U decentraliziranoj državi najveći broj županija, gradova i općina ne bi se mogao održati bez poreza na nekretnine

0
3328

U Hrvatskoj se podigla velika prašina zbog poreza na nekretnine, a najviše se bune oni koji imaju više kuća ili stanova i naivna sirotinja, koju preko medija u očaju drže gotovo svi jugonostalgičarni novinari, koji su većinom ispružna ruka tajkuna i ponašaju se kao mafijaši.  Dakle, ustraši sirotinju i vladaj kako te volja.

I jedni i drugi traže decentralizaciju države, ali ne znaju što je decentralizacija. Da bi došlo do decentralizacije, moramo se odreći komunističke svijesti jer u decentralizaciji države primaran je novac, a novca nemaju ni županije ni općine, a nemaju ga u dosta slučajeva ni gradovi. To je razlog zašto se u Hrvatskoj sporo razvija poduzetništvo, a ono je temelj slobodnog tržišta.

U decentraliziranoj državi najveći broj županija, gradova i općina ne bi se mogao održati bez poreza na nekretnine jer bi njihovi lokalni prihodi bili ravni nuli. Svaka županija, grad ili općina da bi se održali moraju imati svoje prihode, a ti prihodi mogu doći najviše od poreza na nektretnine, ali ne po zakonima koja nam nameću oportuni potomci komunista, udbaša i kosovaca, dakle, bivše komunističke elite.

Najprvo treba ukinuti komunalne doprinose i komunalije jer, kako su nas učili  komunisti, zakonodavac zadržava sve namete i nameće nove, a to porezne obveznike vodi u siromaštvo dok se lokalni šerifi razbacuju tuđim novcem. Porez na nekretnine moraju plaćati sve pravne i fizičke osobe. Prva kuća ili stan moraju imati jasno definirane porezne uvjete, a svaka dodatna kuća ili stan zahtjeva veće poreze.

Dakle, najprvo treba ukinuti komunistčko socijalističko samoupravljanje jer ono je naodgovrnije za zastoje u poduzetništvu, što je nužnost slobodnog tržišta koje mora biti utemeljeno na većoj konkurenciji. Županije, gradovi i općine ne bi smjele osnivati svoja poduzeća, osim možda u većim gradovima. Međutim, županije moraju imati svoje upravne i druge ustanove, koje bi se brinule za potrebe cjelovitog pučanstva županije. Sve to bi se finaciralo podjelom poreza na nekretnine između županije sa jedne te gradova i općina sa druge strane.

Gradovi i općine bi preuzele brigu o svojoj infrastrakturi na temelju  podjele tog poreza između županije sa jedne te gradova i općina sa druge strane, a županije bi se brinule o županijskoj infastrukturi. Nema nikakve sumnje da bi porez na nekretnine bio manji po manjim općinama, a najveći u većim gradovima. Isto tako na veličinu poreza bi utjecala amortizacija, dakle, starost objekta  i lokacija. Za najstarije objekte porez mora biti najmanje 50 posto manji nego li za nove.

Gradovi i općine bi morale smanjiti svoju administraciju i umjesto redara uvesti  svoju gradsku i općinsku policiju koju bi sami plaćali. Županija bi imala svoju policiju koja bi nadzirala županijske prometnice. Brigu o električnoj energiji, vodovodu i kanalizaciji treba prepustiti privatnim investitorima kao što je slučaj sa telefonijom i plinovodom. Tako bi oslobodili građane od ulaganja u ničiju infrastrukturu i oslobodili ih od komunističkog prosipanja tuđeg novca, korupcije i pljačke, što je bio čest slučaj u tek utemeljenoj hrvatskoj državi.

U lokalnu politiku treba uvesti volonterizam, što znači da bi načelnici i zastupnici bili plaćeni honorarno kao predlagatelji zakona i zakonodavci. Manje gradove i sve općine bi trebali voditi administratori koje bi zakondavac birao preko natječaja. Općine i gradovi ne bi smjeli imati nikakve pročelnike jer o svim tim poslovima se brine županija. O broju zaposlenika bi odlučivao administrator, a njegove kandidate bi morali potvrditi gradski i općinski zastupnici.

Jedino ovakvim promjenima bi se hrvatsko gospodarsvo moglo izvući iz svoje učmalosti, a porezni obveznici bi se oslobodili nepotrebnih nameta i ostvarili bolji standard. Zbog toga je porez na nekretnine nužda pod uvjetom da se ukinu svi komunistički nameti. Tek tada bi dobili odgovorne županije, gradove i općine. Ovo bi rasteretilo državu i smanjilo njene namete pod uvjetom da sabornici razumiju kapitalističku državu i slobodno tržište.

Država bi se brinula o diplomaciji, školstvu, zdrastvu, sudstvu i državnom odvjetništvu, sa tim da se glavni državni odvjetnik i svi županijski odvjetnici biraju na izborima svake 4 godine.

Srećko Radović

HOP