Posrbljavanje hrvatskih intelektualaca kroz laži i svojatanja

0
2047

Osamdesetih godina, kad su se ponovno između beogradskih i bosansko-hercegovačkih intelektualaca rasplamsale polemike na temu: “čiji je Meša” – u čemu su prednjačili beogradski listovi NIN i Književne novineAlija Isaković (bosansko-hercegovački pisac, antologičar i scenarist iz Sarajeva, umro 1997. godine) to je popratio sebi svojstvenim, sarkastičnim komentarom: “Zar nije malo netipično da najveći srpski roman dvadesetog stoljeća počinje bismilom?* I uistinu, poslužimo li se Isakovićevom zajedljivošću, mogli

 

—————————————-

*”Bismillahir-rahmanir-rahim…” (“U ime Boga svemogućega, dobročinitelja…”) citat je na početku svakog poglavlja Kur’ana, i riječi kojima počinje najpoznatije Selimovićevo djelo Derviš i smrt, na koji se i odnosi ova Isakovićeva opaska.

 

bismo reći, da su ovaj pisac i njegova djela “srpski”, upravo u onoj mjeri u kojoj su izvorna islamska vjerska i duhovna tradicija (pa i Kur’an) temeljnim dijelom srpskog duhovnog naslijeđa.

 

Uostalom, treba li uopće dokazivati zbog čega poštovatelji i sljedbenici Stojana Protića, Vase Čubrilovića, Nikole Pašića i sličnih “velikana” srpske povijesti, književno djelo Mehmeda- Meše Selimovića tako drsko i bezobrazno guraju u srpsku književnost, iako istodobno svi od reda upravo islam smatraju za svoga prirodnog i “vekovnog krvnog neprijatelja”?*

 

——————–

* Nastavljači tradicije spomenutih velikosrpskih ideologa i rasista (čije je djelovanje dobrim dijelom bilo vezano ne samo za negiranje prava muslimanskog naroda na slobodu i postojanje, nego i prožeto ekstremnim rasističkim stavovima, uz zagovaranje i provođenje etničkog čišćenja i genocida – kojim je trebalo istrebiti:”otpadnike”, “izrode”, “poturice”, “janjičare”, “turski bašibozuk”, “balije”, “osmanlije”, “turke”, “islamiste”,  “fundamentalist”, “musliće”, ili, kako ih sve već ne naziva velikosrpska promidžba) i  njihovi ovovjeki idejni istomišljenici – poput Dobrice Ćosića, Vuka Draškovića, Matije Bećkovića, Milorada Pavića, Brane Crnčevića, Rajka Petrova Noga i inih, spadaju upravo u red onih koji danas Selimovićev roman Derviš i smrt svojataju i proglašavaju (raznim povodima i u politički motiviranim – režiranim “anketama”) “najboljom srpskom knjigom 20. veka”. I to se čini  upravo putem “anketa”  beogradskih listova ‘NIN’, ‘Večernje novosti’  i sl.-  perjanica  velikosrpske četničke propagande u minulom ratu,  koji imaju nesumnjive i goleme zasluge da je u razdoblju od 1992 do 1995. godine u Bosni i Hercegovini od strane “JNA” i četničkih skupina pobijeno preko 65.000 upravo Mešinih zemljaka – Bošnjaka (muslimana). 

 

  Mogu li uopće u okviru istoga  kulturno-civilizacijskog kruga egzistirati skupa  “Nož” Vuka Draškovića i Selimovićev  “Derviš i smrt”? Zar to ne bi (u moralnom i etičkom smislu) bilo ravno perverziji? Pripadaju li Njegošev ‘Gorski vijenac’ i romani koji su prožeti islamskom vjerskom filozofijom uopće istom svjetonazoru, i nisu li srpska nacionalna ideja i islam nepomirljive suprotnosti, o čemu svjedoči pet stoljeća međusobnog istrebljenja i teško naslijeđe mržnje i netrpeljivosti koje se provlači do današnjeg dana?

 

Nije li čak suvišno dokazivati očitu činjenicu, kako je veliki dio pisane povijesti (pa time i književnosti) srpskog naroda utemeljen na neskrivenoj i otvorenoj mržnji prema islamu kao “osvajačkoj veri” i  “krvnom neprijatelju hrišćanstva i srpstva”?

 

Zar i pjesme suvremenih velikosrpskih nacionalnih romantika (poput Rajka Petrova Noge i Matije Bećkovića) nisu poveznica između te i takve “epske, deseteračke junačke srpske narodne pesme”  (koja je bila i ostala okosnicom velikosrpske mitske svijesti) i današnje “nacionalno angažirane” poezije? Jesu li to oni zaboravili na čas (u trenutku glasovanja za “srpski roman stoleća”) na svoja patetična zaklinjanja u “srpstvo i veru pravoslavnu”, i odrekli se svega onoga što su govorili, pisali – i još uvijek govore i pišu – ili je u pitanju samo jedna od brojnih velikosrpskih smicalica i podvala?

 

Hoće li možda budući čitatelji među koricama neke od Antologija srpske književnosti (ili kakve slične knjige), jednoga dana moći pronaći skupa sažetak Derviša i stihove Radovana Karadžića?*

 

——————————

* Ratni zločinac poznatiji kao “krvnik s Pala” ili “avet s Durmitora” kojemu se još uvijek (ove 2016. godine) sudi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu (među ostalim i zbog stravičnog genocida nad 8.000 nedužnih Bošnjaka-muslimana počinjenom srpnja mjeseca 1995. god. u Srebrenici), također je u velikosrpskim krugovima cijenjen i uvažavan, pa nije isključeno da će njegove pjesme – ma kako destruktivno zvučale – završiti kao dio srpske  književne baštine.

 

I, na kraju, kako objasniti činjenicu, da za “srpski roman stoleća” nije proglašeno neko od djela (daleko slavnijeg i starijeg) “srpskog pisca” dvadesetog stoljeća; primjerice, Ive Andrića – koji je k tomu jedini “jugoslovenski”, odnosno “srpski” nobelovac  i u svijetu daleko poznatiji i cijenjeniji nego Selimović?

 

Ima li među srpskim intelektualcima nekoga tko može objasniti ovaj paradoks?* Što je s

 

—————————————-

* Pitanje je utoliko zanimljivije, kad se zna da je čitav jedan (uvjetno rečeno) književno-filozofski pravac u srpskoj književnosti vezan za Andrića i da je njegovo djelo Na Drini ćuprija od svoga nastanka do danas široko eksploatirano, u smislu “dokaza o genocidu  koji je u kontinuitetu, vekovima vršen nad Srbima u Bosni i Hercegovini”;  na tu temu su napisane nebrojene doktorske disertacije, književne kritike, rasprave, ogledi, studije, eseji, feljtoni… što je oduvijek služilo upravo u svrhu optuživanja islama za sva stradanja koja je srpski narod na tom području doživljavao. K tomu, Andrić je (i pored svoga nespornog katoličkog porijekla), bio skloniji svrstavanju u “srpsku književnost” nego što je to slučaj sa Selimovićem, a Nobelovu nagradu je primio već 1961. godine – pet godina prije pojavljivanja romana Derviš i smrt.

 

drugim nespornim književnim veličinama srpskog naroda u 20. stoljeću, poput Miloša Crnjanskog (čije su Seobe i danas središnje kultno djelo srpske nacionalne povijesti, a na temelju kojega je snimljen i toliko hvaljen i slavljen igrani film), Milorada Pavića (i njegovog u nebesa dizanog Hazarskog rečnika), a što, konačno sa “srpskim Tolstojem”  “magom pisane reči”, “duhovnim ocem nacije” i guruom novovjekog srpskog nacionalizma Dobricom Ćosićem i njegovim toliko slavljenim i obimnim opusom (poput Deoba, Grešnika i Otpadnika?

 

Unatoč svemu, i danas se na stranicama Interneta mogu naći tekstovi poput ovoga koji objavljuju beogradske Večernje novosti (iz pera izvjesnog Dušana Stankovića):

 

“…U najvećoj anketi organizovanoj među piscima i kritičarima, koju je naš list organizovao tokom čitave 2000. godine (bilo 82 učesnika) delo ‘Derviš i smrt’ Meše Selimovića (1910-1982.) dobilo je 70 glasova i proglašeno najboljom srpskom knjigom 20. veka u prozi. U sličnoj anketi koju je nedeljnik ‘NIN’ sproveo, a povodom 50. godišnjice nagrade za najbolji roman godine, ovo delo je takođe izabrano kao najbolje.”

(Izvor: Večernje novosti, yu com. Internet izdanje, Beograd, 12.05.2004. godine; istaknuo: Z.P.).

 

 “Aferim, Stankoviću…” – vjerojatno bi, (da je živ), s gorčinom i cinizmom uzvratio rahmetli Alija Isaković.

 

U nekim, pak, drugim anketama, gdje posjetitelji internet web stranica izravno glasuju za srpske pisce, Meše Selimovića nema niti među 19. poimence navedenih autora (1.Bora Stanković; 2.Danilo Kiš; 3.Ivo Andrić; 4.Dobrica Ćosić; 5.Borislav Pekić; 6.Branislav Nušić; 7.Milan Oklopdžić; 8.Miloš Crnjanski; 9.Momo Kapor; 10.Radoje Domanović; 11.Svetislav Basara; 12.Vuk Drašković; 13.Dragoslav Mihailović; 14.Mihajlo Lalić; 15.Milorad Pavić; 16.Petar Petrović Njegoš; 17.Slobodan Selenić; 18.Srđan Valjarević; 19.Zoran Ćirić; – Izvor: Internet stranica, WWW. Ogledalo.co yu.., Top 10, podaci također iz svibnja mjesca 2004. godine).

 

Otkuda toliko nesuglasje između pisaca koji glasuju za roman 20 veka i njihovih vlastitih čitatelja u Srbiji i Beogradu?. I kako to da od struke odabrani “najbolji srpski roman dvadesetog veka” ne može zauzeti niti jednu od 19 ponuđenih pozicija u javnoj anketi?

 

Odgovor se nameće sam posebi:

 

Prisvajanje Selimovića i njegovoga opusa, motivirano je isključivo pragmatičnim, političkim (velikosrpskim) interesima. Otrgnuti ga od naroda kojemu pripada, a unaprijed znati da neće biti prihvaćen u miljeu u koji ga se na silu “gura”, upravo i jeste cilj ove velikosrpske rabote – pa makar i on i njegovo djelo ostali “na pola puta…” (kako kaže Hasan iz romana Derviš i smrt), samo da ne budu ono što jesu: neraskidivi i neodvojivi dio kulturne baštine bosanskih muslimana – Bošnjaka.

 

 

 

Sramota – Ivan Aralica i Slaven Letica ne priznaju da su “srpski intelektualci”

 

Na kraju ovoga kratkog prikaza, koji je obuhvatio samo neke od znakovitih slučajeva svojatanja kulturnih i intelektualnih dostignuća drugih naroda (a na čemu velikosrpska imperijalna svijest ustrajava i danas), još samo jedan zanimljiv primjer, također iz nedavne prošlosti.

 

Komentirajući rezultate prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj (1990. godine, na kojima je Hrvatska demokratska zajednica odnijela voljom hrvatskih građana uvjerljivu pobjedu nad svim ostalim strankama – uključujući i tadašnje komuniste, okupljene u SKH-SDP – “generalni sekretar” Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), Dejan Medaković, među ostalim je rekao:

 

 “…Taj fenomen pristanka na ćutanje intelektualaca u Hrvatskoj pokazuje da oni nemaju snage da, kako je u Bibliji zapisano, budu glas vapijućeg u pustinji. Oni nemaju gde da se oglase. I Ivan Aralica, najveći živi pisac u Hrvatskoj (koji je pritom srpskog porekla, kao uostalom i dr. Slaven Letica), pobeđen je na izborima…“

 

Aralicin odgovor (na ovu Medakovićevu izjavu, i sve što se u to vrijeme u Srbiji (koja je već ušla u fazu ratničke histerije) događalo, uslijedio je uskoro. U seriji eseja, pod zajedničkim naslovom Ogledi o Srbiji (objavljeni u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnik, 1991. godine) veliki hrvatski književnik daje sjajnu analizu “srpske imperijalne svijesti”, koja je (po njemu) posljedica “patološke posesivnosti”, u ishodištu koje stoji “pravoslavna religijska svijest.”

 

Zaključujući da ta “patološka posesivnost nagoni, eto, i jednog ‘akademika’ na tvrdnju da svakog poznatijeg Hrvata (Aralicu i Leticu) ‘prisvoji’, ako ne doslovno, ono barem ‘po poreklu’”, te da “težnja za osvajanjem i prisvajanjem ljudi, naroda i prostora predstavlja logički nastavak tog ‘posesivnog sindroma’”, Aralica je na najbolji način izrazio stav hrvatskih intelektualaca u odnosu na ovu pojavu.*

 

————————————

* Opširnije: Predgovor dr. Slavena Letice za knjigu Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991., str.10-11.

 

Ovakvi (i slični primjeri) svojatanja znamenitih ličnosti i njihovih djela, utoliko su zanimljiviji, uzme li se u obzir da velikosrpska promidžba kontinuirano tvrdi, kako se odvija upravo suprotan proces (da se od strane drugih naroda – napose, Hrvata i muslimana-Bošnjaka “prisvaja srpsko kulturno i književno nasleđe“), što je i jedna od udarnih teza u “Memorandumu” SANU iz 1986. godine, kojom se želi potkrijepiti izmišljotina o posvemašnjoj “ugroženosti” Srba “svih i svugdje”.

 

Desetljeća koja su uslijedila, kod Srba nisu donijela značajnijeg pomaka u smislu prihvaćanja realiteta i kritičkog preispitivanja povijesti i vlastite uloge u njoj.

 

Plejada velikosrpskih intelektualaca, umjesto da se posveti radu za opće dobro, bavila se iskrivljavanjem činjenica, neistinama i manipulacijama, držeći se one maksime koju je još krajem XIX stoljeća promovirao jedan od urednika Srbobrana (srpskog lista koji je tijekom druge polovice XIX i prve polovice XX stoljeća izlazio u Hrvatskoj): “Lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas, samo kad bih znao da je to za dobro mog naroda.”

 

Je li, i koliko je to “dobra” donijelo Srbima ( i njima susjednim narodima), najbolje je pokazala stvarnost, odnosno ono što se događalo na ovim prostorima u poslijednjih stotinjak godina.

 

“Guslarski” mentalitet i velikodržavna tradicionalna, mitološka i mitomanska svijest – njegovana i  pothranjivana stotinama tisuća tomova knjiga i drugih tiskovina, nekritičkim i senzacionalističkim pisanjem novinstva, smišljenim kvazi-znanstvenim krivotvorinama i njihovim ustrajnim širenjem pod krinkom “naučne akribije”, djelatnom ulogom Srpske pravoslavne crkve i njezinog nakladništva, obrazovnim programima koji su uglavnom usklađeni s ovim općeprihvaćenim društvenim obrascima – nadvladali su svaku logiku i učinili ovaj narod zarobljenikom prošlosti, gurajući ga na taj način u latentni sukob s okruženjem u kojemu živi, s realnošću, ali i samim sobom.

 

Godine koje su prolazile nisu donijele bitnog pomaka u smislu prihvaćanja realiteta i kritičkog preispitivanja povijesti ovoga naroda i vlastite uloge u njoj. Srbi su uglavnom ostali ukopani u rovove  svoga “guslarskog” mentaliteta, zadojeni svojom megalomanijom, zahvaljujući ponajviše svojoj crkvenoj i intelektualnoj eliti koje su ih u tom duhu odgajale stoljećima.

 

Mogli bismo, dakle, rezimirati:

 

   Velikosrpska ideologija (na žalost) nije plod nikakve fikcije, a još manje pokušaja da se na srpski narod baci ljaga i da se on nepravedno optuži. Permanentno prisustvo te ideje na ovim prostorima koje u svojim konkretnim (programskim) oblicima traje više od stoljeća i pol, našlo je izraza  u kontinuiranoj i sustavno vođenoj politici, čiji su učinci najočitiji tijekom dvadestoga stoljeća; uistinu je fascinantna njezina žilavost, otpornost i sposobnost da se oslanja na razne ideološke pravce i političke platforme koji joj služe kao transmisija ili čak neka vrsta “embrija” za preživljavanje u razdobljima nepovoljnih političkih okolnosti. Ona je uostalom, postojala i egzistirala i  u sasvim oprečnim ideološkim okvirima i režimima – monarhizmu, naci-fašizmu, komunizmu, real-socijalizmu, tzv. samoupravnom socijalizmu, kao što s lakoćom (i danas, početkom XXI stoljeća) opstaje u uvjetima “pro-evropskih”, “demokratskih” režima Srbiji i Crnoj Gori, ali i u “srpskom” dijelu Bosne I Hercegovine.

 

 U svojoj operacionalizaciji, počevši od uvriježenih mitova i rasprostranjenih i duboko ukorijenjenih predrasuda prema svim narodima iz okruženja, velikosrpska politička ideja svoj konačni oblik dobiva u konkretnim političkim platformama i programima (počevši od Garašaninovog ‘Načertanija’, preko ‘Statuta’ Crne ruke, Čubrilovićevih rasističkih projekata etničkog čišćenja i  terora nad manjinama i sudjednim narodima, platformi Stevana Moljevića i drugih četničkih ideologa, do suvremenih političkih programa ekstremnih srpskih stranaka, institucija  i pokreta – Srpskog četničkog pokreta (odnosno Srpske radikalne stranke – danas Srspke napredne stranke), Srpskog pokreta obnove, Srpske narodne obnove, Nove demokratije, Narodne radikalne stranke, Svetosavske stranke, Stranke srpskog jedinstva, Stranke svih srpskih zemalja, Nove demokratije, Stranke svih Srba sveta, te tipičnih naci-fašističkih pokreta poput “Otačastvenog pokreta ‘Obraz’” i Nacionalni stroj, 1389 (i sl), koji otvoreno i uz primjenu brutalne sile nameću svoju ideologiju.

 

 Šireći famu o permanentnoj ugroženosti “vitalnih interesa srpskog naroda”, koji je navodno  izložen sustavnom, planiranom i smišljenom “genocide” (od strane gotovo svih naroda iz okruženja), velikosrpski ideolozi nastoje svoje sebične ciljeve upakirati u (za vlastitu i svjetsku javnost) prihvatljive oblike i agresivnom promidžbom pretvoriti ih u opravdane, prihvatljive i “jedino moguće”,*a agresiju i osvajanje tuđih prostora kao “odbranu”.

 

—————————————-

* Od onih koji predstavljaju smetnju teritorijalnom širenju, srpska propaganda je oduvijek nastojala napraviti personifikaciju zla – a nakon toga, svaka mjera koja se  – u cilju uništenja toga “zla” – poduzme (uključujući i protjerivanje, ubijanje, pljačkanje, rušenje crkava, džamija i kuća), bit će “opravdana”.

 

 

 Unatoč svemu, istinu je teško  sakriti: krajnji cilj velikosrpske ideje (i ideologije) jeste velika i etnički čista Srbija i on po svojoj naravi podrazumijeva  i u praksi predviđa provođenje  politike etničkog čćenja i genocida nad svim nesrpskim narodima koji se nađu na putu ovoj ekspanziji.

 

 Posljednji ratni sukobi na području bivše SFRJ (vođeni  u razdoblju od 1991. do 1999. godine), u potpunosti su  razotkrili monstruozno i krvavo lice upravo te, velikosrpske četničke zločinačke ideologije – ideologije uništenja, posvemašnje destrukcije i genocida.

 

 Milijuni ljudi (na cijelom prostoru bivše SFRJ), osjetili su na svojoj koži učinke te i takve ideologije. Stoga su sve jalove rasprave i folozofska nadmudrivanja vezano za terminologiju kojom se treba služiti u definiranju ove pojave – suvišne i nepotrebne i mogu samo zamagliti stvari.

 

Riječ je o naci-fašističkom projektu koji u svojoj osnovi sadrži esktremni velikosrpski nacionalizam (uvjerenje da su Srbi “nad-rasa”), velikodržavnu nacionalnu ideju i radikalnu, militantnu, osvajačku vjersku ideologiju – “svetosavlje”, koja ima ulogu duhovnog oslonca tom naci-fašizmu. Jedan narod (i Crkva), jedan Vođa i jedna etnički čista (i što veća)srpska država u kojoj će živjeti samo pripadnici “izabranog” srpskog naroda: ŠTO JE TO AKO NE NACI-FAŠIZAM? POSTOJI LI BOLJI IZRAZ?

Zlatko Pinter

HOP