Ubojstva hrvatskih emigranata, poput Đurekovićevog, pripisana su Arkanu, da bi se zaštitili počinioci Hrvati koje je Perković vratio u Hrvatsku

0
2057

Spominjao sam već da je Drago Sudar 70-ih bio uhićivan u Njemačkoj, ali je na intervenciju Amerikanaca bio pušten. Osnovano se sumnja,a tome u prilog ide i pisanje američkog obavještajnog stručnjaka Johna Schnidlera, da je Sudar bio suradnik FBI-a, kao i Tihomir Orešković nešto kasnije. No, kako je više bio suradnik UDBA-e nego FBI-a, Sudara su Amerikanci u lipnju 1981 (koja konincidencija sa Spasićevim pisanjem) kidnapirali u Kanadi i 1982. osudili za terorizam na 10 godina zatvora.

Njemačke istrage na razotkrivanju udbinih ubojica u slučajevima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića svakodnevno donose nove pojedinosti o upletenosti zvučnih imena iz hrvatske emigracije u aktivnosti UDBA-e.

Još 2005. nakon uhićenja Krunoslava Pratesa, suradnika UDBA-e, optuženog i kasnije osuđenog za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, za Josipom Perkovićem izdata je međunarodna tjeralica na kojoj se navodilo je osim za ubojstvo direktora INA-e sumnjiv i za pokušaj atentata iz 1977. na emigrante Franu Goretu i Stjepana Bilandžića. Frane Goreta je odmah nastupio u Večernjem listu u obranu Perkovića.

Perković je jedan od stupova Hrvatske!

Frane Goreta je poput Tihomira Oreškovića i Tomislava Mičića za vrijeme rata bio časnik SIS-a. Svjedok Mario Barišić tvrdio je da je Goreta bio umiješan u ratne zločine u Vojno istražnom centru “Lora”.

Perkovića je, kaže, vidio nakon što je Njemačka za njim izdala tjeralicu te mu je samo rekao da u svemu tome nema puno istine. Goreta drži da Perković o tome neće govoriti kako ne bi otkrivao neke druge, pa radije žrtvuje sebe. Ako dođe jednog dana do suđenja Perkoviću, Goreta poručuje da ga nitko ne može posvaditi s Perkovićem i da neće protiv njega reći nijedne riječi, pa ni na sudu.

Zvonimir Despot, 24. OŽUJKA 2006

Josip Perković je još 1973. u Osijeku zavrbovao Josipa Milera da radi za UDBU. S njim se 1975. našao u Zürichu gdje su uhićeni obojica i još jedan osječki agent UDBA-e Alija Đonlić. Švicarska policija ih je ubrzo pustila. Drugi put su sastali 1977-e u Trstu kada je Perković obećao da će dobiti 60.000 DM za ubojstvo Stjepana Bilandžića i Frane Gorete. U Ludwigshafen 22. 11. 1977., agenti UDBA-e Josip Perković i Ilija Svilar donijeli su Mileru pištolj da izvrši ubojstvo. Miler ih je izdao. Svilar je uhićen, a Perković je uspio pobjeći. Miler je kasnije pričao da mu je Tomislav Mičić rekao da je Gojko Šušak zaštitio Josipa Perkovića kad je dobio obavijest da je Perković organizirao ubojstva.

Njemačkom pravosuđu su bili dostupni i Perkovićevi izvještaji njegovim nadređenima u UDBA-i o spomenutim događajima, ali mete atetnata Frane Goreta i Stjepan Bilandžić odbili su teretiti šefa UDBA-e, a Josip Miler je u međuvremenu umro.

Dugo sam mislio da su razlog Goretinog odbijanja da tereti Perkovića, mogući zločini počinjeni u ratu kojima ga je potonji mogao ucjenjivati. Međutim, rezultati najnovijih istraga u Njemačkoj otkrivaju da su veliki emigrantski teroristi iz Hrvatskog narodnog otpora Frane Goreta i njegov šef, Stjepan Bilandžić, po svoj prilici također bili suradnici UDBA-e.

Pored Krunoslava Pratesa, još je jedan emigrant na njemačkom sudu priznao da je surađivao s UDBA-om. Riječ je o Ivici Šimunoviću, kojeg je UDBA-a vodila pod pseudonimom “Oskar”. Njega je zavrbovao još Đuro Lukić pa ga prepustio na vezu Perkoviću. On je kao član do tada najekstremnije emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo bio 1972 uključen u prebacivanje tzv Bugojanske skupine iz Australije u Jugoslaviju.

Godine 1974. član HNO-a iz Kanade Drago Sudar hvalio se da je dao Ivici Šimunoviću 20.000 dolara da nabavi ručne bacače raketa za atentat na Vladimira Bakarića. Sumnja se da je Šimunović novac predao Perkoviću koji da mu je predao dva neispravna bacača raketa. Drago Sudar i Ivica Šimunović su se s tim raketama nalazili u francuskom Straßburgu kad je po njih po direktivi predsjednika HNO-a Stjepana Bilandžića došao Frane Goreta i prevezao ih u Köln. Bilandžić i Goreta su potom dali rakete, tri defanzivne ručne bombe, nekoliko revolvera i veću količinu diverzantskog materijala Zlatku Grbeši i Nenadu Marketiću sa zadatkom da ubiju Bakarića. Grbeša i Marketić su odmah te iste godine po dolasku u Zagreb bili pod stalnim nadzorom UDBA-e. Sljedeće godine su uhićeni i osuđeni na po 15 godina zatvora. Dobili bi i više da su one rakete koje su nabavili Sudar i Šimunović bile ispravne.

Zlatko Grbeša se po izdržanju kazne priključio Zboru narodne garde. Kasnije je dugo bio aktivan po internetskim forumima pod nadimcima Istina i Lupus Croaticus dolazio u sporove s Indexovim novinarima Matijom Babićem i Nevenom Barkovićem. Umro je 2004-e u bijedi i zaboravljen od svih.

Kako smo vidjeli, Frane Goreta, koji je 1966. izvršio atentat na službenika jugoslavenskog konzulata u Stuttgartu Savu Milovanovića i zbog toga bio u njemačkom zatvoru 8 godina, da bi po izlasku iz zatvora dao ručne bacače Grbeši, po dolasku u Hrvatsku zaposlio se kod Josipa Perkovića u SIS-u. Stjepanu Bilandžiću su Josip Perković i Gojko Šušak sredili stan u Zagrebu, a često ga se u gradu moglo vidjeti u društvu Šuškova kuma Marina Sopte.

Drago Sudar, za kog sam već pisao da je od njemačke policije, ali i FBI-a bio sumnjičen za suradnju s UDBA-om, odnosno da je podmetnuo bombu u newyoršku podzemnu željeznicu od koje je poginuo policajac, a koja je bila osigurač u akciji aviona koju je izveo Zvonko Bušić te da je i Brunu Bušića namjestio njegovu atentatoru u Parizu, po dolasku u Hrvatsku, najprije je zaposlen u SZUP-u, a potom u HIS-u kod Đurđe Šušak, Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića.

Sudar u HIS-u, kako mi pričaju njegove bivše kolege nije radio ništa konstruktivno u smislu obrade aktualnih zbivanja. Bavio se uglavnom UDBA-inom arhivom i svojim bvišim sudrugovima iz emigracije, a Josip Perković je zadužio bratića Tomislava Mičića, Mirka Mičića i Juru Sertića da mu budu na ispomoći. Sudar je dva put na dan boravio i u kabinetu Đurđe Šušak, šefice kadrovske službe u HIS-u. Sertić je bivši pripadnik JNA, sada direktor MUP-ovog poduzeća Agencija za komercijalnu djelatnost. Mirko Mičić je prikupio ostavštinu Drage Sudara i dao ju svom bratiću Tomislavu Mičiću koji je od tog kupusa složio knjigu kojom optužuje svjedoke na njemačkom sudu Vicu Vukojevića i Božu Vukušića da su oni bili suradnici UDBA-a, a da je Vice Vukojević čak sudjelovao u ubojstvu Brune Bušića. Knjigu je tiskao u 100 primjeraka.

Tomislava Mičića se u Njemačkoj povezuje s ubojstvima dvojice emigranata: Nikole Miličevića Bebana i Joze Miloša. On u knjizi Drage Sudara optužuje druge da su bili agenti UDBA-e, ali i da rade za njemački BND.
Na suđenju Perkoviću i Mustaču, naljutio je suca Manfreda Daustera kada je pokušao zanijekati da je on u ime Josipa Perkovića plaćao odvjetnika Krunoslava Pratesa, Helmuta Rosenbrocka. Dauster mu je rekao daga “nikad nitko nije tako izravno lagao”.

Mičić je da Rosenbrockom dobar još od 1978. kada je, kako mi je to potvrdio Ivan Cerovac, angažirao tog odvjetnika da brani Stjepan Bilandžića kojeg je Jugoslavija optužila za terorizam i od njemačke tražila njihovo izručenje, odnosno zamjenu za u Jugoslaviji uhićene članove Baader-Meinhof.
Prema vlastitom priznanju u Globusu Rosebrock na Jadranu ima vlastitu kuću za odmor.

Bilo bi logično da je Bilandžić, ako već nije htio Goreta, svjedočio na sudu protiv Perkovića, obzirom da je svima poznat slučaj da je Jugoslavija tražila njegovo izručenje. Ne postoji opasnost da bi njegovo svjedočenje bilo umanjeno ako bi se ispostavilo da je on surađivao i s njemačkim tajnim službama. Jedina opasnost po njegovu reputaciju opasnog emigranta kojem su se pripisivali brojni teroristički napadi i pokušaji, bila je u tome ako bi isplivali dokazi o njegovoj suradnji s UDBA-om. Zato Bilandžić i nije htio teretiti Perkovića, uvjeravaju me brojni emigratni nekada aktivni u Bilandžićevom HNO-u.

Osobe tih emigrantskih krugova koje su se stavile na raspolaganje njemačkim istražiteljima vezano za slučajeve ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, ne žale što se pokazalo da je njihova “borba za
hrvatsku stvar” uglavnom bila usmjeravana od UDBA-e. Kažu da su ostvarenje svog sna slobodne Hrvatske dočekali, a zbog istine i pravde za obitelji onih koje je UDBA pobila, a u čemu su ključnu ulogu odigrali upravo hrvatski emigranti, a ne “tamo neki Željko Ražnatović Arkan”, oni će satisfakciju naći u tome da krivci budu privedeni pravdi.

Sudar, Spasić, Zagajski, Orešković, Štimac

Božidar Spasić, beogradski udbaš “zabavljao” se na FB zidu sina udbine žrtve Đure Zagajskog, Roberta. Na istom zidu su pisali i Željko Ćuk, koji lažno za mjesto prebivališta navodi Berlin, a živi u Novom Vinodolskom s ocem Matom, bivšim suradnikom UDBA-e i za račun Vlade Štimca, brata Milana Štimca, špijunira Zagajskog. Na istom zidu se oglašavao i Tihomir Orešković.

Zanimljivo je da se u publikacijama Bože Vukušića o UDBA-i, na kojeg se okomio Tomislav Mićić u Sudarovoj biografiji, kao izvor da je UDBA planirala atentat na Dragu Sudara, navodi knjiga inspektora savezne UDBA-e Božidara Spasića “Lasica koja govori” iz 2000-e. Vukušić prenosi Spasićev tekst u kojem se ovaj hvali kako je u travnju 1981. dobio nalog Stanka Čolaka da odnese u Pariz pištolj i ostavi ga u jednom hotelu kako bi suradnik njime ubio Sudara. Ali, kao Drago Sudar je napustio Pariz noć prije njegovog dolaska pa je akcija propala. No Spasić to neće zaboraviti do kraja života jer mu je to prvo vatreno krštenje.

Kako se pokazalo tokom suđenja Perkoviću i Mustaču i svjedočenja Božidara Spasića, on je još prije rata sa svojim osuđenim kolegama dogovorio da će mnoga poznata ubojstva hrvatskih emigranata, poput Đurekovićevog, pripisati Željku Ražnatoviću Arkanu, da bi se zaštitili stvarni počinioci Hrvati koje je Perković sve vratio u Hrvatsku i pozapošljavao u tajnim službama: Sudar, Mičić, Orešković, Goreta…

Spominjao sam već da je Drago Sudar 70-ih bio uhićivan u Njemačkoj, ali je na intervenciju Amerikanaca bio pušten. Osnovano se sumnja, a tome u prilog ide i pisanje američkog obavještajnog stručnjaka Johna Schnidlera, da je Sudar bio suradnik FBI-a, kao i Tihomir Orešković nešto kasnijeNo, kako je više bio suradnik UDBA-e nego FBI-a, Sudara su Amerikanci u lipnju 1981 (koja konincidencija sa Spasićevim pisanjem) kidnapirali u Kanadi i 1982. osudili za terorizam na 10 godina zatvora.

Tihomir Orešković je 2000-e, kad je uhićen za ratne zločine računao na zaštitu Amerikanaca pa je pravo na jedna telefonski poziv iskoristio tako što je nazvao veleposlanstvo SAD-a, ali nije stigao daleko. Čim se predstavio, dežurni službenik mu je spustio slušalicu.