EKSKLUZIVNO: ČETNIK KOJI JE VODIO HRVATSKE POLICAJCE NA MUČENJA I LIKVIDACIJE MIRNO ŽIVI U BUZETU!

0
32352

U Buzetu mirno živi četnik koji je sudjelovao u pobuni protiv naše zemlje i odvodio naše policajce na mučenja i klanja. To nikoga ne zanima… ponajmanje istarske antifašiste, prilažemo sve dokumente koji dokazuju da je potpisao profesionalni ugovor sa četničkom srpskom armadom i ratovao protiv nas, a sada mirno živi u našem susjedstvu i smije nam se po društvenim mrežama. Ova ološ se zove Milan Zlatović.

 

ZLATOVIĆ MIRKO, sin Milana, r.11.01.1961. god.,

sa prebivalištem u Bodegraj 200, općina Nova Gradiška,

17.08.1991. god. „TO Okučani IV četa“-komandir voda od 21.09.1991.-30.06.1992. god.,

01.07.1992. god. „98. brigada SVK“,

18.11.-19.12.1992. god. položaji u s. Čović Polje kod Orašja, R BiH,

  1. god. pripadnik čete Vojne policije 18K SVK, vojnik po ugovoru,

Zadužio: puškomitraljez  M-53 cal.7,9 mm tv. br. 38263,

pištolj „TT“, SSSR, cal.7,62 mm-pištoljski, tv. br. 713.

Tijekom ratnih događanja na području zapadne Slavonije, Zlatović Mirko je dana 05.09.

  1. god. kod nadvožnjaka Borovac na auto-cesti Zagreb-Lipovac zarobio pripadnika

pričuvnog sastava MUP-a RH, STJEPAN KAPUSTA, r.1949. god. iz Zagreb, Oporovečki

Vinogradi br.51, a koji je nakon zatočeništva u zatvoru „Okučani“ u „SM Okučani“, srpskim

logorima za  ratne zarobljenike „Stara Gradiška i Manjača“, razmijenjen dana 09.11.1991.

god. u Slavonskom Šamcu.

29134181_423318241444793_256595418_n

Čin- razvodnik.

Tijekom 2010. god. isti se vratio u RH i živi na adresi prebivališta.

28907136_423318274778123_1688864794_n (1)

 

 

Iz knjige „ Pakao srpskog logora Stara Gradiška“, izjava, svjedočenje Kapuste.

 

KAPUSTA STJEPAN, Filipa, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a RH-Zagreb, r. 01.01.1949., iz Zagreba, Oporovečki Vinogradi br. 51, Hrvat. „Dana 02.09.1991. kao pričuvni djelatnik MUP-a mobiliziran sam radi odlaska na teren. Isti dan zajedno s ostalim pripadnicima jed­inice prevezen sam u Obrazovni centar MUP-a u Svetošimunskoj ulici, gdje je kratko provedena obuka s pješadijskim naoružanjem, bojevnim gađanjem i taktičko pješadijsko postupanje u napadu i obrani. Idući dan jedinica je upućena na teren i u večernjim satima došli smo u Novsku. Tu noć smo prespavali u osnovnoj školi, a ujutro smo is­probavali novo oružje; ručne bacače, ručne bombe, upotrebu zolje i snajperske puške. Dana 4.9.1991. krenuli smo na borbeni položaj, a prevezeni smo autobusima auto-cestom do jednog nadvožnjaka gdje je bio bager i na istom hrvatska zastava, a nije mi poznat koje je to mjesto. Tu smo čekali par sati kada je došlo oko 30-40 pripadnika ZNG-a. Nakon dogovora njihovog i našeg zapovjednika, krenuli smo na položaj. Moj „V“ vod išao je od nadvožnjaka uz put po polju prema jugu-prema šumi, navodno „Prašnik“, a u dva navrata nadletjeli su nas avioni. Kod dolaska u šumu, naišli smo na prepreku u vidu žičane ograde, jer se najvjerojatnije radilo o lovnom području, te uz pomoć noževa s automatskih pušaka razrezali smo žicu i ušli u šumu. Nakon toga smo krenuli šumom u pravcu istoka, zatim došli u kukuruzište i iz njega do nekakvog kanala i krenuli prema auto-putu i nadvožnjaku. Kada smo došli oko 200-250 metara od nadvožnjaka neke od mojih opazili su pripadnici neprijateljskih formacija i otvorili mitraljesku va­tru. Naređeno je prebacivanje prema nadvožnjaku i u kanale u okolici isto Pošto je vatra bila jaka, povlačili smo se prema kukuruzištu od kuda smo došli. Ja sam zalegao u jedan trag u zemlji od traktorskih guma i pucao prema naprijed i nisam vidio gdje su ostali otišli, dok se jako pucalo i prema meni, a jedan od metaka pogodio me u pušku i od­bio se udarivši me u lijevu stranu glave u jagodičnu kost, od čega sam pao u nesvijest i ničega se više ne sjećam. Probudio sam se sljedeće jutro i osjetio bol i krv na licu, a pokušao sam ustati u čemu nisam uspio, jer sam osjećao jaku bol i u lijevoj nozi. Nakon toga pokušao sam pozvati nekoga od kolega, ali se nitko nije javljao, a potom sam krenuo puzati prema položajima, po sjećanju, od kuda smo došli. Iz smjera kukuruzišta začuo sam korake i pomislio da su moji iz jedinice, jer sam vidio šarene uniforme i počeo sam dozivati. Kada su mi prišli bliže vidio sam da imaju šljemove i zvijezde petokrake na njima, a pošto sam ležao, nisam imao snage podići pušku i nisam niti reagirao,

a jedan mi je prišao i rekao ostalima: „To je ustaša i ako ima nož odmah ćemo ga zaklati.“ Izvršili su pregled moje odjeće i ranca koji sam imao sa sobom i vidjeli da nemam noža, te je drugi rekao: „Nećemo ga ubiti, jer ga treba promijeniti za neke od naših kolega koji su zarobljeni. „Nakon toga krenuli smo kroz šumu prema nadvožnjaku gdje su se nalazile njihove snage, a tom prilikom nisam bio vezan, ali sam morao držati ruke na potiljku što mi je bilo izuzetno bolno zbog ranjavanja.U toku puta do nadvožnjaka tukli su me nogama i cijevima od pušaka po tijelu. Dolaskom do nadvožnjaka, njih nekoliko me je počelo tući rukama i nogama po svim dijelovima tijela od čega sam pao u nesvijest i ničega se više ne sjećam, osim toga da su ti koji su me tukli bili starije osobe i pretpostavljam da su rezervisti. Probudio sam se u „stanici milicije“ u Okučanima u jednoj prostoriji na pločicama koje su bile po­livene vodom, a koliko se sjećam i ja sam bio zaliven vodom, najvjero­jatnije da se osvijestim, jer sam bio mokar. Sjećam se da su razgovarali oko toga da li da me ubiju ili ne, jer su jedni bili da me ubiju, a drugi ne. Očito je prevladala grupa koja je bila da me razmijene pa su me odnijeli u jednu posebnu prostoriju gdje su me stavili na nosila koja su bila u toj prostoriji. U toku noći u tu prostoriju je doveden jedan čovjek za kojega se sjećam da se zove Mlinac Đuro iz Nove Gradiške, a u toku noći tukli su mene i njega. Nakon tri dana bez hrane i pića, odvedeni smo kod „šefa milicije“ Stupar Drage koji je tražio da mu ispričam koliko nas je došlo, kakvo naoružanje imamo i drugo, te tom prilikom sam tjelesno zlostavljan od više osoba. Nakon ispitivanja vraćen sam u zatvor i nisu me više ispitivali, a nakon 10-tak dana prebačen sam u poštu u Okučanima gdje im je bio i štab, gdje sam čistio kancelarije. Jednu noć su došli u prostoriju i izveli me van te rekli da iskopam rupu u koju će me zatrpati kada me ubiju, no ja sam to odbio, pa sam opet dobio batina i odveli su me u „milicijsku stanicu“ i posjeli na stolicu, a ispitivanje je provodio čovjek za koga sam čuo da ga zovu „Šteka“, koji navodno ima restoran u Novoj Gradiški, krupan, plavu dužu kosu, navodno bio boksač, koji je repetirao automat i stavio mi cijev u usta, a drugi me udarao šakom u glavu, koliko se sjećam 30-40 puta. Tražili su da ugušim Đuru, no ja to nisam htio učiniti, na što me je „Šteka“ udario automatom u leđa, od čega sam pao u nesvijest, da bi došao k svijesti tek kada su me polili vodom. Nakon toga su me odveli u drugu prostoriju gdje su me tjerali da pijem rakiju, što nisam htio, ali su me natjerali da na iskap popijem 2 dcl rakije, a nakon čega su me odnijeli u poštu, jer sam bio toliko pijan da nisam mogao hodati. Nakon par dana,prilikom čišćenja kancelarija u pošti, došao je jedan pripadnik „milicije“, a koji se bavio popravcima auta, jer je bio masnih ruku i u istima držao kliješta „kombinirke“, te kada me vidio, uhvatio me za vrat, otvorio usta i kombinirkama izvadio dva zuba, a od bola sam pao u nesvijest. Kada sam se osvijestio rekli su mi da su me jedva spasili da me isti ne ubije. Ne sjećam se točno dana kada su mi rekli da iziđem van iz prostorije zajedno s Đurom i još nekim ljudima, stavili nas u kampanjolu i odvezli u logor „Stara Gradiška“, gdje smo smješteni u ćeliju br.2. Tu smo morali skinuli svu odjeću sa sebe osim gaća, a dobili smo samo jednu deku.Za vrijeme boravka u Staroj Gradiški, rezervisti-Crnogorci su nas svakodnevno po nekoliko puta tukli ili tjerali da se međusobno tučemo bukovim štapovima, a ako nismo do­bro tukli jedan drugoga, onda smo dobili batina od njih. Jedan dan došao je nekakav kapetan i rekao da što nam je to trebalo da se borimo, kad su eto pali i Banski dvori, da je Tuđman pobjegao u inozemstvo i slične tvari. Zatim je od nas tražio da uzmemo deku i zatočenika po imenu Vinko stavimo u nju i iznesemo ga van u „Maricu“, a zatim su i nama rekli da uđemo u istu. Koliko se sjećam, vozili smo se 3-4 sata i u predvečerje stigli u nekakav logor, gdje smo smješteni u jednu štalu. U toku noći su tražili da sa sebe skinemo svoju odjeću i obukli nas u stare vojne uniforme i cipele, a sve to vrijeme su nas tukli, a posebno mene, jer sam imao crnu majicu na sebi, a istu sam dobio na polasku. Sljedeći dan doveden sam u jednu kancelariju kod kapetana s kojim je bila i jedna ženska osoba, koja me je pitala da li hoću dati intervju, što sam odbio. Pitala me je da li me je tukla vojska, na što sam rekao da nije, jer sam se bojao da ne bih dobio ponovno batine. Ženska po imenu Ružica, predstavila se kao novinarka, uzela je moju adresu i rekla da će obavijestiti moje da sam živ. Nakon toga više nisam bio tjelesno zlostavljan, te sam razmijenjen. Od osobnih stvari uzeli su mi sat, neutvrđenu količinu novca, vjenčani prsten i druge doku­mente koje sam imao kod sebe. Razmijenjen sam dana 09.11.1991. u Slavonskom Šamcu“.

HOP