberu mladiće i dovedu u Carigrad. Osobito ih se iz Bosne dovuče velik broj. I reče, da ga za to ništa ne boli glava, jer mu ionako bosanske kobile daju slične ždrebadi, koliko ih samo treba.” Još godine 1667. dođoše Turci adžam – oglani, katoličke djece ulovitelji, poslani od svoga cara, te mnogo njih odvedoše uz prevelik plač i jauk kršćana. Strašan je to prizor, kako bi to rekla narodna pjesma: ” U majci bi čedo zaplakalo, iz kamena suza udarila!” Roditelji zato nerijetko sakate svoje sinove, da ih spase od odlaska u janjičare. Vjerojatno je radi sultanova harema zaveden običaj da se katolička ženska djeca tetoviraju po rukama, prsima i na čelu znakom križa. Danak u krvi bio je samo jedan od niza pritisaka na kršćane za vrijeme turske vladavine.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP
