Srpska crkvena vlast u Bosni utemeljena je tek 1709. i to je prva godina službene nazočnosti Vlaha i Srba u Bosni

0
4198
Srpska crkvena vlast u Bosni utemeljena je tek 1709. i to je prva godina službene nazočnosti Vlaha i Srba u Bosni
Srpski povjesničar i akademik SANU Mihailo Dinić pisao je kako u Tvrtkovo doba pravoslavci apsolutno nisu živjeli u Bosni
Srpski episkop gornjokarlovački Teofan Živković 1877. je rekao da na tlu Hrvatske uopće ne žive ljudi srpske narodnosti i srpske vjere
Srpska crkvena vlast u Bosni postoji tek od 1709. Te je godine osnovana Dabrobosanska eparhija. Zato se godina 1709. može uzeti kao godina službene nazočnosti pravoslavnih Vlaha i Srba u Bosni. Pravoslavce su u Bosnu doveli Turci na opustjela hrvatska ognjišta. I znatan broj katolika Hrvata je uslijed terora srpske Pećke patrijaršije, a pod patronatom turskih vlasti, na silu i prijevaru prešao na pravoslavlje. To naročito vrijedi za Trebinjsku biskupiju, Semberiju, Banjolučku regiju, Pounje i cijelu Tursku Hrvatsku, te cijelo Podrinje. Samo su u Posavinu doseljeni izvorni Srbi i Vlasi iz same Srbije na hrvatska ognjišta opustošena i ispražnjena brojnim ratovima. I samo zato jedino u Posavini nije bilo prijelaza katolika na pravoslavlje, jer su pravoslavni Vlasi i Srbi tamo masovno doselili u režiji Turaka iz same Srbije tijekom turske vladavine na Balkanu. Tek kasnije u 19. stoljeću pravoslavna crkva provodi poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom. Bosna nikada u povijesti nije bila “srpska zemlja.” Današnje priče srpskih političara o Bosni  kao “vjekovnoj srpskoj zemlji” spadaju u običnu fantaziju i grubi falcifikat povijesti. Srbi su i čiste hrvatske pokrajine proglašavali “vjekovnim srpskim zemljama”, te su u ovom stoljeću izazvali tri rata radi sulude ideje da, “gdje se Srbin posere, tamo je i Srbija!”
Mihailo Dinić ( 1899 – 1970 ), srpski povjesničar i akademik SANU nedvosmisleno je i iskreno ustvrdio: ” Ne treba gubiti iz vida da u pravoj Bosni, s iznimkom Huma i dijelova Raške, nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno riješeno.” ( Jugoslavenski istorijski časopis, I godina, str. 151 ). S njegovim gledištem u potpunosti je bio suglasan i vladika Teofan Živković ( rođen kao Božidar u Srijemskim Karlovcima 1825. a umro u Plaškom 21. studenog 189. ). On je bio vladika Eparhije gornjokarlovačke od 1874. do 1890. godine. Otac mu je bio liječnik. Završio je gimnaziju u Srijemskim Karlovcima, bogosloviju u Segedinu u Mađarskoj. Kasnije je završio i Karlovačku bogosloviju. Nakon školovanja bio je profesor učiteljske škole u Somboru. Zatim postaje profesor bogoslovije u Srijemskim Karlovcima. Godine 1874. Teofan Živković je izabran za episkopa gornjikarlovačkog. Bio je poznat kao dobar propovjednik i obišao je cijelu eparhiju propovjedajući vjeru narodu. Godine 1892. u Karlovcu su tiskane njegove propovjedi u zbirci pod imenom “Propovjednik.” Njegove propovijedi skupio je Manojlo Grbić. Crkveno narodni odbor je 1881. godine izabrao Teofana Živkovića za patrijarha karlovačkog. Za izbor Teofana su bila 53 glasa, dok je protiv bilo 11 glasova. Međutim, ausrougarski dvor nije htio potvrditi njegov izbor za patrijarha. Episkop gornjokarovački Teofan Živković ( 1874 – 1890 ) u svome otvorenom pismu 1877. navodi: “Srpske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema, ni osobite srpske vjere. Dakle, ovdašnjim grčko – istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj, ni po drugoj nema.”
Dragan Ilić
HOP