SUROVI PROGONI HRVATSKIH KATOLIKA OD 1516. DO 1526. U FOJNICI, MOSTARU, ZVORNIKU, SUTJESCI, KONJICU, VISOKOM I SARAJEVU

0
1500
SUROVI PROGONI HRVATSKIH KATOLIKA OD 1516. DO 1526. U FOJNICI, MOSTARU, ZVORNIKU, SUTJESCI, KONJICU, VISOKOM I SARAJEVU, TEŠKE TURSKE UCJENE I UVJETI HRVATIMA ZA GRADNJU NOVIH CRKAVA U BOSNI I HERCEGOVINI
Suvremenu vijest o rušenju katoličkih crkava na osnovu zakonske naredbe iz 1516. godine imamo u hudžetu sarajevskog mule od 10. silhidže mjeseca 933. godine, odnosno po našem računanju vremena od 7. rujna 1527. godine. U tom hudžetu fojničkim rudarima dozvoljava se da mogu ponovno podići ” porušenu crkvu po prijašnjoj osnovi”, koja je tek bila porušena “prije šest godina,” tojest 1521. godine. Okolni muslimani posvjedočili su, da je bilo “s uzroka što su joj tečajem vremena pleter digli, a zidom ogradili, pa još neke prigrade podigli, pa bi ona zato porušena.” Što bi se oduvijek za takvo kazivanje reklo: nitko krupno kao Turčin ne laže. Drugi spomen imamo u hudžetu Kasima, zastupnika mostarskog kadije iz kraja mjeseca safera godine 960. u islamskom svijetu, odnosno oko 10. veljače 1553. u kršćanskom svijetu. U tom sudskom rješenju navodi se da je Husein, sin Sulejmanov, zakupnik državnih interesa u Hercegovini, izjavio: “Crkva koja je sagrađena, a prije postojala u mahali Zahum, jednoj od mahala varoši Mostara, bila je srušena i oborena, a ja bijah prodao njezin vinograd, bašču i kuće franjevcima Juri i Nikoli, koji su dokazali da je to fratarsko. Iz navoda spomenutoga hudžeta valja zaključiti da je prigodom rušenja mostarske crkve nastao takav progon, da su svi franjevci bili poubijani ili pobjegli iz Mostara, jer je zakupnik državnih poreza kada je došao u Mostar bio uvjeren da samostanske kuće, vinograd i vrt nemaju gospodara, vlasnika. Treći suvremeni spomen imamo u zvorničkoj kanun – nami iz 1548. godine, u kojoj se kaže: “U nekim selima stanuju muslimani raja.” Dakle, već prije 1548. godine neka cijela sela u zvorničkom sandžakatu u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, bila su prešla na islam. Četvrti suvremeni spomen imamo u djelu Franje Gonzage, franjevačkoga vrhovnog starješine u razdoblju od 1579. do 1587. godine. U svom djelu ” O početku serafskog reda,” govoreći o samostanu Svetog Ivana Krstitelja u Sutjesci Gonzaga je napisao: “Kada je cvatuće kraljevstvo bosansko došlo u ruke Turaka, samo iz puke zloće 1524. godine, ovaj su samostan s druga tri do temelja porušili tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Za ovoga rušenja takvo je progonstvo siromašnih fratara nastalo da je više njih bilo ubijeno, neki su bili ranjeni, a drugi su se spasli bijegom.” U Kronici franjevačkog samostana u Fojnici o tom progonu zabilježeno je ovo: ” Godine 1524. razoriše Turci bosanske manastire Kognic, Visočki, Sutiški i Fojnički. U Visokom gvardian Fra Filip, u Sutisci Fra Matie Skoroević, u Fojnici gvardian Fra Jakov Vagnić, u Kreševu gvardian Fra Baro Fojničanin. I kad razoriše carkve povedoše ministra Fra Stipana Kučića i š gnim fratara 12. I uteče ministar. Fratre mučiše i biše, ali ministra ne izdaše.” Slično pišu i fra Nikola Lašvanin, fra Filip Lastrić, fra Ivan Velikanović, svi oni tijekom 18. stoljeća, kao i Sutješki ljetopis. U knjizi Necrologium, pisanoj u spomen na pokojnike, bosanske franjevačke provincije pod nadnevkom 1. srpnja zabilježeno je: ” Prvoga srpnja u Sarajevu u Bosni, desetorica braće ubijena su 1523. godine radi vjere.”
Nisu samo rušenje starih crkvi i samostana, kao i progoni katoličkih Hrvata od strane Turaka bili usamljeni oblici pogroma hrvatskog naroda u Bosni. Iznimno teške uvjete ucjenjivačkog karaktera, postavljali su Turci katolicima za gradnju novih vjerskih objekata, kao i za popravku onih starih, što su pretrpjela materijalna oštećenja. Za gradnju i najjednostavnije popravke crkvenih objekata trebale su se tražiti posebne dozvole od turskih vlasti. Tek poslije 1852. godine, kad je Omer – paša silom slomio pašaluk i premoć bosanskih Turaka, moglo se pomišjati i na gradnju crkava u Bosni i Hercegovini. Taj trend je bio posebno izražen poslije Pariškog ugovora kada je kršćanima u tome dana nekakva sloboda, ali uz takve uvjete, da je i ta sloboda bila upravo smiješna. Ti uvjeti mogli bi se razvrstati na tri glavna:
1) Smije se crkva graditi ako na to pristanu susjedi Turci, a zamolba treba biti potvrđena njihovim pečatima.
2) Crkva se ne može graditi blizu džamije.
3) Dozvola za gradnju crkve može se dobiti samo u Carigradu.
Od ta tri uvjeta najlakše je bilo ispuniti drugi, jer se crkve nikad nisu gradile nlizu džamija. Ne bi li ispunili prvi uvjet, katolici su morali već izdaleka svoje “komšije” muslimane Turke mititi, častiti, što ljepše susretati, kako bi nekako dobili suglasnost za gradnju crkve. Ali, za treći uvjet trebalo je potrošiti najviše živaca i novaca, jer ” do cara ima sto cara.” Ogromne svote novca trebalo je potrošiti da bi se smekšali carski veziri, njihovi doglavnici i drugi niži činovnici. Često su u Carigradu izaslanici morali čekati do dvije godine kako bi dobili željenu dozvolu za gradnju crkve. Navedimo sad samo primjer jedne od niza zamolbi toga tipa, upućenih u Bosni na adresu Turka za popravljanje katoličkih objekata. Zamolbu su 5. lipnja 1703. uputili fra Marijan i fra Ivan za popravljanje sutješke crkve i samostana. Zamolba je upućena kadiji Jusuf Asim – efendiji. Fra Marijan i fra Ivan, svećenici crkve u selu Sutjeska, nahije visočke, a kotara sarajevskog, dođoše na ovaj šerijatski sud i izjaviše: ” U pomenute crkve oštetila je kiša duvar od čerpiča, koji stoji na kamenom podzidu prema rijeci, te su mnoga mjesta posve oborena, a u duvaru istruhle drvene hatule, u same crkve pokvario se krov, starije ćelije i kuhinja, a prema brdu istruhla je na duvaru streha i treba popravka. Pošto oni imaju u rukama stari, veliki berat, koji govori da im se ima dozvoliti da se na starom mjestu načinjaju i popravljaju crkvu, mole oni da se sa strane šerijata ode i pregledaju, te popišu oni dijelovi koji su oštećeni, da se uzmnognu popraviti.”
Od strane uzvišenog šerijata odaslan je na to Jusufefendija, sin Mustafe Ćelebije, koji je s dolje navedenim ljudima nepristrano svojim očima pregledao oštećena i oborena mjesta u spomenute crkve, te oni izmjeriše duvar od čerpiča na kamenom podzidu, dug 30 dunđerskih aršina, a u visinu 3 i pol, u komu su sve drvene hatule istruhle, a po vrhu baskije, te treba sav duvar u visinu od 2 i pol aršina oboriti i novo izidati. I mnoga druga su mjesta posve porušena, tarabe su truhle, krov u pomenute crkve i uz nju ćelije prislonjene uz stari duvar, kuhinja i avlijski duvar prema brijegu i krov ovog duvara. Na osnovu izjave ljudi koji su bili na licu mmjesta psuđeno je da se poprave ona mjesta, ali da se ne smiju zidati ni viša, ni šira nego što su prije bila na starom mjestu, starom obliku kako je gore navedeno, to jest duvar od čerpića, ne dirajući u kamen, mogu se novo popraviti i načiniti pod uvjetom da ne dozidaju ništa novo.” Dakle, dok se nije potala turska vlast, nije se smjelo ništa raditi i popravljati, iako su osigurana materijalna sredstva, građa i novac, a onaj tko bi kojim slučajem proširio i produljio oštećene zidove bez znanja vlasti, platio bi drastičnu kaznu.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP