Rak rana Hrvatske je Zagrebačka banka. Banku je osnovalo oko 1287 privrednih subjekata, a danas vrlo lako možete vidjeti tko je opstao od njih. Izuzetno mali broj. 1990 i 1991-92 godine, znači pred rat i za vrijeme rata banka je samo od kamate zaradila od 275 milijuna dolara 1990 do 300 milijuna kuna ratne godine.
Usporedite zaradu i ratnu situaciju, pa probajte zaključiti da li je banci rat pogodovao ili smetao. Neki smatraju da je upravo rat bio maska za njenu ogromnu zaradu. Za tako veliku zaradu koja se tih godina kretala oko 270 000 milijuna pa do 350 000 milijuna dolara isplaćena je sveukupna dividenda 6 milijuna dolara, prve godine 5 milijuna, a druge samo 1 milijun dolara na tako ogromnu zaradu!
Nekadašnji vlasnik banke Adria AG Wiena je bila oko dvadesetak posto vlasnik Zagrebačke banke tada, zadnjih godina došla ta poslovnica udbaške elite doći do 84, 5 % vlasništva, znači većinski vlsnika, kako je do toga došlo vidi se iz priloženog, smiješnim isplatama dividende u jednom segmentu.
Isto su zanimljivi podaci o vrijednosti banke tih godina, renomirana revizorska tvrtka procijenila je banku u zemlji i inozemstvu, a već tada je bio veći udio novca van Hrvatske za oko 35%. I taj dokument dajemo na uvid javnosti da se konačno vidi vlasništvo banke, udjeli i vlasnici. Banke vlasnice Zagrebačke banke u inozemstvu su u Beču, Farnakurtu, Londonu, Zambiji. Unicredit nije stvarni vlasnik Zagrebačke banke već AG Wiena koja se kasnije udružuje u Austria banku.
1287 osnivača Zagrebačke banke prema bilancama 1989. godine je unijelo u dionicama kapital 863 miljuna dinara ili 863 000 dionica sa točnim datumom 13. 11. 1989. godine. Na kraju godine Zagrebačka banka prikazuje 952 milijuna osnovna i obrtna sredstva od gradska Štedionice pa do 1989. godine kao Zagrebačka banka u bilancama- u koje ulaze i 140 zgrada. 1990. godine je revalizirano zbog inflacije stanje po bilancama za uvećanih 300 milijuna dinara i to uz stručnu procjenu 6 članova, a odgovorne osobe tada su bile Ivan Starčević i Olga Gračanin, koji nisu prijavili Trgovačkom sudu NOVO stanje, baš kao i osnovna sredstva u vrijednosti 140 zgrada, a kako doznajemo to nije prijavljeno niti do današnjih dana što je prvorazredni skandal. Iz toga sve bilance i stanja do današnjih dana nisu legalne. Zakonom o bankama uspostavom Hrvatske i pretvorbom Zagrebačke banke u dioničkog društvo banka je bila obavezna podijeliti dionice gradu Zagrebu, radnicima prema samoupravnom sporazumu, državi i Jugobanci, što se nije dogodilo nikada u potpunosti, jer trgovački sud nikada nije saznao za 300 milijuna, 140 zgrada osnovnog i obrtnog kapitala u vrijednosti od 952 milijuna dinara tadašnjih.
Zašto je tako što učinjeno?
Kako bi se kontrolirao kapital banke u uskom krugu komunističkih bankara. I na taj način kontroliralo tržište naše zemlje. Ipak treba reći da su na taj način povrijedili sam zakon, jer je bila dužnost svoju imovinu prijaviti Trgovačkom sudu.
Kada je banka pokušala uknjižiti svoju imovinu zgrade u Paromlinskoj ulici bila je odbijena na gruntovnici, upravo iz razloga jer svoju vrijednost i 140 zgrada nije prijavila Trgovačkom sudu i sama igra je otkrivena. Sudac Đuro Sesa je potpisao rješenje za Zagrebačku banku da je ona vlasnik na osnovu same prijave Zagrebačke banke na Trgovački sud i isključivog dokumenta postojanja banke kao pravnog subjekta, tako da je ispalo u slučaju Paromlinska kako je dovoljno imati tvrtku bez prijave imovine i da vam sudac dozvoli uknjižbu na neku nekretninu, koju niste unijeli kao dio svog kapitala na Trgovački sud. Sam sudac umjesto da je takvo djelovanje banke preispitao i zapravo poništio sve odluke skupštine i bilance proglasio ništavnim, jer nisu prikazana osnovna i obrtna sredstva u potpunosti, sudac Đuro Sesa na osnovu nepostojeće dokumentacije pripisuje postojeću zgradu banci. Slučaj Paromlinska je obrazac kako se manipulira imovinom, poglavito jer ta izuzeta imovina, koja se ne vidi u knjigama Trgovačkog suda može se manipulirati u svezi financijskih transakcija.
Danas reći da jedna Zagrebačka banka nema na Trgovačkom sudu unijeti specificirano svoj kapital od vozila, zgrada, pa do financijske snage čini se nestvarnim, ali je tako. Zagrebačka banka na taj način nije pretvorena na zakoniti način i nije podijelila dionice osnivačima na osnovu sveukupnog kapitala već na osnovu djelomičnog.
Zagrebačka banka ulagala u druge strane banke u njenom vlasništvu, i to: Odlukom Izvršnog odbora Zagrebačke banke sa 10. sjednice od 28.04.1987. g. o povećanju kapitala strane banke pod nazivom “Anglo-Yugoslav (Ltd) Ltd. sa sjedištem u Londonu, Odlukom Skupštine Zagrebačke banke sa 3. sjednice od 22.04.1987. g. o sudjelovanju u osnivanju strane banke pod nazivom “I.I.C.Y., S.A., Panama” kao supsidijarne korporacije Međunarodne Korporacije za investicije u Jugoslaviji, sa sjedištem u Luxembourgu, Odlukom Skupštine Zagrebačke banke sa 3. sjednice od 22.04.1987. g. o povećanju kapitala i plana razvoja pod nazivom “Adria Bank” A.G., sa sjedištem u Beču. Upravo preko tih banaka djelomično je tijekom 1990.-ih godina iznošen novac iz Hrvatske na tajne inozemne račune pod kontrolom raznih povjerenika. Preko sheme osnivača, koji su propali, pa do banki kćeri u inozemstvu je put brzog “napretka banke” i brze propasti osnivača krajem ratova u Jugoslaviji.
Zanimljivo da i Zagrebačka banka ima svoje predstavništvo u Panami, državi koja je sada dio najveće svjetske afere pranja novca, u kojoj sudjeluju i neki poznati hrvatski tajkuni.
O svemu ovome kao je upoznat Vladimir Šeks, kao i sa slučajem Agrokor. Upoznat je prije desetak godina…
HOP
