Emanuel Vidović – virtuozni meštar slikarskog relikvijara i Igor Zidić potpuno promašeni tumač njegovih djela

0
2199

ingrid-runtić-intervju-7dnevno-223x300

Monografska izložba istaknutog hrvatskog slikara Emanuela Vidovića (1870.-1953.) u Umjetničkom paviljonu, obilježava 150 godina od umjetnikovog rođenja i 65 godina od njegove smrti. Izložba je to koja obuhvaća njegova najznačajnija djela iz različitih razdoblja stvaralaštva i koja istovremeno povezuje značajnije slikarske epohe i previranja s kraja devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća, upravo kroz njegova djela.

Bilo je to i društveno gledano izuzetno burno razdoblje revolucija, preslagivanja, ratova, sumraka tradicije, borbe za prevlast nekih novih ideologija, strelovite propasti carstava, monarhija i dotadašnjih sistema vrijednosti te jednako tako strelovitih i nasilnih zauzimanja pozicija od strane predstavnika nekih sasvim novih, još neiskovanih sistema vrijednosti, za koje danas slobodno možemo reći da nikada nisu ni uspostavile svoj labilni sistem. Vidović je dvojaka umjetnička osobnost – i samo kao takav je mogao stvoriti vlastiti likovni jezik i sistem kojeg je sustavno proširio i razvio u lepezu svojeg cjelokupnog likovnog opusa. U njegovim djelima je jednako snažno izražena i vidljiva kreativno-umjetnička sposobnost prepoznavanja duha vremena, ali i svojevrsna osama, tvrdoglavost i povlačenje u tminu, osamu i siguran kutak malih osobnih, kao i kolektivnih slika koje su ljudi pohranjivali u svojoj nutrini kao vlastite svete relikvije i spone s kontinuitetom i vrijednošću nekih prohujalih, možda jednako nesretnih, ali postojanijih vremena. Taj poseban senzibilitet sparen s tankoćutnošću rođenog slikara, upravo je najveća odlika Emanuela Vidovića, koja nas danas baštinjuje bogatstvom njegovih vrijednih umjetničkih djela. Dakle, Vidović je sasvim, objema nogama i kistom, paletom te svojim slikarskim izrazom, bio uronjen u svoje vrijeme, kao svestrani i uvijek suvremenom životu otvoreni slikar, dok je s druge strane uporno i s ljubavlju svojstvenom pravom umjetniku, slikarski nepokolebljivo inzistirao na vlastitoj slikarskoj poetici kojoj je ostao vjeran do kraja svog stvaralaštva.

zid

Izbornik postava ove izložbe Igor Zidić, imao je u izboru slika Emanuela Vidovića lak posao zbog toga što svako njegovo djelo ima tu postojanost u dvojakosti. Naslov njegovog predgovora “Emanuel Vidović – pasatist i modernist” po mojem mišljenju je sasvim promašen, jer bi se mogao primijeniti na svakog značajnog i dosljednog slikara tih turbulentnih vremena (kao i na svakog slikara uopće kojeg je zbog talenta i stvorenih umjetničkih djela vrijedno pamtiti). Samo je našem modernom vremenu svojstveno rušenje postojećeg kako bi stvorilo nešto “novo”, svoje. Slikarima Vidovićeve generacije (i svih generacija prije njega) je bilo potpuno jasno i neupitno da je slikarevo (i uopće umjetničko) stvaranje neraskidivo povezano sa slikarskim nasljeđem prošlih vremena – te im ne bi ni palo na pamet nešto tako prirodno nazivati “pasatizmom”. Umjetničko stvaranje je stoga uvijek traženje vlastitog slikarskog puta, nadjačavanje i nadmetanje sa svime stvorenim dotada, ali bez rušilačkog nagona. Njega obično isijavaju oni netalentirani, dok talentirani – stvaraju.

Zidić naziva Vidovićevu slikarsku redukciju te njegovu motivsku ili pak kolorističku usredotočenost – “modernizmom”, što je također pogrešno. Vidović je u svakom trenutku svojeg stvaralačkog života itekako senzibiliziran svim događanjima oko sebe, a ne površno akcionistički ili konceptualistički (da se poslužim popularnim terminima) zaokupljen svojim vremenom ili čak izvan njega, negirajući ga takozvanim pasatizmom. Ipak, prateći odabir Vidovićevih motiva u određenim razdobljima (tridesete, četrdesete ili pedesete godine prošloga stoljeća) kao što su mrtva priroda, mrtva jarebica, unutrašnjost crkava, unutrašnjost vlastitog ateliera, svakom je promatraču vidljivo gašenje njegove dotada plenerovske palete, sužavanje spektra boja ili pak potenciranje samo jedne boje, znalačka igra u tonskom slikarstvu, zamućivanje obrisa…

Sve je to povezano s događanjima oko njega u svijetu i Hrvatskoj, čiju ratnu i poratnu sudbinu i sam jednako snažno i bolno proživljava kao i svi drugi oko njega. Vidović se motivski povlači u zakrilje već spomenutih osobnih relikvija, siguran zaklon posvećenog tla crkve, te crpi snagu duha iz vlastite umjetnosti i talenta, zasigurno užasnut bezbožnošću i okrutnošću stvarnosti koja ga okružuje. Danas bi se to nazvalo konceptualizmom, da nije Vidovićevog pažljivog i tankoćutnog slikarskog promišljanja, da nije ljepote i užitka slikarskog stvaranja kojom zrači svaka njegova slika. Vidović ima kreativnu moć na platno prenijeti osjećaj neizrecive tuge ali i zahvale i zadovoljstva, zazivajući Božju zaštitu kistom, dok istodobno s velikom ljubavlju i talentom prenosi igru svjetla jednako s oltara i stupa crkve, kao i kada oslikava svoje vlastito slikarsko svetište u koje se slikajući sklanja od besmisla ratovanja, uništavanja ili vladavine lažnih vrijednosti i idola. Rijetko je na slikama umjetnika toga doba vidljiva tako duboka tuga i sućut oplemenjeni gotovo slikarskom molitvom, koju nijemo kistom, a toliko snažno Vidović upućuje Bogu i svijetu kroz vlastita slikarska djela.

Jednaku slikarsku ljubav Vidović izjavljuje moru, luci, dalmatinskom tlu i podneblju, na jednako pobožan i pažljiv, na neizmjerno osjećajan način, baš kao što svoju ljubav i dubinsku pobožnost na svojim platnima izjavljuje interijerima posvećenog tla splitske katedrale ili trogirskih crkava te vlastitom, slikarstvu posvećenom tlu, svom ateljeu. Nije potrebno opterećivati se i proučavati biografske detalje Vidovićeva života – jer oni čine samo pečat njegova osobnoga života i njegovu inspiraciju. Puno je važnije iz Vidovićevih djela iščitati ono što svakog posjetitelja dira u najdublje biće, u tajne samo njemu znane: jer slikajući lutku, slikarski pribor, starinske predmete ili pak mrtvu jarebicu, drhtaj svjetla u luci ili na moru, dajući nam uvid u svetište crkve i svog ateljea, Vidović nam kroz svoja djela omogućuje ulaz u naša osobna, samo nama poznata svetišta – u sve ono što ljudski život čini neprocjenjivim i bogatim.

Današnji povjesničari umjetnosti takvu slikarsku čaroliju nazivaju “intimizmom”, no ja bih (kao slikarica i posjetiteljica izložbe ovakvih izuzetnih umjetničkih djela) radije to nazvala vrhunskim slikarstvom, bez ikakvih -izama.

Ponovit ću još jednom i u ovom osvrtu kako je zagrebačka i šira hrvatska (pa i svjetska) publika nažalost lišena stalnog postava hrvatske umjetnosti ovakvoga visokoga ranga, pa se i dalje pribjegava monografskim izložbama u taktu od četvrt stoljeća – u slučaju Emanuela Vidovića, zadnja velika njegova izložba bila je održana prije čitavih 30 godina. Stoga ovu veliku izložbu ne bih nazvala zaslugom, već sramotom hrvatske kulturne politike. Naravno, poneka njegova djela nalaze se i u zagrebačkoj Modernoj galeriji, a većina je izložena u njegovom rodnom Splitu (u memorijalnoj Galeriji Emanuel Vidović), u gradu u kojem je proveo većinu svojeg života.

U Vidovićevim prekrasnim umjetničkim djelima izloženima u Umjetničkom paviljonu, možete uživati još mjesec dana, do 13. svibnja.

Ingrid Runtić

HOP