Skandalozna Srpska crkva u Hrvatskoj: U manastiru Dragović veličali četnika Dražu Mihailovića

0
3529

Dajemo na uvid dokument koji potvrđuje veličanje četničkog vojvode Mihailovića koji potpisuje Ilarion i njegova manastirska braća iz manastira Dragovića 1994. godine. Ponajprije prenosimo povijesne činjenice o tri pravoslavna manastira na području Dalmacije, od kojih je jedan i manastir Dragović:

Manastir Krka nastao je kao katolički samostan na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti i povjesničari ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih građevina, čak i rimskih. Napisi Stipe Gunjače, Dasena Vrsalovića i Nikole Jakšića, nastali nakon premještanja manastira Dragovića potvrđuju ta mišljenja. Srbi ga danas svojataju i na neistinama tvrde kako su ga oni osnovali u 13. stoljeću. To tvrdi i patrijarh kojemu je ta neistina potrebna kako bi ustvrdio da su Srbi već u to doba tu bili domicilni narod, piše Zvonimir Despot i nastavlja: Jednako je upitan i manastir Krupa: U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također nitko od povjesničara nije uopće vidio.

Naravno, postojanje pravoslavne crkve kao zakonitog pravoslavnog okvira matične države u kojoj djeluje i koja u ovom slučaju nikako i nikada na tom području nije bila Srbija, (već Austro-Ugarska monarhija, kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna država Hrvatska, FNRJ, SFRJ, ili pak RH) nitko ne spominje, a trebalo bi, naročito s obzirom na činjenicu kako se uvijek radilo o Dalmaciji i djelomično području nekadašnje vojne Krajine, odnosno uvijek hrvatskom tlu na kojem obitava i svoje vjerske obrede štuje katoličko i pravoslavno stanovništvo, bez obzira na nacionalni predznak. Pokolj kompletnog svećenstva HPC-e od strane komunista i partizana, zbog koje se HPC nikada nije oporavila se također nikada ne spominje, već SPC pravoslavlje uvijek i isključivo veže za srpstvo, što je naravno poptuno pogrešno.

Te manipulacije se sustavno provode, kako u povijesti, tako i danas. Iz bliže povijesti (kolovoz 1994. godine) to zorno prikazuje dokument, u kojem se parohija i manastir Dragović čvrsto vežu uz četnikovanje, četničke vojvode i Draža Mihailovića te pozivaju na oplakivanje i obilježavanje 48. godišnjice “mučeničke smrti” i “vojnički narastos đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću i svim srpskim voždima koji su braneći otadžbinu svoj život položili”. O kojoj se “otadžbini” ovdje radi? O Hrvatskoj sigurno ne. Usprkos svemu, otadžbini i već poznatom velikosrpskom cviležu kako su “sami, ali jaki”, vezanom uz uvijek neprekinuti niz izgubljenih bitaka i ratova, što se tiče kulturnih, umjetničkih i crkvenih objekata i baštine, Srbi su uvijek dobivali i odlično znali pregovarati. Pa tako i u slučaju manastira Dragović u dalmatinskoj eparhiji. Hrvati uvijek spremno poklanjaju crkve i samostane, obnavljaju, nikada ne ruše vjerske objekte (za razliku od srpskih četničkih “junaka”), hrvatska država uvijek spremno donira SPC-u, Pupovčevim novostima, raznim srpskim saborima i slično. Činjenica da je imovina HPC-a upravo od strane SPC-a oteta i nemilosrdno prisvojena, nikoga previše ne zabrinjava. Hrvatska ne samo da obnavlja srpske manastire i crkve, nego velikodušno plaća SPC u Srbiji, i ne samo u Hrvatskoj.

– Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima potpisan ugovor s državom od 22. prosinca 2002. godine o povratu imovine. Međutim, od toga ništa. Bit ćemo prisiljeni o tome razgovarati s najvišim instancijama vlasti. Ako ne dobijemo adekvatnu naknadu, podnijet ćemo tužbu sudu da nam se isplati naknada za oduzetih 516 hektara zemljišta. Tražio sam čak i rješenje o oduzimanju zemljišta u državnoj upravi i HEP-u, ali su mi rekli da ga nemaju – kazao je Knežević 2004. godine. Dakle, prijeti se i tužbom… O povratu imovine hrvatske pravoslavne crkve i dalje nema ni spomena.

Ali kao što vidimo, manastir Dragović je u potpunosti obnovljen, iznutra i izvana. No, na duhovnu obnovu vodstva SPC-a ne možemo računati, njihov stav se nikada ne mijenja. Svakako bi bilo korisnije raditi na obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, ali tu Pandorinu kutiju iz vlastite financijske koristi od hrvatske države nikako ne želi otvoriti SPC, a Pupovac koji se institucionalizirao u hrvatskom Saboru je sve poduzeo da se to pitanje nikada i ne otvori.

Sudeći po popisu upravitelja manastira Dragović, već 40 godina tim manastirom upravlja jedna te ista osoba: Danilo Jokić (od 1976. godine). To znači da je ista ta osoba pozivala na veličanje četništva još 1994. godine i da mirno upravlja istim manastirom i danas. Prije dvije godine je predstavljena knjiga Branka Čolovića: Manastir Dragović. Predstavljanje knjige je u dvorani “Prosvjete” u Zagrebu svojom prisutnošću uveličao mitropolit Porfirije, vladika dalmatinski Fotije, otpravnica poslova ambasade Srbije u RH Bosa Prodanović, bivši nogometaš Crvene Zvezde Dušan Savić i naravno, nezaobilazni Milorad Pupovac. Bilo je naravno govora o “pustošenju u Oluji”, ali niti jedne riječi o tome tko je zapravo obnovio manastir Dragović. Hrvatska država i njezine kune, kao uvijek.

dragović dragovic 1

Hrvatska država dozvoljava da većinsko srpsko svećenstvo dovedeno iz Srbije djeluje i radi u Hrvatskoj, a da se država do danas nije oglasila što se tiče radnih dozvola i rada u drugoj državi, kao i boravak na stranom teritoriju.

I. R.

HOP