U svom tektu SPC potvrđuje ono što hrvatski arhiepiskop Aleksandar već godinama tvrdi – da svi pravoslavci u Hrvatskoj nisu Srbi;
https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/11/moze-li-hrvat-biti-clan-srpske.html
Povodom skandaloznog teksta SPC-a, o posrbljavanju Hrvata preko SPC-a, porazgovarali smo s arhiepiskopom Aleksandrom, svećenikom i teološkim stručnjakom s 33 godina svećeničkog i teološkog iskustva jer je to jedina osoba u Hrvatskoj koja razumije sve smicalice zaostale srpske crkve, a kojoj je očito u Hrvatskoj važno zadržati enormna sredstva, mada o crkvenim temama zna znatno manje od našeg sugovornika. U intervjuu kojeg mi je arhiepiskop Aleksandar dao, analizirao je jedan tekst na stranicama SPC-a koji nosi slijedeći naslov: “Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?”
-Već i sam naslov sugerira kako Hrvat sam po sebi ne može biti pravoslavac nego to tek naknadno može postati – i to samo preko SPC-a. Anonimni autor ovog teksta preuzima srpsko-jugoslavensko izjednačavanje vjere i narodnosti, koje je vrlo štetno po Hrvatsku jer su primjerice baš Hrvati koji su pripadnici islamske vjere na taj način pretvoreni u muslimansku naciju u komunističkoj tvorevini državi BiH. Tamo, kao i u RH su Hrvati-pravoslavci postali Srbi – a samo one koji su katolici se smatra Hrvatima. Na taj način je Hrvatska izgubila pola svog povjesnog teritorija i trećinu hrvatskog stanovništva (u usporedbi sa 1944. godinom).
-Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj?
-Na stranicama SPC-a daje se pogrešno uputstvo slijedećim riječima: “Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema ni jednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovjesti vjere, ovisi o vašoj situaciji.”
-U RH su registrirane i djeluju Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva, čiji su vjernici tražili osnivanje parohije vlastitih crkava jer im SPC im nije dozvoljavala rad u njezinim crkvama. Znači, prihvat u pravoslavnu vjeru može obaviti i svećenik drugih pravoslavnih crkvi. Svakako i svećenik domicilne HPC, koja po crkvenim pravilima postoji u RH.
“Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom …”– navode dalje srpski izvori.
-Koji su to njihovi prostori u Hrvatskoj? U Hrvatskoj su svi prostori hrvatski, sva sela i gradovi su hrvatski, svekoliko pučanstvo je hrvatsko. Od kada su Srbi oduvijek “većinski pravoslavni narod” u Hrvatskoj? – pita se arhiepiskop HPC-a.
-U sredini 19. st. u Hrvatskom kraljevstvu nema Srba pa su tada svi pravoslavci na našim prostorima bili Hrvati. Na početku 20. stoljeća, a nakon Prvog svjetskog rata i najviše u Kraljevini SHS provodi se prisilna srbizacija te tako u Hrvatskoj svi pravoslavci postaju Srbi. Sto godina nije oduvijek, nego povijesno gledano, od jučer. Također, u domicilne hrvatske pravoslavce ne možete ubrajati srbijansko stanovništvo naseljavano po hrvatskom Srijemu i Baranji sa zlom nakanom promjene nacionalne strukture, i prozvati ih jedinim pravoslavcima u Hrvatskoj, zato što su podrijetlom Srbi koji čine otprilike samo 10% od ukupnog broja pravoslavaca u Hrvatskoj.
Kako tumačite izjave srpskih tumača pravoslavne vjere da oni ne posrbljavaju Hrvate pravoslavce?
“Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima”– tvrdi srpski autor sklon SPC-u.
U knjizi arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će” (Zagreb, 2017.) na stranici 65 objavljen je dokument iz 1926. godine iz Ministarstva unutarnjih poslova Kraljevine SHS, krunski dokaz kako su pravoslavci u Hrvatskoj uz pomoć onodobnog MUP-a postajali Srbi!
Dakle, ne dežura svećenik nego žandar! – objasnio nam je arhiepiskop HPC-a.
“Usprkos većinskom srpskom narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji.” – tvrdi srpski autor.
Kako tumačite ovakav crkveni stav SPC-a?
Gdje je srpski narod većinski? U Hrvatskoj nije – ili je ovdje možda Srbija?!
Gdje to piše da je SPC višenacionalna? U Ustavu SPC toga nema – znači nije višenacionalna. Zašto se onda naziv temelji na nazivu jednog naroda – srpskog? Zašto se ona ne naziva recimo Istočno-europska crkva nevezano za bilo koji narod ili crkva za pravoslavce Ilirika, kad već pokriva taj povijesni teritorij? Niti u Jugoslaviji nije bila jugoslavenska pravoslavna crkva nego SPC.
Kad su Cincari osnivali crkvenu općinu u Zagrebu, Srba nije bilo. Kako to da su bez sustavnog posrbljivanja Cincari nestali samo iz Hrvatske, a u Srbiji još uvijek postoje?
Ne može neka crkvena općina postojati samostalno – u kojoj je crkvi bila ta crkvena općina (?) – u Hrvatskoj Karlovačkoj mitropoliji! Nije moguće da je to bila SPC jer tada takva crkva ne postoji na teritoriju Hrvatske, kao što ne postoji niti Srbija – tvrdi poglavar HPC-a, arhiepiskop Aleksandar.
“I danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana…” – tvrdi dalje srpski autor kako bi opravdao multinacionalnost SPC-a.
-Kad njih ne zanima kojoj nacionalnosti pripadaju ljudi koji dolaze u njihovu crkvu, kako onda znaju da su to: “pravoslavni Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, Srbi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere” i da “dolazi redovito i nekoliko Etiopljana”? – pita arhiepiskop Aleksandar i nastavlja:
– oni to ovako tumače u SPC-u; “U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.” – manipuliraju iz SPC-a.
-Znači, propitkuju i upisuju nacionalnost, a javno tvrde da za to nitko nikog ne pita. tragikomičan stav SPC-a – smatra arhiepiskop Aleksandar.
“Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.” – tvrde u SPC-u.
-Baš suprotno, smatra ih Srbima. U suprotnom, zašto se crkva naziva srpskom? SPC smatra da su njezini vjernici pripadnici srpskog naroda u Hrvatskoj i posvuda. Ako SPC ne smatra da su ti ljudi Srbi, što onda (osim hrvatskog novca) traži SPC u RH? – zaključuje arhiepiskop Aleksandar.
– Postoji li dokument SPC, koji priznaje hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik ili bilo što drugo? Srpski patrijarh nikad nije spomenuo u svojim poslanicama Hrvatsku državu, priznaje samo postojanje hrvatskih povjesnih pokrajina, koje onda prilikom nabrajanja uvijek vrlo pažljivo ne spominje uz matično hrvatsko ime.
Tzv. SPC u Hrvatskoj u bogoslužju koristi srpski jezik. Taj jezik u javnosti koriste i arhijereji tzv. SPC u Hrvatskoj što je protuzakonito, jer prema Ustavu RH čl. 12 „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik”.
Srbijanski jezik nigdje u Hrvatskoj se ne rabi, niti se ikad rabio – u pravoslavnoj crkvi u Hrvatskom kraljevstvu, i do danas, rabila se inačica starocrkvenoslavenskog jezikа.
Tako to ide u tzv. SPC u Hrvatskoj – negiraju hrvatsku državu, njezine simbole, državne blagdane i zvanični jezik.
Onaj ugovor od zajedničkog interesa iz 2002. kojeg je Račan potpisao sa SPC-om temelji se na Ustavu SPC. Na temelju čega je tada Ustav SPC vrijedio u RH kad znamo da je SPC registrirana u Srbiji tek 2006, dakle 4 godine nakon vlastite registracije u Hrvatskoj?
Na temelju čega je Ustav SPC danas na snazi u RH? – opravdano pita arhiepiskop Aleksandar.
“SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH.”
U Ustavu SPC nema episkopskog savjeta, niti biskupske konferencije, kao niti podružnice, koju bi mogli nazvati „SPC u Hrvatskoj”.
“Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i slično. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama.”
Kako u Ustavu SPC ne postoji neki njen odvojeni dio (SPC u Hrvatskoj), tako ne postoji niti neki odvojeni proračun. Dakle prema Ustavu SPC-a postoji samo jedan proračun. U slučaju da novac ne odlazi u Beograd to bi bilo kršenje Ustava SPC. Postotak od bilo koje uplate koju dobije neka parohija, odlazi u eparhiju (biskupiju) i u Sinod. Svaka eparhija tekođer uplaćuje postotak Sinodu. Sve je to po Ustavu!
Uključuje li to i Oružane snage RH? Tko je vojni ordinarij SPC u OSRH?
“Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora.” – tvrde u SPC-u, a te izjave je za nas komentirao i analizirao arhiepiskop Aleksandar.
-Znači, niti jedna pravoslavna Crkva ne moli za neki narod, ali SPC u RH moli za srpski narod. Dakle Srbi u RH nisu dio hrvatskog naroda nego okupatori ili što? Zašto onda ne spominju u svojim molitvama za srpski narod i domicilni hrvatski narod – sigurno bi tim nekim Hrvatima pravoslavcima koji idu kod njih to bilo drago. Kao što bi im zasigurno bilo drago da im svećenik poštuje hrvatski Ustav i obrati im se njihovim, hrvatskim jezikom. Jer ipak, ¾ svih pravoslavaca u Hrvatskoj koristi hrvatski kao materinji jezik.
Pitanje je zašto SPC u Hrvatskoj moli za srpski narod kad je ovdje narod hrvatski?
Ove riječi potvrđuje i komentar nepoznate mi osobe ispod mog objavljenog članka i tog pasusa:
Anonimno 2. prosinca 2017. u 20:55
„90-tih sam bio izbačen iz crkve kad na povečerju nisam pročitao: “…za blagočestivi pravoslavni rod naš srpski…”, kao što piše u novosrpskom časoslovu. Upozorio sam da dodatak “srpski” ne postoji niti u crkvenoslavenskom niti u grčkom izvorniku, ali nije pomoglo.”
Anonimni autor koji piše u ime SPC-a smatra da su čitatelji nepismeni – u monarhijama nitko nije molio za bilo koji narod nego za vladara (cara ili kralja), za njegovo zdravlje i za njegove pobjede nad neprijateljima. To se i sad radi u Velikoj Britaniji (Kanada, Australija, Novi Zeland…), Španjolskoj, Danskoj… U republikama je sad umjesto vladara stavljen narod. Po toj logici, da su sad Hrvatska i Srbija monarhije, u Hrvatskoj bi SPC molila za SRBIJANSKOG vladara (kralja), kao da je RH srbijanska kolonija.
Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“ autonomna kanonska Crkva?
To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.
Makedonska pravoslavna crkva je 27. studenoga 2017. priznala da je njena crkva-mater Bugarska pravoslavna crkva što potvrđuje povjesnu činjenicu da potiče od nje. Tako je i dobila autokefalnost od BPC i nema ništa sa SPC-om!
Taj povjesni događaj prenijeli su svi svjetski mediji pa i oni u Srbiji. Zanimljivo da jedino u Hrvatskoj to nitko nije primijetio.
“Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu”, po prvi puta autor SPC-a spominje Hrvate u SPC-u,zar ne?
-Prvi puta u povijesti, SPC službeno priznaje da postoje pravoslavni Hrvati.
Na popisu stanovništva iz 2011. Hrvata pravoslavaca ima najmanje 16 647 duša, ali je puno vjerojatnije da ih ima i do 10 puta više!
Tzv. SPC u Hrvatskoj meni zamijera da mi hrvatski jezik nije baš dobar, ali ja se trudim i nigdje u javnosti ne koristim svoj materinji jezik koji je bugarski, a mogao bih jer je to jedan od jezika Europske unije. Bez iznimke uvijek koristim hrvatski jezik iz poštovanja prema hrvatskom narodu – ovdje je Hrvatska i na njezinom teritoriju vrijedi njezin Ustav po kojemu je ovdje zvanični jezik hrvatski. U bogoslužju koristim hrvatski jezika što tzv. SPC u Hrvatskoj ne čini.
Neupućeni autor e-stranice tzv. SPC u Hrvatskoj piše na hrvatskom, ali on izgleda nije ni pravoslavni svećenik a niti pravoslavni teolog jer neprekidno koristi terminologiju Katoličke crkve kao da je to hrvatska terminologija. Tako i govoreći o sakramentu rukopoloženja koristi pojam ređenje. U Katoličkoj crkvi postoje redovi, pa tako postoji i pojam ređenje – postavljanje u redu nečega. U Pravoslavnoj crkvi nema redova pa nema niti ređenja. Neobrazovani autor ne zna što se događa kod tog sakramenta – episkop postavlja (polaže) ruku na glavu đakona uz određenu molitvu i tako on postaje svećenik, zato se to zove rukopoloženje. Tako i hrvatska riječ rukopoloženje potiče od grč. Hirotonija, koja znači isto – polaganje ruku. No taj nedovoljno upoćeni autor tvrdi kako rukopoloženje potječe od lat. ordinatio što nema blage veze – obrazložio nam je arhiepiskop Aleksandar.
Mi smo iz ove analize shvatili da je možda tekst o SPC-u pisao ili katolički teolog ili potpuno nepismeni srpski teolog. Jadno je da to nitko ne primjećuje u Glasu Koncila i drugim katoličkim listovima. Nitko ove gluposti ne analizira u ostalim pravoslavnim zajednicama regije i naše države. Zar je stvarno toliko neobrazovanih kadrova u crkvama regije ili se svi oni boje divljanja srpskih medija? I za kraj;
GDJE JE CRKVA PRAVOSLAVNIH HRVATA?
Igor Drenjančević
HOP
