Predsjednica Hrvatske raskinula ugovor s hrvatskim narodom

0
2910

Antun Babić

 

Predsjednica Hrvatske raskinula ugovor s hrvatskim narodom

 

Pozivom srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću da dođe u službeni posjet Republici Hrvatskoj predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović raskinula je ugovor s hrvatskim narodom, a prekršila je i Ustav Republike Hrvatske. U članku 98. Ustava piše kako «Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike». Kao što je poznato, Grabar–Kitarović poziv Vučiću da posjeti Zagreb donijela je bez suglasnosti ili dogovora s Vladom Republike Hrvatske, iako je svjesna da kao predsjednica nema ovlasti za samostalno provođenje bilo čega što se dogovori s predstavnicima drugih država. To je opasan presedan. Moramo se upitati koliko je daleko  predsjednica države spremna ići u svojem soliranju u području vanjske politike samo zato da bi zadovoljila svoju samoljubivost ili kako bi ublažila ljutnju zbog činjenice što se o vanjskoj politici mora dogovarati s Vladom Republike Hrvatske. Iz tog razloga dobro je što je progledao veliki postotak domoljuba, koji su joj dali svoj glas na izborima za predsjednicu države na izborima 2015. godine, pa se već sada može s velikom sigurnošću reći da joj neće ponovno ukazati povjerenje ako se KGK odluči kandidirati za drugi mandat.

 

Zapravo, nakon svoje ponižavajuće i arogantne izjave dane na zajedničkoj konferenciji s Vučićem, koja se odnosila na prosvjednike okupljene na Trgu bana Josipa Jelačića, Kolinda Grabar–Kitarović može se pozdraviti s kandidaturom za drugi predsjednički mandat. Predsjednica je izjavila kako ona i Vučić, kao državnici, neće dopustiti da državnu politiku kreiraju ljudi s ruba političke scene. Ako su udovice branitelja poginulih u Domovinskom ratu i brojni veterani za predsjednicu države osobe s ruba društva i političke scene u Hrvatskoj, tada su bili u pravu svi komentatori, uključujući i pisca ovog komentara, koji su zauzeli negativno stajalište o dolasku srbijanskog predsjednika u Zagreb. Iako joj to nije bila namjera, hvala Bogu da je KGK otkrila svoje pravo lice prije nego što je nanijela ozbiljnu štetu hrvatskim nacionalnim interesima. Predsjednica nas je danas darovala i s velikom taštinom.

 

Tajna nada o promjeni stanja u Hrvatskoj

 

Otkako je Rozalija Bartolić najavila održavanje prosvjeda, u meni su se sve snažnije budila sjećanja na političku aktivnost u emigraciji u Australiji do 1990. godine, kad smo se zdušno borili za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Iznimno aktivna hrvatska zajednica na tom kontinentu svake je godine u gotovo svim većim australskim gradovima organizirala velike prosvjede protiv komunističke Jugoslavije. Na nekoliko tih prosvjeda bio sam i jedan od glavnih govornika. Iako je od tada prošlo gotovo trideset godina i premda već dvadeset i šest godina imamo svoju samostalnu državu, danas sam se zbog velikih očekivanja probudio u 4 sata ujutro. Pokušao sam zaspati, ali mi san nije dolazio na oči. Intenzivno sam razmišljao o prosvjedu, koji je trebao biti održan na Markovu trgu u Zagrebu. Potajno sam se nadao kako će to biti prosvjed koji će predstavljati početak promjene sadašnjeg tragičnog političkog stanja u Hrvatskoj. Trebao je to biti dan koji će najaviti početak kraja rastakanja hrvatske države i demografskog nestanka nas Hrvata. Potiho sam se nadao da će predsjednica države danas postaviti jasne zahtjeve čovjeku koji je bio dio agresorske politike u Domovinskom ratu. No ona to, nažalost, nije učinila.

 

Već u 7.30 sati otišao sam u grad napraviti plakat koji ću ponijeti na prosvjed. Želio sam poslati poruku kako je povijest učiteljica života i da hrvatska predsjednica teško griješi ako misli kako trebamo zaboraviti prošlost i da je politička elita današnje Srbije vrijedna našeg povjerenja te kako danas možemo bez straha iza sebe ostaviti sve patnje koje smo mi Hrvati proživljavali u zajedničkoj državi sa Srbijancima, od atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu, preko Bleiburga, pa sve do velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine. To je trebala biti moja mini-poruka, a prosvjed u cjelini trebao je pokazati kako se hrvatski narod buni protiv nametanja toga da se zaboravi sve ono što nam se dogodilo u Domovinskom ratu, tj. nastojanja da se iz naše kolektivne memorije izbrišu agresija na Hrvatsku i genocid počinjen u Vukovaru. Prije i nakon prosvjeda bio sam uvjeren kako se iza poziva Vučiću da dođe u Zagreb krije nova velika opasnost za hrvatski narod, koju nam priređuju iste one velike sile koje su nas ugurale u velikosrpsku Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.

 

Na Trg bana Josipa Jelačića stigao sam oko 9 sati. Bio sam vrlo zadovoljan plakatom koji sam izradio za prosvjed. Intenzitet mojeg uzbuđenja time je još više narastao. Razgovarajući sam sa sobom, tražio sam odgovor na pitanje koliko će se ljudi pojaviti na prosvjedu, hoće li to biti ono što mi domoljubi očekujemo, hoće li to biti okretanje nove stranice u borbi za opstanak hrvatske države i povratak samopouzdanja i digniteta hrvatskog naroda. Nisam niti jednog trenutka bio spreman na šok koji me pogodio kao grob iz vedra neba. Organizatorica prosvjeda, predsjednica Udruge udovica branitelja u Domovinskom ratu Rozalija Bartolić, i general Željko Sačić rekli su mi da je policija u zadnji trenutak zabranila održavanje prosvjeda na Trgu svetog Marka i da će prosvjed biti održan na Trgu bana Josipa Jelačića. Nisam se trebao toliko iznenaditi, no ipak nisam očekivao da će hrvatski političari pokazati toliko velik strah od žena udovica i veterana Domovinskog rata. Naravno, i dalje sam ostao naivac i idealist, koji se u hrvatsko komunističko društvo vratio iz demokratske zemlje naivno vjerujući da se jugoslavenski i komunistički mentalni sklop može promijeniti unutar nekoliko godina.

 

Znatno umanjen broj prosvjednika

 

Unatoč zabrani održavanja prosvjeda na Markovu trgu, na prosvjedu su se okupile oko dvije tisuće osoba, iako je cijelo vrijeme padao snijeg. Međutim, ne mogu mirno prijeći preko činjenice da je odaziv branitelja Domovinskog rata na prosvjed bio vrlo razočaravajući. Nadam se da će netko iz tako velikog broja udruga veterana Domovinskog rata objasniti zašto su bojkotirali prosvjed protiv čovjeka koji je tijekom Domovinskog rata zagovarao Veliku Srbiju nauštrb hrvatskog teritorija, a to još i danas čini. Je li im opstanak hrvatske države danas manje vrijedan nego u Domovinskom ratu? Prema očekivanju, prorežimski mediji broj prosvjednika skresali su na dvjestotinjak osoba (Novi list). Policija je dala procjenu kako se na prosvjedu okupilo oko 400 ljudi, dok su izvjestitelji HTV-a i HRT-a broj prosvjednika procijenili na brojku između tisuće do tisuće i pol.

IMG_20180212_190727_resized_20180212_070754959

 

Prosvjed je bio vrlo miran, a ponašanje prosvjednika dostojanstveno, uz ne baš malu dozu ogorčenosti zbog zabrane održavanja prosvjeda na Markovu trgu, što je odvratilo veći broj ljudi od sudjelovanja u prosvjedu. Prosvjed je održan pod imenom «Istinom u budućnost». Svi govornici, od Rozalije Bartolić do generala Željka Sačića, naglasili su kako nisu protiv dijaloga i razgovora sa Republikom Srbijom, ali da najviši hrvatski državni dužnosnici ne mogu te razgovore voditi s četnikom Aleksandrom Vučićem, koji je predstavljao i danas predstavlja srbijansku politiku koja je odgovorna za neopisivo velike žrtve i štetu koju su JNA i četnici nanijeli Hrvatskoj i hrvatskom narodu u Domovinskom ratu.

 

Nakon završetka prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjednici su krenuli uz Radićevu ulicu prema Kamenitim vratima i Markovu trgu. Na Kamenitim vratima prosvjednici su se pomolili i krenuli prema Markovu trgu, gdje ih je odmah iznad Kamenitih vrata dočekala željezna ograda, iza koje je bio veći broj članova Specijalne policije, koji su ozbiljnih lica spriječili prolazak prosvjednika prema sjedištu Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, kojih danas ne bi bilo da muževi udovica branitelja Domovinskog rata nisu dali svoje živote kako bi obranili Hrvatsku od četničke agresije.

 

Nikad više u Beograd

 

Progurao sam se do same željezne ograde, gdje sam policajcima pokazao plakat na kojem je stajalo upozorenje Stjepana Radića nakon što je na njega izvršen atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine. Ubrzo poslije povratka iz Beograda u Zagreb Stjepan Radić rekao je: «Nikada više u Beograd, ni s Beogradom». Novinaru Nove TV Andriji Jarku rekao sam kako sam kao povratnik iz Australije silno tužan što sam doživio dan kad se hrvatski političari u samostalnoj hrvatskoj državi boje svojih građana koji su došli samo izraziti svoje pravo neslaganja s politikom predsjednice Republike Hrvatske i dolaskom u Zagreb predstavnika velikosrpske čaršije u Beogradu. Upoznao sam ga i s činjenicom da tijekom više od dvadeset godina života u Australiji nikada nisam doživio da su australske vlasti zabranile održavanje prosvjeda hrvatske zajednice u Australiji, bez obzira na to jesu li  bili održavani u centru velikih gradova ili pred Saveznim parlamentom u Canberri. Danas sam to nažalost doživio u hrvatskoj državi, kojoj sam posvetio pola stoljeća svoga života.

 

Vučić nije pokazao nimalo suosjećanja za žrtve velikosrpske agresije u Hrvatskoj

 

Prije pisanja ovog kratkog komentara nisam imao vremena napraviti analizu službenih razgovora između Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića. No, iz brzog pregleda medijskih izvješća te komentara političara i novinara može se slobodno zaključiti kako je Kolinda Grabar–Kitarović u tim razgovorima prevarena, poražena i ponižena. S druge pak strane, Aleksandar Vučić, koji nije pružio ruku spasa Kolindi Grabar–Kitarović, i koji se služio svim mogućim bizantinskim trikovima, vratit će se u Beograd nasmijana lica, busajući se u prsa kako je «ustašama» u Zagrebu pokazao tko je ponovno gazda na «Balkanu» i iza koga stoje velike sile koje nemaju povjerenja u Republiku Hrvatsku, državu koju uništavaju njezini vlastiti političari. Nema nikakve dvojbe kako će se o posjetu Aleksandra Vučića Zagrebu i užasno lošoj političkoj procjeni hrvatske predsjednice vrlo mnogo pisati i govoriti u idućih nekoliko dana i tjedana. Naime, Vučić je ostao kod svojeg obećanja Srbijancima u Srbiji kako se u Hrvatskoj neće nikome ispričavati, a još manje ulaziti u razgovore o ratnoj odšteti, koju bi Srbija prema svim međunarodnim normama trebala platiti Hrvatskoj. Možda Kolindi Grabar-Kitarović i nije toliko važno što će o dolasku Vučića u Zagreb misliti hrvatski narod koliko joj je važno što će o tom posjetu kazati njezini istomišljenici u nekim moćnim svjetskim organizacijama.

 

Unatoč zabrani održavanja prosvjeda na Markovu trgu, lošem vremenu i nastojanju predsjednice države da ponizi udovice poginulih branitelja Domovinskog rata, organizatori prosvjeda protiv četnika Aleksandra Vučića (koji je danas nastojao zanijekati svoju četničku prošlost) mogu biti više no zadovoljni time kako je prosvjed prošao. Osim što je to bio miran i dostojanstven prosvjed, bio je to također najveći skup hrvatskih domoljuba u Zagrebu u zadnjih desetak godina, koji su poslali jasnu poruku kako nemaju namjeru odustati od hrvatske države, za čiju je uspostavu plaćena visoka cijena životima hrvatskih branitelja i materijalnom štetom za čitav hrvatski narod.

IMG_20180212_185330_resized_20180212_065408173

U Zagrebu 12. veljače 2018.

 

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE -Rozalija Bartolić

 

Hvaljen Isus i Marija!

 

Drage moje Hrvatice i Hrvati,  dragi hrvatski domoljubi,

 

pozdravljam Vas i zahvaljujem Vam što ste se odazvali na ovaj dostojanstven skup i molim Vas neka takav i ostane.

 

Obraćam Vam se u ime naših poginulih, umrlih i nestalih muževa, u ime naših hrabrih sokolova i vitezova, u ime svih onih koji su ugradili ono najvrijednije što su imali u temelje slobodne i neovisne Hrvatske države. Obraćam Vam se zbog svih žrtava zločinačke agresije na našu voljenu domovinu.

 

Ovdje smo da kažemo kako se ne mirimo sa zločinom i kako ne ćemo dopustiti da nam našu krvavo proživljenu prošlost tumače oni koji su tu krv tako okrutno prolijevali.

 

Odmah želim naglasiti: naša se Udruga, kao organizator prosvjeda “ISTINOM U BUDUĆNOST”, uvijek, u svakom, pa i ovom, trenutku zalaže za dijalog, za razgovor, za izgradnju mira i dobrosusjedskih odnosa. Konstruktivan dijalog uvijek je dobrodošao, napose među iskrenim i dobronamjernim stranama, ali isključivo na načelima istine, pravde i miroljubivosti. Nažalost, to ovdje nije slučaj!

 

U ime svih hrvatskih stradalnika, u ime naše krvlju natopljene domovine treba reći: svi, pa i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, moraju zaslužiti državničke počasti i crveni državni tepih. Pitam Vas, dragi prijatelji, je li Aleksandar Vučić to zaslužio???

 

Ovdje smo zato da mu jasno i glasno kažemo: Znamo te Aleksandre Vučiću! Znamo koliko si žuči i otrova prolio širom Lijepe naše. Zbog mržnje koju ste ti i tvoji istomišljenici sijali po Hrvatskoj, naša djeca nemaju svoje očeve – mnogi ih, poput moje Željke, nisu ni upoznali. Naši unuci danas tužno pitaju: bako, zašto moja mama nema tatu, zašto ja, kao druga djeca, nemam djeda.

 

Iskrenom sugovorniku bismo mogli kršćanski oprostiti. No, Vučić i njemu slični i danas nesmanjenom žestinom šire onu zloćudnu mržnju koja je zakuhala sve zlo i ratna stradanja, mržnju koja je razarala našu zemlju i ubijala naš narod. Oni se ni danas ne odriču vrijeđanja našega naroda, ponižavanja naše države i posezanja za našom zemljom. E, to im nećemo dopustiti.

 

Svakodnevno smo svjedoci kako Srbija sustavno radi na cementiranju velikosrpskih laži, mitova i antihrvatske politike.

Provedba zloćudnog projekta pod nazivom Memorandum 2 događa se pred našim očima i mi kao udovice poginulih hrvatskih branitelja, nećemo ostati ravnodušne,  jer nitko nema pravo  ponašati se pasivno i gledati mirno kako se provodi jedan zločinački projekt. Radi se o otvorenoj neprijateljskoj politici, koja je samo nastavak one krvave, ratne i razarajuće, one politike koja je nasrnula na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

 

Možemo li i smijemo li mirno slušati ratoborne i agresivne poruke najviših predstavnika srpskih vlasti? Zar su propagandističke i lažljive  izložbe, zar su brutalne i nediplomatske poruke, koje nam svakodnevno šalju zajapureni ministri srpske vlade Ivica Dačić, Dragan Vulin, pa i sam Vučić, zar je to preporuka za hrvatske počasti. Zar je njihovo drsko i bezobrazno lupetanje o hrvatskom narodu i o njegovim vrijednostima preporuka za iskren i plodonosan dijalog?

 

Njihova politička agresija sračunata je na izvrtanje ishoda Domovinskoga rata, na prebacivanje krivnje i na izbjegavanje odgovornosti za agresiju na Republiku Hrvatsku. Zato mi pozivamo na provođenje međunarodnog prava i svih onih političkih, sudskih i drugih dokumenata, u kojima je Srbija označena kao agresor. Nikada zato nećemo odustati od zahtjeva za isplatu ratne štete.

 

Srbija je pri povlačenju svoje vojske bila primorana prihvatiti odgovornost za pokretanje agresivnog rata i za ratni poraz. Nedopustivo je da potpisane dokumente, o kapitulaciji srpske vojske, Srbija sakriva i izbjegava priznati ratni poraz. Zato treba reći glasno: Gospodo, Srbija je započela i izgubila rat. Hrvatska mora poručiti barbarima, poput Dačića, Vulina, pa i samoga Vučića, da svojim izvrtanjem tu činjenicu  ne mogu promijeniti.

 

Mi smo pobjednički narod i sami ćemo pisati svoju povijest! Hrvatski ratnici su pobjednici, koji su nam to izborili.

 

Još jednom naglašavamo: dijalog je nužan i neizbježan, rješavanje nagomilanih pitanja je potrebno i iznimno važno, ali razgovor se mora voditi vodeći računa o očuvanju obraza i ponosa, o očuvanju ljudskog  dostojanstva i nacionalnih interesa.

 

Za valjan razgovor treba imati iskrenog i odgovornog sugovornika. Ali, Aleksandar Vučić to nije. Radi se o notornom četničkom zločincu, koji ni danas ne odustaje od velikosropskih ideja. Radi se o nepresuđenom, nelustriranom i o nepokajanom agresoru, koji je u vrijeme Domovinskog rata s oružjem u ruci kružio Lijepom našom, huškao na ubojstva, na progone, na komadanje i otimanje hrvatskog teritorija.

 

O tome rječito svjedoče brojni njegovi ratnohuškački govori poput onoga u Glini, 20. ožujka 1995. godine kada je, kao što smo maloprije čuli, rekao: “Nikada srpska Glina neće biti hrvatska, nikada Banija neće natrag u Hrvatsku… Vi ćete živjeti u Velikoj Srbiji”. Godinama nakon rata Vučić nam opet poručuje kako su Virovitica, Karlovac, Ogulin i Karlobag srpski gradovi. Hoćemo li mu to zaboraviti i prešutjeti?

 

Mi poštujemo demokratsku činjenicu da je Aleksandar Vučić predsjednik Srbije, ali nikada ne ćemo pristati da zločinci i neprijatelji našega naroda i države ponovo vršljaju po našoj Domovini, da dolaze u Hrvatsku bez pokajanja, bez isprike i, k tome čak, s počastima.

 

Zbog svega ovoga poručimo mu gromoglasno: Aleksandre Vučiću, nisi dobrodošao u Hrvatsku, dok god se ne odrekneš svojih četničkih i velikosrpskih tlapnji. To ti poručuju ovdje okupljeni ponosni hrvatski domoljubi.

 

Bog nas blagoslovio i živjeli.

HOP